Regionalni Dan sjećanja na žrtve srpskih koncentracijskih logora

Skupina jugoslavenskih šovinističkih bukača 12. kolovoza uputila je pismo s prijedlogom hrvatskoj vladi da „pronađe način uključivanja sjećanja na žrtve u obilježavanje godišnjice VRA Oluja“. „Dan domovinske zahvalnosti treba biti za sve građanke i građane, kojima je Hrvatska domovina, dostojanstveno obilježavanje sa sjećanjem na sve stradale, s naglaskom na 'nikad više', a ne skup na kojem se kao vojnim mimohodom u Zagrebu pokazuje snaga ili skup u Kninu gdje političari 'osluškuju' što bi bilo oportuno reći pred okupljenima čije raspoloženje modelira grupa šovinističkih bukača; nešto što bi ljude, koje su događaji bacili na različite strane, počelo spajati, a ne nešto što će cementirati ili produbljivati podjele" - zaključuju u pismu Vladi, koje su potpisali stanovita profesionalna suočavateljica V. Teršelič i stanoviti UdarNa udaru su ozbiljne stvari: Oluja, smisao i svrha Zakona o državnim blagdanima, Domovinski rat - temelj moderne hrvatske države, žrtve pale u borbi protiv velikosrpske agresije, hrvatska himna i ritualna spaljivanja hrvatskoga državnoga stijega po Srbiji i Hrvatskoj, zloporaba financiranja srpske nacionalne manjine, uskladba jugoslavenskih šovinističkih bukača u Hrvatskoj s državnom politikom Srbije oslonjenom na načela Memoranduma 1. i 2.profesionalni građanin Z. Pusić.

Koliko se može razumjeti bukači traže da hrvatska vlada žrtve političkih odluka okupacijskih paravlasti Republike srpske krajine pripišu hrvatskom Danu pobjede, te da se od prešućenih uzroka i krivotvorenih posljedica od Dana pobjede i domovinske zahvalnosti napravi jugoslavenski „dernek“ (S. Mesić).

Neometani specijalni rat protiv Hrvatske

Riječ je o prijedlogu koji zavrjeđuje sigurnosnu analizu i smještaj u političke, povijesne i međunarodnopravne kontekste, kriminalističku istragu, postupanje državnoga odvjetništva, te političku i medijsku osudu budući da je posrijedi prijedlog nastao na platformi srbijanskoga „Dana sećanja na srpske žrtve Oluje“, koji spada u specijalni rat države Srbije protiv države Hrvatske. Prijedlog jugoslavenskih radikalnih šovinista o prepjevavanju hrvatskoga Dana pobjede i domovinske zahvalnosti u srbijanski „Dan sećanja...“, zavrjeđuje isti tretman hrvatske države kao i ukazanje kukastoga križa u Splitu, ili teroristički napad na Hrvatski tjednik u Zadru.

Kako se već punih desetljeće i pol u Hrvatskoj toleriraju protuhrvatske aktivnosti, pače i financiraju državnim novcem, ne čudi da je izostala reakcija države na akciju specijalnog rata osmišljenu na podlozi srbijanskoga „Dana sećanja...“. Stoga je odmah poslije pisma hrvatskoj vladi nastavljeno s novim specijalnoratovskim nasrtajima, pa je usred Zagreba (kao svojedobno i s člankom „Do istrage naše ili vaše“ Nikole Stojanovića, Srbobran, 1902.) osvanula nova protuhrvatska provokacija s javnim ismijavanjem hrvatske državne himne objavljenim u tjedniku srpske nacionalne manjine Novosti. Koje, dakako, nitko od državnih ustanova nije osudio, niti doveo u pitanje daljnje financiranje protuhrvatskoga tiska.

Na udaru su ozbiljne stvari: Oluja, smisao i svrha Zakona o državnim blagdanima, Domovinski rat - temelj moderne hrvatske države, žrtve pale u borbi protiv velikosrpske agresije, hrvatska himna i ritualna spaljivanja hrvatskoga državnoga stijega po Srbiji i Hrvatskoj, zloporaba financiranja srpske nacionalne manjine, uskladba jugoslavenskih šovinističkih bukača u Hrvatskoj s državnom politikom Srbije oslonjenom na načela Memoranduma 1. i 2., prekrajanje pravomoćne presude MKSJ koja ne ide na ruku čuvarima bivše Jugoslavije... Na djelu je, dakle, AdanićAkcije spašavanja hrvatskih ratnih zarobljenika 1991. i kasnije vodio je Stjepan Adanić, izuzetno uspješan ratni gradonačelnik Varaždina, pomoćnik ministra obrane Gojka Šuška i osoba od posebnog povjerenja vrhovnog zapovjednika Franje Tuđmana kod kojega je obnašao dužnost šefa kabineta za vojna pitanja. U to doba Hrvatska još nije stekla međunarodno priznanje, pa je Adanić vodio mučne pregovore s agresorom u okolnim državama, pa i sa zloglasnim generalom JNA Andrijom Rašetom...svima vidljivo uznemiravanje pučanstva, kršenje javnoga reda i mira, a vjerojatno i ustavne odredbe o tome da se zabranjuju aktivnosti koje bi dovele ili mogle dovesti hrvatsku državu u jugoslavenski lonac u bilo kojem obliku.

Što se dogodilo u Nemetinu 14. kolovoza 1992.?

U tim kontekstima jedva se čulo za 23. obljetnicu razmjene ratnih zarobljenika (Nemetin, 14. kolovoza 1992.), u kojoj je oslobođeno 714 hrvatskih zatočenika srpskih koncentracijskih logora. Svojih koncentracijskih logora Srbija „ne ume da se seća“. Pa je zato i samo zato o tome izostao kolektivni jugobolni dramoltetić O. Frljića, M. Pupovca, V. Teršelić, Z. Pusića, V. Obersnela, V. Đakule „sa brojnim saradnicima“ na hrvatskim jaslama. Šteta, O. Frljić bi mogao svojom nesagledivom redateljskom erudicijom na ideološke daske koje jugobolju život znače postaviti svjetski hit o najmlađem zatočeniku srpskih koncentracijskih logora. Riječ o „ustaši“ od šest godina. Žrtvi državne politike Srbije.

Velika, a u treći plan potisnuta tema razmjene ratnih zarobljenika započela je 1991. Te je godine razmijenjeno najviše ratnih zarobljenika. Spašeno je dvije i pol tisuće zarobljenih hrvatskih državljana. Akcije spašavanja hrvatskih ratnih zarobljenika 1991. i kasnije vodio je Stjepan Adanić, izuzetno uspješan ratni gradonačelnik Varaždina, pomoćnik ministra obrane Gojka Šuška i osoba od posebnog povjerenja vrhovnog zapovjednika Franje Tuđmana kod kojega je obnašao dužnost šefa kabineta za vojna pitanja.

U to doba Hrvatska još nije stekla međunarodno priznanje, pa je Adanić vodio mučne pregovore s agresorom u okolnim državama, pa i sa zloglasnim generalom JNA Andrijom Rašetom... I uspio. Zato danas, ne uz pomoć državnoga proračuna, već vlastitim sredstvima i uz pomoć prijatelja objavljuje treće izdanje svojega naslova: Razmjene ratnih zarobljenika 1991. godine – Vrijeme hrabrosti i ponosa (Udruga pripadnika skupine ORION, Zagreb, 2011.).

Što je prethodilo razmjeni u Nemetinu?

Ondašnji predsjednik Vlade demokratskoga jedinstva, dr. Franjo Gregurić, u Predgovoru Adanićeve knjige (2011.) piše: „Važan događaj u razmjeni bio je i onaj nakon postignutog sporazuma o razmjeni, potpisanog u Budimpešti između Srbije i Hrvatske u prvoj polovini 1992. godine. Iako sam već bio u ostavci, priliku da razgovaram s predsjednikom Vlade SRJ Milanom Panićem nisam želio propustiti, to prije što je tema razgovora bila realizacija sporazuma iz Ženeve o razmjeni zarobljenika, a bilo je realno očekivati da će se razmotriti i druge važne stvari u odnosima dviju vlada.

Razgovori su održani u Grand hotelu 'Corvius Kempinski' u Budimpešti, na neutralnom terenu. U hrvatskom su izaslanstvu bili ministar Muhamed Zulić, pomoćnih ministra za upravu i pravosuđe Josip Kardum, pomoćnik ministra u Ministarstvu vanjskih poslova Ivan Šimonović, Josip Bančuga iz Glavnog stožera Hrvatske vojske i Tomislav Karamarko, šef Kabineta predsjednika Vlade.

U izaslanstvu Vlade SRJ, uz premijera, bili su ministar pravosuđa i uprave Tibor Varady, generali Radinović i Vojvodić (šef saniteta u vojsci Jugoslavije) i pukovnik Starčević, predstavnik Vlade SRJ u Komisiji za traženje nestalih osoba.

Na kraju razgovora potpisan je Sporazum o bezuvjetnoj razmjeni zarobljenika i zatočenika, prema podacima Međunarodnoga crvenog križa. Posrednik u razgovorima bio je Cornellio Sammaruga, predsjednik Međunarodnoga crvenoga križa. Prema tom Sporazumu trebala je biti obavljena razmjena 1.860 građana Hrvatske koji su bili u zatvorima u SR Jugoslaviji“.

Nije li to dobar, nadahnjujući, jedan od mogućih faktografskih predložaka za proglašenje Dana sjećanja na žrtve srpskih i crnogorskih koncentracijskih logora („na ovim prostorima“)?

Spomen ploča mora na popravni ispit iz hrvatskoga

A spomen ploča u Nemetinu na prvom idućem ispitnom roku, najkasnije do iduće obljetnice, mora na popravni ispit. Nova ploča s novim tekstom i amen. Na postojećoj doslovno piše:

NA OVOM MJESTU
14. 08. 1992. GODINE
RAZMJENJENO JE 714.
HRVATSKIH BRANITELJA,
ŽENA I CIVILA IZ SRPSKIH
I CRNOGORSKIH
KONCENTRACIJSKIH
LOGORA
U ZNAK SIJEĆANJA
HRVATSKO DRUŠTVO LOGORAŠA
SRPSKIH KONCENTRACIJSKIH LOGORA

Zamislimo hrvatskoga školarca, moguće i odlikaša iz hrvatskoga jezika, kako zabezeknut stoji pred tekstom spomen ploče i klima glavom... Češkajući se iza uha postavlja si pitanja: Kako se ispravno piše nadnevak? Je li razmjenjeno ili razmijenjeno? Piše li se broj (razmijenjenih) s točkom ili bez, a kako se pak piše redni broj? Je li ispravno – sijećanja ili sjećanja? Dolazi li na kraju rečenice točka? Na koncu, odnosno u prvom retku, možda je trebalo pisati – mijestu?

Gledam u ploču i iznova se pitam: Treba li nam onda zakon koji bi regulirao javnu uporabu hrvatskoga jezika, pa i tamo gdje obilježavamo „temelje hrvatske države“, „stradalnike velikosrpske agresije“ i „žrtve položene na oltar Domovine“? Treba. Pa, tko onda koči njegovo donošenje? Jugoslavenski šovinistički bukači, konglomerati loših politika stranaka, ili svi pomalo?

Prijedlozi se množe sami od sebe

Da zaključim. Jugošovinisti u ime suočavanja s prošlošću ne dopuštaju nam da se suočimo s objektivnom poviješću. Ne da mi se o tome pisati pismo hrvatskoj vladi, PrijedlogPredlažem D. Mataniću neka u Avala filmu realizira igrani film o najstarijem, devedesetogodišnjem, zatočeniku srpskih koncentracijskih logora s R. Šerbedžijom u glavnoj ulozi i uz producentsku asistenciju neumornoga oskarovca Branka Lustiga. Crveni tepih je zajamčen! Ne samo u „regionu“, već i šire. Poruka predstave i filma jest kako se tim projektima štuju „sve žrtve“ srpskih i crnogorskih koncentracijskih logora, ne samo hrvatske. Neku pinkicu mogla bi autorskim genijalcima dodijeliti i vlada RSK u „rasejanju“.posebice aktualnoj, opravdano sumnjam kako bi taj napor bio uzaludan. Nisam Pusić, ni Teršelič, ali dopustite mi javni, dokumentirani i građanski, prijedlog hrvatskoj, srpskoj i crnogorskoj vladi da u državne kalendare uvedu zajednički Dan sjećanja na žrtve srpskih i crnogorskih koncentracijskih logora. Predlažem O. Frljiću da u smislu senzibiliziranja javnosti u procesu „suočavanja s prošlošću“ u Beogradu uprizori „pozorišnu“ predstavu o najmlađem zatočeniku srpskih koncentracijskih logora.

U istom dahu i duhu predlažem D. Mataniću neka u Avala filmu realizira igrani film o najstarijem, devedesetogodišnjem, zatočeniku srpskih koncentracijskih logora s R. Šerbedžijom u glavnoj ulozi i uz producentsku asistenciju neumornoga oskarovca Branka Lustiga. Crveni tepih je zajamčen! Ne samo u „regionu“, već i šire. Poruka predstave i filma jest kako se tim projektima štuju „sve žrtve“ srpskih i crnogorskih koncentracijskih logora, ne samo hrvatske. Neku pinkicu mogla bi autorskim genijalcima dodijeliti i vlada RSK u „rasejanju“.

Predlažem ministru kulture B. Šipušu neka u duhu dosadašnje kukuriku i dobrim dijelom prethodne prakse, za navedene autorske projekte O. Frljića i D. Matanića odobri, bez natječaja, po desetak milijuna bez obzira na to hoće li ili ne će vlada RSK sufinancirati ove projekte od regionalnoga značaja.

Velika Britanija: Kroz Jasenovac je prošlo 20.000 ljudi

Ministar kulture ima i drugih hitnih poslova. Kako bi se pred hrvatskom javnošću otkupio, mogao bi ostvariti strateško partnerstvo s Londonom. Tako da kupi, koristeći diskrecijsko pravo ministra, prava za reproduciranje dokumentarnog filma britanskoga ministarstva informiranja iz 1945. „A Painful Reminder“ (Bolna opomena). U njemu V. Britanija i autor Sidney Bernstein procjenjuju kako je u Jasenovcu bilo 20.000 ljudi koji su do svibnja 1945. prošli kroz taj radni logor, što je 15 tisuća manje od procjene akademika Franje Tuđmana (film je glede Jasenovca, istina, dovršen tri godine prerano, pa se ostatak od sadašnjih 70.000 tisuća može pripisati poslijeratnom prekovremenom radu Titova totalitarističkoga komunističkoga režima, jasenovački zbroj je u tom slučaju ovaj: Pavelićev režim 20.000, a Titov 50.000). A sve to kako bi se film, uz pristanak srpskog ministra i velikosrpskog vikara A. Vulina, mogao nesmetano prikazivati „na ovim prostorima“ kao obvezatno gradivo u sklopu osnovnoškolske nastave povijesti.

Prijedloga ima još, no, kako imamo Hrvatsku, idemo polako, korak po korak do konačnoga suočenja s prošlošću i posljedicama velikosrpske agresije. Kad završimo epopeju s ratnim zarobljenicima, da se ne zaboravi, mogli bismo 17. kolovoza s pravom proglasiti Danom sjećanja na žrtve balvan revolucije pobunjenih Srba u Hrvatskoj protiv ustavnopravnog položaja. Naziv je, priznajem, dugačak, ali i pobuna je bila duga, trajala je duplo više od Drugoga svjetskoga rata! I pitanje je je li ikad prestala. Naravno i u ovom prijedlogu naglasak je na „sve žrtve“. Nijednu ne smijemo zaboraviti!

Nenad Piskač

PS: Brojidbeni podsjetnik (3)
13. srpnja 2015. – prošlo je 38 dana od terorističkog napada na Hrvatski tjednik.
12. lipnja 2015. – prošlo je 69 dana od međunarodnog ukazanja kukastoga križa na Poljudu.
Ran Ko nije pronašao počinitelje, nije podnio ostavku i nije smijenjen. Da je tako „uspješno“ radila hrvatska vlast 1991. i 1992. ne bismo, primjerice, do danas oslobodili hrvatske ratne zarobljenike srpskih i crnogorskih koncentracijskih logora.

Prilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.