Kakav Stepinac, Šešelj je na tragu svetosti?!

U posljednje vrijeme mogli smo se uvjeriti u kakvoću srpskoga ekumenizma, regionalizma i globalizma. Ekumenizam na srpski način poručuje – Šešelj je svet, a ne Stepinac. Regionalno stajalište Srbije i „veštačke" Republike srpske najbolje oslikava proglašenje 5. kolovoza (Oluja je u pitanju!) danom sjećanja na stradale i (vlastitom politikom) prognane Srbe. I na globalnom planu Srbija je poslala originalnu poruku otkrivanjem spomenika teroristu, dvostrukom ubojici i atentatoru Gavrilu Principu.

Eventualni spomenik Puniši Račiću usred Beograda ne bi smio nikoga iznenaditi osim slučajnih političara, osobito u Hrvatskoj, koji će s jednakim „pijetetom" polagati vijenac zaostalom Radiću i naprednom Račiću. Uostalom Radić i Račić su preteče „sudionika ratnih sukoba", hrvatskim braniteljima i srbijanskim agresorima. Njih je ova vlada u ovoj zemlji, o tome sve zna Fred, ministar bez branitelja, kao političar poznat po izjavi „idi bre pa se leči" – pokušala ugurati u isti zakon s istim pravima. U državi članici Europske unije i poslije oslobađajuće presude za „zajednički zločinački pothvat istjerivanja Srba".

Šešelj na tragu srpsko-pravoslavne svetosti

Primivši ovih dana visoki Orden zlatnog lika Svetog Petra Drugog Lovćenskog Tajnovidca, predsjednik Srpske OrdenPrimivši ovih dana visoki Orden zlatnog lika Svetog Petra Drugog Lovćenskog Tajnovidca, predsjednik Srpske radikalne stranke, optuženik u Haagu za ratne zločine, četnički vojvoda Vojislav Šešelj, za Srpsku pravoslavnu crkvu postao je osoba na tragu svetosti. Arhiepiskop cetinjski i mitropolit crnogorsko-primorski, Amfilohije, dao je Šešelju zlatni lik „za kosovsko hrvanje i služenje Zakonu Svetom Božje Pravde u obrani od 'pravde' Haškog suda, kojem tragovi smrde nečovještvom"(!).radikalne stranke, optuženik u Haagu za ratne zločine, četnički vojvoda Vojislav Šešelj, za Srpsku pravoslavnu crkvu postao je osoba na tragu svetosti. Arhiepiskop cetinjski i mitropolit crnogorsko-primorski, Amfilohije, dao je Šešelju zlatni lik „za kosovsko hrvanje i služenje Zakonu Svetom Božje Pravde u obrani od 'pravde' Haškog suda, kojem tragovi smrde nečovještvom"(!).

Amfilohije (civilnog imena Risto Radović, čiji tragovi smrde velikosrpstvom, kao i Šešeljevi) napisao je necjelovito obrazloženje. U cjelovitom obrazloženju moralo bi s obzirom na političku povijest i sadašnjost stajališta SPC, uz već napisano, pisati kako je riječ o protuekumenski nadahnutom odgovoru SPC na činjenicu nezaustavljivoga proglašenja svetim Alojzija Stepinca. I na naivnu vatikansku inicijativu o zajedničkom povjerenstvu dviju crkava glede Stepinca.

Za uzdizanje Šešeljevih krijeposti SPC (sa sjedištem u Beogradu), nije tražila zajedničko povjerenstvo s Katoličkom crkvom (sa sjedištem u Vatikanu), koje bi pretreslo njegove herojske krijeposti, a zaobišla je i autokefalnu Crnogorsku pravoslavnu crkvu (sa sjedištem u Cetinju) – što je nesaglediv prilog svjetskom pokretu za sjedinjenje svih kršćana i „hrišćana".

Šešelja do pune svetosti dijele još neosvijetljeni kreposni dokazi po svim mitropolijama SPC, tj. po sveukupnim srpskim krajinama i oblastima, uključujući i „nebesku Srbiju", „vascelu Italiju"i onu najbolniju i neprežaljenu Republiku srpsku Krajinu. Sijao je Šešelj, ne samo kao vikar Slobodana Miloševića i Velike Srbije, već, sad je jasno, i kao vikar SPC, srpsko čovještvo gdje god je stigao i kao trostruki vikar i kao projekt KOS-a JNA, kojega je Europa i tzv. međunarodna zajednica pustila da žari i pali ognjem i mačem. Zato ga je Haaški sud pustio iz krletke - neka umre u svetosti, a ne, poput otpisanoga Slobe, u haaškome pritvoru. Slava mu. „Amin".

Hrvatski prilozi o tragu jedne svetosti

Evo nekoliko fragmenata o Šešeljevim krepostima vezanima uz Hrvatsku, koje ga svrstavaju na trag svetosti prema „kriterijumima" Srpske pravoslavne crkve. Sastavši se s episkopom Lukijanom (vidi novosadski Stav od 9. kolovoza 1991.) budući svetac SPC dobio je poduku s episkopsko-ekumenskom težinom: „Moramo učiniti sve da se "Kriterijumi"Evo nekoliko fragmenata o Šešeljevim krepostima vezanima uz Hrvatsku, koje ga svrstavaju na trag svetosti prema „kriterijumima" Srpske pravoslavne crkve. Sastavši se s episkopom Lukijanom (vidi novosadski Stav od 9. kolovoza 1991.) budući svetac SPC dobio je poduku s episkopsko-ekumenskom težinom: „Moramo učiniti sve da se što pre oslobodi Vukovar, zato što treba da nam bude administrativni, kulturni i duhovni centar". Na to je tajnovidac Šešelj dodao: „I Osijek i Beli Manastir...".što pre oslobodi Vukovar, zato što treba da nam bude administrativni, kulturni i duhovni centar". Na to je tajnovidac Šešelj dodao: „I Osijek i Beli Manastir...".

U prilog Šešeljeve svetosti idu i riječi Mile Paspalja od 27. ožujka 1993. izrečene na skupštini velikosrpskih okupacijskih vlasti u Belom Manastiru: „...Kad je oslobođena Glina dolazi do poziva, ali pitam se čijih jer mi nemamo Hrvata a i ono malo što je bilo u Glini sredili smo, imali smo trideset i sedam posto ali više ih nema... Nekome smrdi odnos Paspalj – Hadžić – Karadžić – Koljević – Krajišnik i ostalo. I gospodin Vojo Šešelj. Jer, kad se došlo stani-pani na južnom ratištu pomoć je zatražena i stigli su među prvima i najpre Radikali".

Tu je i sama tajnovidna, mistična, riječ budućega sveca SPC: „Braćo Srbi i sestre Srpkinje, Krajina je danas u najtežoj situaciji od svih srpskih zemalja. Krajina se tek nalazi pred velikim iskušenjima. Vi morate biti strpljivi i uporni... treba odmah pristupiti prvoj fazi ujedinjenja. Direktno neodložnom ujedinjenju Republike Srpske i Srpske Krajine u jedinstvenu državu, zapadnu Srbiju, sa prestolnicom i to u Banja Luci. Dok traje rat Pale treba da ostanu prestolnica... Jedan predsednik Republike, jedna vlada, jedna Narodna Skupština, jedna srpska vojska, jedna srpska policija, to je spas za Srpsku Krajinu. Što pre ujedinjenje. Braćo Srbi i sestre Srpkinje, mi Srbi ćemo pobediti. Mi ne možemo da izgubimo i mi ne smemo da izgubimo. Ako sad izgubimo parče svoje teritorije, to više nikad neće biti srpsko. Zbog toga naša odlučnost mora da bude maksimalna, a Srbi će uspeti jer su svesni ciljeva svoje borbe, jer su međusobno solidarni, jedinstveni. Ne smemo dozvoliti da nas neko cepa i deli. Srbija je večna dok su joj deca verna. Živela velika Srbija" (V. Šešelj, Glina, 20. ožujka 1995.).

Sveti Šešelj spašava Hrvatsku, a Prinicip Veliku Srbiju

Šešelj je, dakle, zavrijedio i od ostalih mitropolita SPC nekakav orden, bilo kakav, jer je njegovo hrvanje protiv Hrvatske južnije od crte Virovitica – Karlovac – Karlobag PrincipS Amfilohijevim ordenom krinke su pale po ne znam koji put, ali, što se tiče hrvatskih političara i njihovih prišipetlja, uglavnom uzalud. Sve upućuje na Šešeljev ekspresni – „santo subito". No, istini za volju, prije njega vjerojatno će SPC, potaknuta svjetovnom vlašću, proglasiti svetim Gavrila Principa. Spomenik dvostrukom ubojici otkriven je u Beogradu uz nazočnost srpskoga „državnog vrha" na samu obljetnicu ubojstva prijestolonasljednika Austro-Ugarske Franju Ferdinanda i njegovu suprugu Sofiju (Sarajevo, 28. lipnja 1914. – Beograd, 28. lipnja 2015.).daleko sadržajnije od crnogorskoga. Amfilohijev orden je, znamo, protuekumenska proteza, istina, europski neprikladna – ali i velikosrpski i mitomanijski održiva, usklađena sa službenim stajalištem države Srbije: "Za nas Alojzije Stepinac nije svetac i nikada ne će biti. Nijednog Srbina ne možete naći koji će reći da je Stepinac bio svetac", istaknuo je šef srbijanske vlade Vučić. Izgleda da je došlo do nesporazuma s hrvatskim kolegama, jer veliki prijatelj Beograda, Ivo Josipović, ustvrdio je za Stepinca da je bio „srpski dobrovoljac"!

Šešelj nam se prije preseljenja u „nebesku Srbiju", a debelo poslije ratnoga i diplomatskoga poraza Velike Srbije u Hrvatskoj, ukazao u jeku posljednje predsjedničke kampanje. Inače je „ratni zločinac", a kad profunkcionira etika situacije, i ne mora biti tako. Obrazloženo nam je kako je njegovo tv ukazanje u Hrvatskoj „sviđalo se to nekome ili ne" opravdano jer je navodno „definitivno razobličio bitne stvari: Srbijom vlada četništvo, a Hrvatskom Jugoslaveni i sluge Beograda". Tako je postao hrvatskim spasiteljem, što također treba uzeti u obzir kad se bude obrazlagao njegov trag svetosti. Spasio je svojim okrjepljujućim tv ukazanjem, naime, Hrvatsku od „lažnih 'desničara' koji su i definitivno dokazali da su u službi Ive YUsipovića i njegove misije 'Pantovčak 2'... Sada su maske napokon pale" (Velimir Bujanec: Kako sam dobio intervju sa Šešeljom i raskrinkao Duku i Josipovića).

I doista s Amfilohijevim ordenom krinke su pale po ne znam koji put, ali, što se tiče hrvatskih političara i njihovih prišipetlja, uglavnom uzalud. Sve upućuje na Šešeljev ekspresni – „santo subito". No, istini za volju, prije njega vjerojatno će SPC, potaknuta svjetovnom vlašću, proglasiti svetim Gavrila Principa. Spomenik dvostrukom ubojici otkriven je u Beogradu uz nazočnost srpskoga „državnog vrha" na samu obljetnicu ubojstva prijestolonasljednika Austro-Ugarske Franju Ferdinanda i njegovu suprugu Sofiju (Sarajevo, 28. lipnja 1914. – Beograd, 28. lipnja 2015.). Time je Srbija poslala prijeteću poruku svima koji na ovaj ili onaj način stanu na put Velike Srbije. Hrvatske se to ne tiče, jer ona se „vratila kući". U EU. Ali samo formalno, mentalno je zaostala u staroj kući.

U svakom slučaju: Sveti Alojzije Stepinac moli za nas. I njih. Jer znaju što čine.

Nenad Piskač

Prilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.