Podrivanje temelja hrvatske države nekažnjivo je i isplativo

Rat protiv Oluje traje od trenutka kad je vojno-redarstvena operacija 4. kolovoza 1995. nezaustavljivo krenula čistiti podivljale posljedice velikosrpske okupacije trećine Hrvatske. Prvi napad na Oluju, bilježim po sjećanju, istoga jutra izveo je Carl Bildt, neproglašena persona non grata. Tijekom dana Europska unija zbog Oluje prekinula je pregovore s Hrvatskom oko trgovinskoga sporazuma i sporazuma o ekonomskoj suradnji.

Javier Solana, predsjedavajući EU, 5. kolovoza prijeteći sankcijama izjavljuje da će s Bildtom i Stoltenbergom (posrednicima za područje bivše Jugoslavije) Olujna brzinaJavier Solana, predsjedavajući EU, 5. kolovoza prijeteći sankcijama izjavljuje da će s Bildtom i Stoltenbergom (posrednicima za područje bivše Jugoslavije) „razmotriti stanje s vojne točke gledišta kako bi se pokušala donijeti mjera koja će zaustaviti hrvatski napad". No, europski protivnici hrvatske samostalnosti još se nisu ni snašli, a već je 7. kolovoza šef obrane Gojko Šušak, dosad najuspješniji hrvatski ministar, izjavio - Oluja je završena. Trajala je 84 sata, a san o Velikoj Srbiji do Virovitice, Karlovca i Karlobaga raspršila je u „paramparčad"„razmotriti stanje s vojne točke gledišta kako bi se pokušala donijeti mjera koja će zaustaviti hrvatski napad". No, europski protivnici hrvatske samostalnosti još se nisu ni snašli, a već je 7. kolovoza šef obrane Gojko Šušak, dosad najuspješniji hrvatski ministar, izjavio - Oluja je završena. Trajala je 84 sata, a san o Velikoj Srbiji do Virovitice, Karlovca i Karlobaga raspršila je u „paramparčad".

Službenom šutnjom na službene provokacije

Od tada do danas štafetna palica rata protiv Oluje prelazila je iz ruke dežurnih euromutikaša za „područje bivše Jugoslavije" u ruke domaće „sitne boranije". Najviše su se istaknuli igrači iz dobro podmazane pete kolone zadužene za izvršavanje intenziteta unutarnje agresije. Ove godine štafetu rata protiv Oluje preuzeli su od službenoga Beograda Pupovac, Teršelička, i Frljić, pridružio im se medijski potisnuti Đakula poduprt s nekoliko drugarica uvezenih „s područja bivše Jugoslavije".

Beograd je zajedno s Banjom Lukom pred koji tjedan hrvatski Dan pobjede i domovinske zahvalnosti s Danom hrvatskih branitelja proglasio službenim Danom sjećanja na žrtve Oluje. Službena Hrvatska, a i oporbena, RasipnostNa političkoj razini u nas prevladava šutnja glede rata protiv Oluje, dok na proračunsko rashodovnoj razini čak i u jeku najdublje krize vlada rasipno financiranje neprijateljskih aktivnosti, organizacija i aktivista. Normalnom hrvatskom državljaninu bez obzira na nacionalnost i vjeroispovijest takav je poredak stvari teže podnijeti od svojedobnoga embarga na uvoz oružja kojim je na globalnom planu Hrvatima onemogućena legalna obrana protiv velikosrpske agresijena službenu srpsku provokaciju odgovorila je službenom diplomatskom šutnjom. Prazan prostor odmah je iskorišten za uvezivanje provokacija visokoga intenziteta u kratkom razdoblju na više mjesta. Hrvatska je na svom ozemlju, uključujući i središnji zagrebački trg, dobila organizatore srpskoga „Dana sećanja na žrtve Oluje". No, da se spriječi opravdani gnjev hrvatskoga čovjeka, ta je rabota nazvana kontraoluja.

Kad Hrvatska službeno slavi antifašizam, podrivači ustavnopravnoga položaja slave alternativni dan, četnički pokolj Hrvata u Srbu – to je valjda kontraantifašizam. Kad Hrvatska slavi Dan pobjede i domovinske zahvalnosti i Dan hrvatskih branitelja, potonji slave dan „kontraoluje". Kontraši zazivaju neku alternativnu, nepovijesnu Hrvatsku, kakva ne postoji i nikad ne će postojati. Kad pak treba dijeliti državne novce rashrvaćena Hrvatska izdašno ih dijeli rušiteljima i razgraditeljima, što dokazuje da njezine političke elite nikad nisu mentalno i tvarno izašle iz bratstva i jedinstva Titova lovišta, velikosrpskoga poligona i Bildt-Stoltenbergova „područja bivše Jugoslavije".

Na političkoj razini u nas prevladava šutnja glede rata protiv Oluje, dok na proračunsko rashodovnoj razini čak i u jeku najdublje krize vlada rasipno financiranje neprijateljskih aktivnosti, organizacija i aktivista. Normalnom hrvatskom državljaninu bez obzira na nacionalnost i vjeroispovijest takav je poredak stvari teže podnijeti od svojedobnoga embarga na uvoz oružja kojim je na globalnom planu Hrvatima onemogućena legalna obrana protiv velikosrpske agresije, a zbog kojega je tražitelj embarga, Budimir Lončar, zavrijedio postati savjetnikom hrvatskih predsjednika. On je, nevjerojatno!, pet godina prije Oluje postao veteranom rata protiv Oluje, pa me ne bi čudilo da, poput Stanimirovića (1995.), zbog „ratnih zasluga" bude ovih dana u „regionu" odlikovan srpskim „Ordenom sv. Save trećega stepena".

Sustav nametanja krivnje

U prosincu 2008. u izdanju UHIP-a izišao je zbornik radova Informacijski rat protiv „Oluje" – Rasprave o doktrini informacijskog rata, scenaristima haaških optužnica i hrvatskoj samobitnosti. Da bi se lakše shvatilo odakle dolazi i kuda vodi ono što danas o 20. obljetnici Oluje rade Pupovac, Teršelička, Đakula i Frljić, ne bi bilo zgorega pročitati radove iz tri poglavlja Zbornika: 1. Informacijski rat i negacija nacionalne samobitnosti, 2. Scenaristi haaških optužnica i 3. Prilozi izvješću o operaciji „Oluja".

Jedan od uspješno provođenih ciljeva rata protiv slobodne i demokratske Hrvatske od 1945. do 1990. bio je neprestano nametanje hipoteke zločina. Rat protiv Oluje ima isti cilj. Međunarodno kazneno pravo Oluju je, međutim, oslobodilo od svih optužaba Tri sastavnicePravna država u nas funkcionira selektivno i diskriminirajuće. Rat protiv Oluje ove se godine zbog toga preselio s međunarodno-kaznenoga terena na bojište srpske nacionalne manjine (SNV plus Đakula), civilnoga društva (Documenta plus drugarice iz „regiona") i kulturne revolucije (HNK O. pl. Frljića plus riječka Partija)čuvara prostora bivše Jugoslavije. Kreatori lažnih optužnica u Hrvatskoj nakon toga nisu identificirani, locirani, uhićeni i pravedno suđeni, za razliku od onih koji su Oluju sproveli u djelo. Zbog toga protuolujne nagazne mine i o 20. obljetnici niču poput otrovnih gljiva poslije kiše. Bilo bi zanimljivo i katarzično za proces „suočavanja s prošlošću", pratiti njihovo „dokazivanje nevinosti" s pozicije višegodišnjega pritvora i optuženičke klupe.

Informacijski i dezinformacijski rat protiv Oluje ne prestaje ponajviše zato što hrvatska politička elita nije znala ili željela ponašati se u skladu s oslobađajućom presudom od 16. studenoga 2012. Haaška presuda je u Hrvatskoj prihvaćena tek djelomično. Pravna država u nas funkcionira selektivno i diskriminirajuće. Rat protiv Oluje ove se godine zbog toga preselio s međunarodno-kaznenoga terena na bojište srpske nacionalne manjine (SNV plus Đakula), civilnoga društva (Documenta plus drugarice iz „regiona") i kulturne revolucije (HNK O. pl. Frljića plus riječka Partija).

Rat kontra Oluje vodit će se desetljećima

S obzirom na širinu neprijateljskoga odabira sektora s kojega se neselektivno i prekomjerno granatira Oluja, može se zaključiti po topničkim dnevnicima pete kolone, da će se agresija na Oluju, malo visokoga - malo niskoga intenziteta, voditi desetljećima. Već se kontinuirano vodi dvadeset godina. Taj rat je agresor objavio Memorandumom br. 2, ali Hrvatska se ne da obavijestiti! Također je razvidno kako je agresija na Oluju upravljana iz Beograda, financirana iz Hrvatske i odobravana od dijela članica EU oslonjenih na vanjsku politiku Velike Britanije. Uspjesi agresije na povijesnu istinu o Oluji ponajviše će ovisiti o snazi hrvatske (Ne)normalnoŠutnja nije rješenje suprotivo ratu protiv Oluje. Polovična rješenja vode u dugotrajno iscrpljivanje, podjele i nacionalne poraze. U pristajanje na ometanje normalnoga razvitka hrvatske države. Sve dok nam nenormalno stanje ne će postati normalnimdržave i volji hrvatskoga čovjeka da pobijedi planiranu dekonstrukciju hrvatske države.

Osnovne teze na kojima počiva rat protiv Oluje svode se na velikosrpsku crno-bijelu tehniku i stvaranje mitova o tome da je Oluja bila „etničko čišćenje", „zločin stoleća", „zločin širokih razmera", „proterivanje Srba" i „udruženi zločinački poduhvat". Na crno-bijelim tehnikama konstruirao se i mit o broju žrtava u Jasenovcu. U najnovijoj inačici agresije, predstavljenoj uoči 20. obljetnice Oluje, ključne su kvalifikacije neznatno modificirane. Oluja je, naime, evoluirala iz „etničkoga čišćenja" i kreativno od strane obrijanih četnika za pisaćim stolom prepjevana u hrvatski demografski slom (!). „Udruženi zločinački poduhvat" prekriven je krinkom „sećanja na sve žrtve Oluje".

Neprijatelj je u ratu protiv Oluje ove godine privremeno odustao i od guslanja teze o tome kako država koja je izvršila zajednički zločinački pothvat, zbog toga što je stvorena na zločinu, ne može postojati. Može! Ali samo tako, na tome se posebice insistira, da nastavi njegovati i financirati politike i režirane provokacije visokoga intenziteta, koje pomažu njezinoj razgradnji. To je polazno uzletište („platforma") i čini se ključna poruka ovogodišnje „proslave" kontraoluje otrovnih gljiva. DiverzijeDiverzantske se akcije alternativne i samozvane „proslave", obilježene „interaktivnom prezentacijom", okupljanjem u Pješčanici i na Trgu bana Jelačića, te zloporabom HNK u Rijeci, organiziranih na temelju beogradskog „Dana sećanja na žrtve Oluje", može svesti pod podrivanje države, njezinoga ustavnopravnoga položaja i ometanje javnoga reda i mira. To su protuzakonite radnje koje spadaju u isti red s poljudskim ukazanjem kukastoga križa i zadarskim napadom na Hrvatski tjednik. One spadaju čak i u BiH u područje s one strane zakona, kojim se u svakoj normalnoj državi bavi represivni, pravosudni i zatvorski sustaviTakvo uzletište sklepano za destrukciju države potrebno je na području znanosti, medija, politike i diplomacije neprestano bombardirati argumentima. Mišlju, riječju i djelom. Šutnja nije rješenje suprotivo ratu protiv Oluje. Polovična rješenja vode u dugotrajno iscrpljivanje, podjele i nacionalne poraze. U pristajanje na ometanje normalnoga razvitka hrvatske države. Sve dok nam nenormalno stanje ne će postati normalnim.

Područje represivnoga i pravosudnoga aparata

Ovogodišnji protuolujni incidenti u režiji Pupovca, Teršeličke, Đakule i Frljića nisu samo nasrtaji na Oluju i ono što ona simbolizira, već i na međunarodno kazneno pravo, koje je utvrdilo: 1. Srbi su otišli iz Hrvatske zbog svojih razloga, a ne zbog deportacije ili protjerivanja hrvatskih vlasti, 2. U Oluji je stradalo 44 srpska civila. Drugim riječima, kompletna optužnica protiv Oluje sadržana u objedinjenoj optužnici generalima Čermaku, Gotovini i Markaču, bila je zgoljna konstrukcija, uzletište bez osnove, jugobolna trulež.

Stoga se diverzantske akcije alternativne i samozvane „proslave", obilježene „interaktivnom prezentacijom", okupljanjem u Pješčanici i na Trgu bana Jelačića, te zloporabom HNK u Rijeci, organiziranih na temelju beogradskog „Dana sećanja na žrtve Oluje", može svesti pod podrivanje države, njezinoga ustavnopravnoga položaja i ometanje javnoga reda i mira. To su protuzakonite radnje koje spadaju u isti red s poljudskim ukazanjem kukastoga križa i zadarskim napadom na Hrvatski tjednik. One spadaju čak i u Bosni i Hercegovini u područje s one strane zakona, kojim se u svakoj normalnoj državi bavi represivni, pravosudni i zatvorski sustavi. I sigurnosni, dakako.

Lažno optužuj Hrvatsku, dobit ćeš državno odličje. S lentom!

Dosadašnja praksa u Hrvatskoj pokazuje da se ona, osobito od godine 2000., glede vlastitih razgraditelja ponaša suprotno zdravome razboru i europskoj praksi. Primjerice, prije podizanja haaške optužnice za nepostojeći zajednički zločinački pothvat, predsjednik države Stjepan Mesić u više je navrata doma i u inozemstvu (Švedska, Austrija, Kina, Švicarska...) ponavljao neutemeljene optužbe protiv vlastite države i predsjednika Tuđmana. Njegove su optužbe „jasno definirani ciljevi scenarija koji je imao za cilj podizanje haaških optužnica" (M. Tuđman, Hrvatski scenaristi haških optužnica, Zbornik radova Informacijski rat protiv 'Oluje', str. 95.).

I? Višestruko je nagrađen. Izabran je drugi put za predsjednika ponajviše zato što mu je svojim nekvalitetnim kandidatom, slično kao i kod prvoga mandata, izravno pomogla HDZ! Naravno, nije to sve. Šef hrvatsko-srpske koalicijske vlade, Sanader, godine 2004. specijalno za Mesića kreirao je i koalicijski jednoumno progurao Zakon o posebnim pravima predsjednika Republike Hrvatske po prestanku obnašanja dužnosti, temeljem kojega država Mesića dosmrtno hrani, ali ne u zatvoru, već u državnoj vili. K tomu je Šeks, predsjednik Sabora, Mesiću u srpnju 2005. (kad je ovaj već debelo VelerediPrigrlivši i drugi poklonjeni mandat Sanaderu se Mesić (u paketu s Bebićem i Manolićem) odužio u lipnju 2008. Veleredom kraljice Jelene s lentom i Danicom, a u prosincu 2008. i Šeksu Veleredom kralja Petra Krešimira IV. s lentom i Danicom. Dodajmo ovome neodgovornom loptanju državnim odličjima dviju navodno suprotstavljenih političkih strana i to da je predsjednik Republike Ivo Josipović dodijelio Povelju RH Vesni Teršelič i Documenti uoči Dana državnosti 2012., nazvavši Teršeličku „savjest društva"odradio posao lažnog optuživanja Hrvatske po svijetu) dodijelio najviše državno odlikovanje – Velered kralja Tomislava s Danicom.

Ni s Pusićevom nije bilo pravednije. Optuživši Hrvatsku za nepostojeću agresiju na Bosnu i Hercegovinu, oporbenu Pusićevu vladajuća je osovina HDZ-SDSS nagradila čelnim mjestom saborskoga odbora za praćenje pregovora s EU, čime ju je zapravo pripremila za funkciju ministrice vanjskih poslova i europskih integracija. Sad bi još trebalo poduprijeti njezinu samokandidaturu za glavnu tajnicu UN-a, kako bi se škandalozno veselje ispod stola prelilo s regionalne na globalnu razinu.

Optimizam: Reakcija pravne države dogodit će se kad-tad

Mesić se, ruku na srce, drugarski pošteno zahvalio! Prigrlivši i drugi poklonjeni mandat Sanaderu se (u paketu s Bebićem i Manolićem) odužio u lipnju 2008. Veleredom kraljice Jelene s lentom i Danicom, a u prosincu 2008. i Šeksu Veleredom kralja Petra Krešimira IV. s lentom i Danicom. Dodajmo ovome neodgovornom loptanju državnim odličjima dviju navodno suprotstavljenih političkih strana i to da je predsjednik Republike Ivo Josipović dodijelio Povelju RH Vesni Teršelič i Documenti uoči Dana državnosti 2012., nazvavši Teršeličku „savjest društva".

Budo Lončar je nagrađen hladovinom Pantovčaka. Pupovca je u nesmjenjivu orbitu lansirao nezaobilazni Sanader na poticaj vanjskih „čuvara prostora bivše Jugoslavije". Frljića je pak uhljebila „ova vlada u ovoj zemlji" uz pomoć riječke partijske ćelije. Tako u Hrvatskoj prolaze borci protiv Oluje. Pa, ti onda budi hrvatski branitelj i slavi Oluju!

Ipak, optimist sam niskoga intenziteta. Nadam se reakciji pravne države. Kad-tad. Nadam se kako 4. ili 5. kolovoza ove godine „visoko državno izaslanstvo" zbog blizine izbora ne će „položiti vijence" na grobnicu „narodnih heroja" KPJ, premda je tu praksu o Danu hrvatske nezavisnosti godine 2012. već uvela kukuriku koalicija o čemu sam pisao na poveznici: Duhovi narodnih heroja i danas šeću Zagrebom.

Poštovani čitatelji, čestitam Vam Dan pobjede i domovinske zahvalnosti i Dan hrvatskih branitelja!

Nenad Piskač

PS: Brojidbeni podsjetnik (2)

13. srpnja 2015. – prošlo je 22 dana od terorističkog napada na Hrvatski tjednik.
12. lipnja 2015. – prošlo je 53 dana od međunarodnog ukazanja kukastoga križa na Poljudu.

Ran Ko nije pronašao počinitelje, nije podnio ostavku i nije smijenjen.

Prilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.