U Hrvatskoj je dopušten komunistički safari na neovisno novinstvo?

Zastrašujući je i napad na Hrvatski tjednik kao i medijska obrada toga događaja, koji spada u rubriku crne kronike, ako li ne, u našim okolnostima, u rubriku unutarnje politike. Gotovo četrnaest sati od događaja hrvatska javnost je bila uskraćena za osnovnu informaciju od strane javnoga informativnoga servisa.

A ona glasi: Dva maskirana i naoružana napadača (terorista?) provalila su u uredništvo Hrvatskoga NapadAgresori na uredništvo psovali su „ustašku majku" grafičaru i zaprijetili ubojstvom glavnome uredniku Hrvatskoga tjednika. Očito je glavni urednik bio glavna meta napada. Navodno su po uredništvu tražili nekakve dokumente. Uredništvo je devastirano. Moguće je dovedeno u pitanje izlaženje novoga broja Hrvatskoga tjednika. Ukradeno je nešto redakcijske gotovine...tjednika u kasni noćni sat (ponedjeljak, 23 sata). Grafički urednik prošao je torturu i mučenje sa žicom oko vrata i vezanjem udova, te samokresom prislonjenim na glavu. Bleiburški profesionalno. Ozlijeđen je. Završio je u bolnici. Agresori na uredništvo psovali su „ustašku majku" grafičaru i zaprijetili ubojstvom glavnome uredniku Hrvatskoga tjednika. Očito je glavni urednik bio glavna meta napada. Navodno su po uredništvu tražili nekakve dokumente. Uredništvo je devastirano. Moguće je dovedeno u pitanje izlaženje novoga broja Hrvatskoga tjednika. Ukradeno je nešto redakcijske gotovine...

Nametanje zaključka: Što su tražili, to su dobili

Očevid policije trajao je cijelu noć. Od policije nismo ništa saznali, osim da se događaj dogodio. Od glavnoga urednika doznali smo detalje dovoljne za napisati proširenu vijest. Od javne televizije s debelim zakašnjenjem, tijekom kojega je centralni komitet odlučivao na koji način treba medijski obraditi rečeni događaj, čuli smo vijest intoniranu kao da je riječ o svakodnevnom razbojstvu, motiviranom „pribavljanjem nepripadajuće materijalne koristi". Središnje informativne emisije događaj su prešutjele! U šutnji pridružile su im se i političke stranke.

I mediji glavne struje u najvećoj mogućoj mjeri marginalizirale su napad na Hrvatski tjednik. Netko je donio političku odluku o tome da ovaj nasrtaj na slobodu medija treba medijski (i politički) potisnuti u drugi plan. Takve se stvari, kao što je jednoumno prešućivanje napada na novinarske slobode, ne događaju slučajno. I takvi se napadi ne događaju slučajno.

U demokratskom svijetu nemoguće je da se poslije napada na uredništvo medija koji izlazi na nacionalnoj razini ne oglasi u najmanju ruku ministar policije. U svijetu partijske logike, teorije i prakse, stvari su drukčije vrijednosno posložene. Baš onako kako to u nas s neznatnom šminkom funkcionira još od 1945. Napadom na uredništvo poruka je poslana, baš kao i nedavnim ukazanjem kukastoga križa.

Partijskoj državi je važna poruka, a ne počinitelji. No, još je strašnija poruka ideološko-medijskoga tretmana terorističkoga napada na uredništvo Hrvatskoga tjednika. Medijski tretman oslonjen na političku šutnju poručuje nam – što su tražili, to su i dobili! To je ta komunjarska logika koja nas uvjerava da je i zločin na Bleiburgu i križnim putovima opravdan, jer su žrtve najvećega genocida u Europi poslije Drugoga svjetskoga rata, jednostavno bili „narodni neprijatelji" s kojima treba „po kratkom postupku".

Partijska država upala je i u Đurekovićevu tiskaru

U partijskoj državi pred zakonom i medijima nisu svi isti. Ideološke medijske proteze su privilegirane. Oaze slobodne riječi pod trajnim su nadzorom partijskoga PorukaPartijskoj državi je važna poruka, a ne počinitelji. No, još je strašnija poruka ideološko-medijskoga tretmana terorističkoga napada na uredništvo Hrvatskoga tjednika. Medijski tretman oslonjen na političku šutnju poručuje nam – što su tražili, to su i dobili! To je ta komunjarska logika koja nas uvjerava da je i zločin na Bleiburgu i križnim putovima opravdan, jer su žrtve najvećega genocida u Europi poslije Drugoga svjetskoga rata, jednostavno bili „narodni neprijatelji" s kojima treba „po kratkom postupku".represivnoga aparata. Upalo se svojedobno i u priručnu tiskaru u kojoj je Đureković tiskao svoje knjige. Znamo kako je prošao. Znamo i to kako se počiniteljima tek sad sudi, ali ne u partijskoj državi, već u Njemačkoj. Prava je sreća, ponavljam, što se Ivica Marijačić, gl. urednik Hrvatskoga tjednika, u trenutku napada nije zatekao u uredništvu! Držim da je za dlaku izbjegao likvidaciju.

Napad na bilo koje uredništvo izvanredan je politički događaj na kojemu političari u nepartijskim država skupljaju poene u brzini, dubini i žestini osude. Napad na uredništvo i medijski zahtijeva primjereni tretman, jer nije riječ o pljački trafike zbog šteke cigareta. S političke strane izostala je reakcija ključnih političkih čimbenika: šefa vlade, Sabora i države. Stranaka i ustanova. A što su tek mediji propustili?

Sa stajališta zanata, primjerice, nigdje fotografije ozlijeđenoga grafičkoga urednika Antonija Mlikote! Gdje je njegova izjava? Kako je moguće da nijedan medij ne zanima izravna žrtva napada? Na medijskoj sceni izostala je i brzina reagiranja. Nigdje u javnome servisu nema intervjua s glavnim urednikom! Nigdje izjava susjednih uredništava, „analitičara", kolega iz struke!? Nigdje ni jedne naslovnice posvećene divljem nasrtaju na posljednje ostatke ostataka hrvatskoga neovisnoga novinstva!! Pa ni europski političari nisu rekli ni slova, a kako bi išta i rekli kad ne znaju što se uistinu događa u 28. članici Europske unije.

Lov na hrvatsko novinstvo počeo je 1945.

Ne radi se o običnom razbojstvu. Napadači su Mlikoti, provjereno, iz lisnice uzeli osobnu kartu, ali ne i novac, uz poruku: Sad znam gdje živiš. Osobna je i dalje kod SolidarnostDemokratska Hrvatska mora se solidarizirati sa žrtvama napada na Hrvatski tjednik, a pravna država odraditi svoj posao. Dok ovo pišem, tridesetak sati poslije napada, Hrvatska se, međutim, još nije suočila s događajem koji bi po svojoj zloćudnoj prirodi u slobodnome svijetu izazvao pravu političku i medijsku buru, a od stranaka oglasila se jutros u Hrvatskom saboru jedino Hrvatska demokratska zajednica (Sunčana Glavak).napadača za kojima se, mršavo se nadam, traga. K tome je napadnutoj žrtvi poručeno neka poruči šefu (Marijačiću) da će i njega naći. Prijetnje se s Mlikote i uredništva proširuju na glavnoga urednika i na Mlikotine ukućane! Ne stoji na činjenicama agitpropovska medijska proizvodnja pristanka na obično razbojstvo iz koristoljublja.

Stoga je opravdano pitati se: Je li u Hrvatskoj dopušten lov na neovisno novinstvo, podupiru li taj lov glavni mediji na čelu s javnom televizijom? Onaj lov na novinare kakav se dogodio kad je Hrvatska pala pod „oslobođenje" godine 1945., koje se protegnulo do današnjih dana. Ni te 1945. nitko na komunistički safari na novinare nije reagirao. Jesam li u pravu ako parafraziram obiteljski obrt Goldstein: 1945., godina koja se vraća?

Demokratska Hrvatska mora se solidarizirati sa žrtvama napada na Hrvatski tjednik, a pravna država odraditi svoj posao. Dok ovo pišem, tridesetak sati poslije napada, Hrvatska se, međutim, još nije suočila s događajem koji bi po svojoj zloćudnoj prirodi u slobodnome svijetu izazvao pravu političku i medijsku buru, a od stranaka oglasila se jutros u Hrvatskom saboru jedino Hrvatska demokratska zajednica (Sunčana Glavak).

Nenad Piskač

Prilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.