Nema razlike između Srbije i Vučića iz 1995. i 2015.

Jašući na mitovima i negirajući povijesne činjenice Srbija se u proteklih dvadeset godina nije promijenila ni za milimetar. Istina, odškrinuta su joj vrata pregovora o članstvu u EU (ponajviše zato da se do kraja ne prikloni Putinu), ali i kad eventualno jednoga dalekoga dana uđe u EU takva kakva jest, ona će i dalje biti samo i jedino remetilački faktor „na prostoru bivše Jugoslavije". Njoj, naime, nije dopušteno da se suoči s vlastitom prošlošću. Nju svijet nije natjerao da klekne pred Srebrenicom i Vukovarom i zatraži oprost uz plaćanje ratne odštete.

Njoj je UN prije dvadeset godina u Srebrenici pomogao da počini „težak zločin" (A. Vučić), koji čovječanstvo sa savješću zove genocidom, zločinom nad zločinima. S tim činjenicama treba računati svaka ozbiljna državna politika, osobito u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.

Hrvatska se detuđmanizirala dok se Srbija četnicizirala

Prije dvadeset godina Srbija „nije spriječila genocid u Srebrenici". Drugi genocid u pripremi, onaj u Bihaću, iste godine spriječila je tuđmanizirana Hrvatska. Dvadeset godina kasnije genocid u Srebrenici Srbija ne priznaje genocidom, već „teškim zločinom". Za nju i samo za nju genocid se dogodio u Jasenovcu. Dakako, bez reakcije detuđmanizirane Hrvatske, ako se reakcijom ne smatra ukazanje kukastoga križa na poljudskom stadionu.

Prije dvadeset godina Srbija je, kao agresor na Hrvatsku do danas nekažnjena za taj zločin protiv mira, doživjela u hrvatskoj Oluji najteži vojni poraz u svojoj „celokupnoj istoriji" i na području svih „srpskih krajina i oblasti". Presudom MKSJ u Haagu od 16. studenoga 2012. s Oluje je skinuta svaka mrlja. Dvadeset godina poslije, Srbija je zajedno s Banjom Lukom olujni dan 5. kolovoza (državni blagdan Republike Hrvatske!) proglasila Danom sjećanja na prognane Srbe u Oluji. Do kraja ove 2015. možemo očekivati da će Beograd 18. studenoga, dan okupacije Vukovara, proglasiti Danom srpske pobjede, mesa, salate i Ovčare.

I dok se proteklih 15 godina Hrvatska mazohistički detuđmanizirala, Srbija se sustavno četnicizirala do te mjere da je za predsjednike vlade i države izabrala nekadašnje četničke šegrte, koji su pekli zanat u velikosrpskoj agresiji na Hrvatsku. Kao završni čin srpskoga procesa četniciziranja, iz Haaga joj je pušten četnički vojvoda dr. Vojislav Šešelj, kako bi ju dodatno ohrabrio i učvrstio na pravome putu.

Prije dvadeset i pet godina u Srbiji je bio pri kraju proces pripremnih radnji za pretvaranja Jugoslavije u Veliku Srbiju. Nitko tada nije sprječavao Slobodana Miloševića, kao ni danas Vučića i Nikolića. Prevario sePučka reakcija na komemoraciji u Srebrenici, kad je Vučića izgrdio dio okupljene rodbine više od 8.000 žrtava genocida za koji je odgovorna Srbija, jer ga u najmanju ruku nije spriječila, uz pokoji bačeni kamen, u Hrvatskoj nije zamisliva što god da Vučić radi i izjavljuje. Vjerojatno je u Srebrenicu otišao pod dojmom prijema u Hrvatskoj, misleći da će i tamo biti glavna faca, kao kad se pojavio u Zagrebu. Ali, evo, prevario se. Događaj je to koji pokazuje da u Bosni i Hercegovini još ima zdrave pametiTa se politika u ono doba pravdala očuvanjem Jugoslavije. U ime kojega višega cilja se danas šuti o srbijanskim pogubnim procesima i politikama? O čemu se radi, je li riječ o obnovi Jugoslavije, „pomirbi među narodima", ili o nečemu trećem? Što god bilo, zlo je i naopako.

Vučiću, Srebrenica nije Zagreb!

Pučka reakcija na komemoraciji u Srebrenici, kad je Vučića izgrdio dio okupljene rodbine više od 8.000 žrtava genocida za koji je odgovorna Srbija, jer ga u najmanju ruku nije spriječila, uz pokoji bačeni kamen, u Hrvatskoj nije zamisliva što god da Vučić radi i izjavljuje. Vjerojatno je u Srebrenicu otišao pod dojmom prijema u Hrvatskoj, misleći da će i tamo biti glavna faca, kao kad se pojavio u Zagrebu. Ali, evo, prevario se. Događaj je to koji pokazuje da u Bosni i Hercegovini još ima zdrave pameti.

Kad je, naime, Vučić – srbijanski premijer i sudionik velikosrpske agresije na Hrvatsku, došao na inauguraciju predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović, šetao se Zagrebom uzduž i poprijeko. U društvu Milorada Pupovca položio je cvijeće na Teslin spomenik. Pupovac ga je otpratio na pravoslavnu liturgiju koju je služio mitropolit zagrebačko-ljubljanski Porfirije (na grob Stepincu, Radiću i Tuđmanu nije došao, nap. N. P.). Onda se obostrano srdačno susreo s ministricom vanjskih („spoljnih") poslova Vesnom Pusić. S njom u društvu odšetao je na Trg sv. Marka na inauguraciju.

Da ne zaboravim: Vučić se navodno slučajno susreo i s Mesićem. „Na pitanje novinara o čemu su razgovarali premijer Srbije je rekao da su se podsjetili na riječi Margaret Tačer da kada državnici rade najbolje stvari za svoj narod građani to najčešće u datom trenutku ne prepoznaju" (poveznica)!

Nije to sve! „Premijer Srbije Aleksandar Vučić sastao se nakon inauguracije predsjednika Hrvatske Kolinde Grabar – Kitarović i sa premijerom Hrvatske Zoranom Milanovićem, ali i sa crnogorskim predsjednikom Filipom Vujanovićem". Bio je poslije Predsjednice glavna faca za ovdašnje uslužne medije.

Nikada ovdje ustaška vlast više ne će doći

Četiri mjeseca kasnije 2015. Vučić se proslavio izjavama o Stepincu („ustaškom vikaru"): „Ako mislite meni kazati da je Alojzije Stepinac bio svetac, ja jednostavno neću u to povjerovati, a sumnjam da ćete naći ijednog Srbina koji će u to povjerovati". Prije dvadeset godina u okupiranoj Glini se (1995.) također proslavio uoči Oluje: „Pozdravljam srpski narod banovine Gline, koji ste prvi krenuli na ustašku vlast i koji ste prvi osvojili srpske teritorije u republici srpskoj krajini. Nikada srpska krajina, nikada Glina neće biti hrvatska. Nikada ovdje ustaška vlast više neće doći, nikada više oružanim putem i onako kako su planirali – onako kako je zločinački režim Franje Tuđmana već pokušao. Vi ste to na najbolji način spriječili...".

Zbog, dakako, pomirbe među narodima, uvažavanja povijesnih činjenica, odustajanja od mitova i zajedničkoga „evropskoga puta", dvadeset godina kasnije proglasio je 5. kolovoza „danom sjećanja na prognane Srbe u Oluji". Kao što nitko Miloševiću svojedobno nije znao odgovoriti na odgovarajući način, tako i danas Vučiću. Što će reći da u politici imamo pregršt kloniranih Šuvara, koji je prijetio da će Miloševiću reći „popu pop, a bobu bob", ali nikad mu nije rekao „ni bu ni be". Kao i Bakarić prije njega.

Hrvatska je bila regionalna sila samo u Tuđmanovo doba, kad je na visokoj diplomatskoj, političkoj i vojnoj razni znala parirati Beogradu. Za takvu politiku potrebni su i visoki kalibri političara. Negativne strančarske selekcije, uz ostale čimbenike, podarile su nam, međutim, politpatuljke koji nisu u stanju parirati primitivnim četnicima kao što su Vučić, Nikolić i Šešelj.

Nenad Piskač

Prilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.