Pripisivanje Arsenu nadnaravnih moći više je od kiča

Prve LP-ije koje pamtim doma je donio pokojni otac. Arsen Dedić, Jugoton. Znam napamet pola njegova šansonjerskoga repertoara. Kasnije, kao srednjoškolac često sam u Tip-topu znao naletjeti na Arsena obučenoga u crno kako oslonjen o točionik ispija piće. U to doba njegov „Brod u boci“ pročitao sam nebrojeno puta tako da se bigani uvez jednostavno raspao.

Šansonjer i pjesnik, glazbenik povrh svega, i slikar. Svestrani Šibenčanin i ugledni Zagrebčanec s okusom mora i soli. Nezaobilazna kulturološka činjenica. Neke segmente njegova širokog opusa i talenta tek treba valorizirati. Ime i prezime stekao je još za mladosti, a svoju europsku vrijednost potvrdio je u zadnja tri desetljeća pokojne Jugoslavije. Radio je i stvarao u Zagrebu. Treba li reći, pisao je latinicom, na hrvatskom jeziku? Nastavio je istim neumornim tempom raditi i poslije Jugina upokojenja. Ostavio je iza sebe veliki opus. Od vrhunske šansone do glazbenoga stvaralaštva utkanog u klapsko pjevanje, kajkavsku popevku, u glazbu za djecu, kazalište i film.

Arsen nije Vukašin Jasenovački

Malo je zaslužnih ljudi iz područja kulture od kojih se Hrvatska oprostila na tako impozantan način kao s Arsenom. Da mu baš i nije stalo do pompe u trenutku ArsenRadio je i stvarao u Zagrebu. Treba li reći, pisao je latinicom, na hrvatskom jeziku? Nastavio je istim neumornim tempom raditi i poslije Jugina upokojenja. Ostavio je iza sebe veliki opus. Od vrhunske šansone do glazbenoga stvaralaštva utkanog u klapsko pjevanje, kajkavsku popevku, u glazbu za djecu, kazalište i film.neizbježne smrti pokazao je svojom posljednjom voljom tražeći tihi sprovod u krugu obitelji i najbližih prijatelja. Znao je kako mu je djelo još za života nadživjelo tijelo. I jest.

Ovih su se dana mnogi raspisali o Arsenu. Jedan je EPH-ov „kolumnist i pisac“ pišući o tome kako mu je Dedić svojedobno dao intervju zbog kojega se morao malo novinarski oznojiti, , časteći pokojnika neprikladnim epitetima, još jednom dokazao zašto mu je šešir na glavi snašla kanta puna – znate već čega. Javili su se i neki drugi komarci i ponešto muha s hrvatske lakonotne scene, ne bi li nešto promucali o pokojnom Dediću. I sve se to medijsko nedolično napuhavanje pretvorilo u jedan grozan kič. Da može, siguran sam, Arsen bi pred tom najezdom zbrisao u zavjetrinu Tip-topa potražiti spasonosni stih s pripadajućim notama!

Zbog oca koji me uveo u svijet hrvatske šansone u kojemu je Arsen Dedić začinjavac i prva violina – da ne velim flauta, ali i zbog toga kiča kojemu svjedočim (na trenutke je doista neizdrživ), odlučio sam reagirati rečenicom suprotivom najvećoj nepravdi koja je ovih dana učinjena pokojnom Arsenu. Pripisuju mu, naime, nadnaravne moći. Beatificiraju ga u sveca „regiona“, u nešto što nije i što ne proizlazi iz njegova djela, u nešto što stremi prema povijesno nepostojećemu, mitološkome svecu Vukašinu Jasenovačkom.

U Hrvatskoj Arsenu nitko nije brojao krvna zrnca, osim jugoslavena!

Igor Mandić, naime, ne može pobjeći od sebe, pa u vlastiti jugobolni konglomerat postumno gura i Arsena Dedića. U tužnoj prigodi komemoracije održane u Hrvatskom glazbenom zavodu, kako prenose jedne sumnjive novine, izjavio je: „Kažu da je ujedinio Hrvatsku. To nije točno. Arsenov odlazak ujedinio je cijelu regiju. Tužan odjek ima njegova smrt. Umro je zadnji čovjek koji je doista mogao ujediniti cijelu regiju“.

Takve riječi oproštaja od ovoga svijeta u svojem Zagrebu Arsen Dedić nije zaslužio – to je retorika koja bi plodno tlo mogla pronaći u Beogradu, kojemu je Ivan Gundulić srpski pisac a Ruđer Bošković srpski znanstvenik. Točno je da je Arsen pridonio „ujedinjenju“ (ali ne regije!) u doba kad je Hrvatskoj bilo najteže. Laž je da je ujedinio cijelu regiju. Laž je da je umro „zadnji čovjek koji je doista mogao ujediniti cijelu regiju“.

Lažna je i nada da će se regija opet skrpati. Mandić se mora sa sobom i sa svojom krpeži uskladiti, je li mu subjekt fikcije ujedinio ili je tek mogao ujediniti ono što je integralno jugoslavenstvo donedavno MandićIgor Mandić, naime, ne može pobjeći od sebe, pa u vlastiti jugobolni konglomerat postumno gura i Arsena Dedića. U tužnoj prigodi komemoracije održane u Hrvatskom glazbenom zavodu, kako prenose jedne sumnjive novine, izjavio je: „Kažu da je ujedinio Hrvatsku. To nije točno. Arsenov odlazak ujedinio je cijelu regiju. Tužan odjek ima njegova smrt. Umro je zadnji čovjek koji je doista mogao ujediniti cijelu regiju“.nazivalo Jugoslavijom, a danas regijom i „regionom“. Čini se kako je Mandić izgubio tlo pod nogama i ne može se više kontrolirati ni u trenutcima komemoriranja većih, značajnijih i uspješnijih od sebe.

Odakle Mandiću uopće takva izjava? Evo odakle – on izgleda pod stare dane „broji krvna zrnca“. Pa ih je tako izbrojao i Arsenu. Nema drugoga valjanoga razloga za povezivanje Arsena i „regiona“. Otac je našem Dediću, naime, bio Srbin. Daljnja logika je jasna i prepoznatljiva. I taj biografski detalj svi mi znamo odavno, ali nitko ni u peti nije mislio kako bi on mogao postati glavnim krivcem regionalnog pozicioniranja Arsena Dedića.

Njemu, međutim, nikad nisam „brojao krvna zrnca“! Ni moj otac kojemu je ovaj bio prvi i najbolji, bolji od Brela, u rangu s Aznavurom, dakle, svjetska klasa. A Mandić bi ga valjao po regionalnoj kaljuži, koja je iznova isplativa kao i u doba Mandićeve mladosti kad je pisao „Šok sadašnjosti“. U Hrvatskoj Arsenu nikad nisu brojana „krvna zrnca“. Zato sam s Mandićevom izjavom završio u svojevrsnom šoku. Moj inače miroljubivi stari, Arsenov vršnjak, opalio bi mu pljusku!

I prije i danas u nas je na sceni mnoštvo punoglavaca koji ujedinjuju regiju (u bilo kom obliku). Dedić u to društvo ne spada premda je i poslije velikosrpske agresije i poslije Oluje pjevao u Srbiji, što mi se, osobno, nije dopalo, a možda sam ga zbog toga i u kojem tekstu negativno spomenuo. No, i kad je tamo pjevao, držao se svoje šansone, i ostao daleko od jugoslavenske ideologije, sluškinje velikosrpske politike. Razočaranje pak s današnjim stanjem u Hrvatskoj nije jugonostalgija. Naprotiv.

Lojalnost i uspjeh jugobolje prezire

Glede ujedinitelja regije treba reći da ih ima, bilo ih je i bit će ih. Nisu svi umrli, kako sugerira Mandić. Primjerice, Goran Bregović sve bi dao za obnovu Juge i jedinstvenoga jugoslavenskoga tržišta. Njemu uz bok ide i veleosmišljeni regionalni projekt („brand“)RegionašiAko ga već Mandić gura iz Hrvatske u jugoregiju, neka ga, ako je frajer kakvim se drži, smjesti u kontekst europske šansone. E, za taj napor on više nema snage, svu je iscrpio na uzaludno krpanje jugoslavenskoga okvira. Mandić će još imati prigode da tu i tamo kaže kako je umro taj i taj „čovjek koji je doista mogao ujediniti cijelu regiju“. No, koliko god puta ponovio ovu uzaludnu rečenicu, ona je već sad izlizana fraza nedostojna stvaralaštva Arsena Dedića i trenutka njegove smrti. Pa i objektivne političke stvarnosti. pod imenom „Severina“, pa tu je i brijunski sultan Šerbedžija, riječki ofrljićitis. I tako dalje. Gurati Arsena u jugoboljem zaraženo društvo uzaludan je posao. Uostalom, surađivao je on s autorima iz Italije, Rusije, Francuske... Arsenova regija bila je Europa. Mandićeva nikad. Njegova omiljena regija stvorena 1918. imala je, koliko se sjećam, sjedište u baru beogradskog hotela Moskva, dok se Arsen sasvim dobro osjećao u zagrebačkom Tip-topu.

Ako ga već Mandić gura iz Hrvatske u jugoregiju, neka ga, ako je frajer kakvim se drži, smjesti u kontekst europske šansone. E, za taj napor on više nema snage, svu je iscrpio na uzaludno krpanje jugoslavenskoga okvira. Mandić će još imati prigode da tu i tamo kaže kako je umro taj i taj „čovjek koji je doista mogao ujediniti cijelu regiju“. No, koliko god puta ponovio ovu uzaludnu rečenicu, ona je već sad izlizana fraza nedostojna stvaralaštva Arsena Dedića i trenutka njegove smrti. Pa i objektivne političke stvarnosti.

I, napokon, zašto Arsen takav kakav je doista bio smeta jugoslavenskim brojačima krvnih zrnaca za račun jugoujedinjenja? Nije to samo zato što je on nedvojbena hrvatska veličina, istodobno Dalmoš i Purger, jednako cijenjen na jugu i sjeveru. Već i zbog toga jer je bio i ostao lojalan i uspješan. I takav desetljećima opstao. To je moralna i profesionalne vrlina, koje jugobolje u Hrvatskoj ne trpi. Pa ih sreže u korijenu, ili, ako se snagom talenta i rada untaoč srezidbi održe - pripisuje sebi, tj. „regionu“ – „kao takvom“.

Arsena Dedića ne bismo smjeli olako prepustiti jugobolnim interpretacijama, smicalicama, zamkama i varijacijama. Ako pak nonšalantno i neodgovorno prepustimo, za koju godinu ne bismo se trebali čuditi ko picek glisti, ako peta kolona usred Zagreba otkrije spomen ploču „regionalnom ujedinitelju“ pisanu srpskim jezikom i ćiriličnim pismom.

Nenad Piskač