Između Pape i limunade službena Hrvatska izabrala je limunadu

Kako zaboraviti devedesete temeljno je pitanje propale politike bratstva i jedinstva. Dovijaju se jugointegralisti na sve moguće i nemoguće načine da uspostave zaborav zlorabeći u tom uzaludnom poslu kulturu, medije i politiku. Doista, kako ih zaboraviti kad se u njima nalazi čvrsti temelji hrvatske države? To je nemoguća misija. Zaboravimo li devedesete, zaboravit ćemo temelj sazdan na stijeni. Kao nadomjestak temelja na stijeni jugointegralisti „na ovim prostorima" nameću trule temelje građene na živom pijesku bratstva i jedinstva.

Recept Lazovićeve i Matanića: Zaboravite devedesete

Bez reakcije, naime, prošle su izjave glumice Tihane Lazović upakirane u intervju objavljen u internetskom izdanju Večernjeg lista (Želim da zaboravimo devedesete i napokon krenemo dalje). Dvije su simptomatične jer nagrizaju pravi temelj i afirmiraju truli.

AgresorAgresor je, kažu podatci – da ne idem u detalje, ubio više civila negoli vojnika, što govori kako je agresija uz osvajanje hrvatskih teritorija imala i genocidni karakter. Treba li to zaboraviti? I što je alternativa istini? Matanićev „Zvizdan" i Frljićeve gaće? Lazovićkina subjektivna sjećanja na djetinjstvo? Zaborav nije dobar temelj za trajni i pravedan mir.Prva: „Pripadam generaciji koja je odrasla u Zadru devedesetih, pa iako je moja obitelj cijepljena od mržnje, često sam bila okružena vršnjacima punima gorčine i mržnje prema svemu drukčijemu. Istu mržnju gledam i danas, dvadeset godina kasnije". Lazovićeva podmeće onda i sada mržnju neokupiranome Zadru. Uvjeren sam kako „mržnju" danas ne bi vidjela da je Zadar trajno okupirala velikosrpska agresija. U tom slučaju cvjetala bi ljubav uzduž i poprijeko, jer bi agresor hudojamsko-ovčarski cijepio sve obitelji i svaki novi naraštaj.

Ako je tijekom velikosrpske agresije netko opsovao agresora, je li to bila mržnja ili očaj razoružane pa napadnute žrtve? S druge strane: Je li tijekom devedesetih bilo ikakve mržnje na hrvatskim okupiranim područjima? Baš na relaciji Zagreb - Zadar objavljena je 2013. odlična knjiga Andrije Hebranga „Zločini nad civilima u srpsko-crnogorskoj agresiji na Republiku Hrvatsku". Puna je podataka o ljubavi agresora tijekom devedesetih.

Agresor je, kažu podatci – da ne idem u detalje, ubio više civila negoli vojnika, što govori kako je agresija uz osvajanje hrvatskih teritorija imala i genocidni karakter. Treba li to zaboraviti? I što je alternativa istini? Matanićev „Zvizdan" i Frljićeve gaće? Lazovićkina subjektivna sjećanja na djetinjstvo? Zaborav nije dobar temelj za trajni i pravedan mir.

Ideološka ljubav je kič i pornografija

Druga izjava: Glumica „Zvizdana" ponavlja veletolerantnu izjavu redatelja Dalibora Matanića - „Onaj tko zna voljeti, voljet će film". I nstavlja: „Oni koji vole mrziti, naći će način da ga mrze. I dok se mržnjom ne opterećujem, iskreno me zanima kakve će biti reakcije. Uz rizik da zvučim patetično, nadam se da će naši gledatelji shvatiti da je glavna poruka filma ljubav. Želim da zaboravimo devedesete i napokon krenemo dalje".

Nisam gledao „Zvizdan", pa ne znam o kakvom je voljenju i kojoj ljubavi u njemu riječ, ali slutim podvalu građenu na redizajnu bratstva i jedinstva. No, da mi netko želi da zaboravim devedesete u meni izaziva obrambenu reakciju. Naime, kaj. Iz iskustva znam da „na ovim prostorima" riječ ljubav funkcionira samo kao armatura iz truloga temelja ideološkoga bratstva i jedinstva. Sve drugo je mržnja. U toj i takvoj interpretaciji ljubavi ona se pretvara u kič i ideološku pornografiju s nesagledivim posljedicama.

Ne mogu zaboraviti devedesete. I ne ću. Zašto bih zaboravio najsjajnije godine hrvatske nacionalne povijesti, kad sam u Zadar klince vozio preko Paga? I tko kaže da stojimo na mjestu, da poslije devedesetih ne idemo dalje. Idemo, doduše u potpuno krivome smjeru. Vraćamo se unatrag u živi pijesak bratstva i jedinstva. I to uz obilnu pomoć smutljivih, jugoboljem opsjednutih redatelja, glumaca i glumica, i drugih estradnih balona, ali, prije svega, politikama odnarođenih političara i stranaka.

Pape ne zaboravljaju devedesete

Da nešto ne štima s temeljima u državama „na ovim prostorima", i s politikama koje se provode, dokazuje najnoviji papinski pohod. Jedanaest sati papa Franjo proveo je PorukaDrugi dio poruke pape Franje odnosi se na katolike Hrvate – ostanite ovdje i čuvajte svoj identitet. Da bi ostali takvi kakvi jesu Hrvati trebaju i snažniju potporu službenoga Zagreba. A ona izostaje ponajprije na planu vanjske politike države Hrvatske. Da je tomu tako dokazuje i sramotna činjenica da nitko od službene Hrvatske nije došao u obližnje Sarajevo tijekom posjeta pape Franje (da je Papa posjetio Beograd, otišlo bi ih tamo nekoliko punih zrakoplova karavanom bratstva i jedinstva!).u Sarajevu. U njemu su se proslavili atentator Gavrilo Princip, ilegalac Valter i napokon Radovan Karadžić „sa brojnim saradnicima". Uz Sarajevo Bosna i Hercegovina ima još jedan glavni grad, Banju Luku, i instaliranu velikosrpsku paradržavu, Republiku srpsku u kojoj je posljednjih dvadesetak godina nestalo više od devedeset posto Hrvata. Papa je taj sustavno proveden i sustavno prešućen izgon Hrvata iz BiH smjestio u kontekst trećega svjetskoga rata što se vodi i tu i tamo, parcijalno, na više mjesta istodobno, ponegdje otvorenom agresijom, a u Hrvatskoj i BiH drugim sredstvima. Pa je svoju ključnu poruku uputio političarima apelirajući na njih da budu više mirotvorci, a manje mutikaše kao što su dosad bili uglavnom na štetu Hrvata u BiH.

Drugi dio poruke pape Franje odnosi se na katolike Hrvate – ostanite ovdje i čuvajte svoj identitet. Da bi ostali takvi kakvi jesu Hrvati trebaju i snažniju potporu službenoga Zagreba. A ona izostaje ponajprije na planu vanjske politike države Hrvatske. Da je tomu tako dokazuje i sramotna činjenica da nitko od službene Hrvatske nije došao u obližnje Sarajevo tijekom posjeta pape Franje (da je Papa posjetio Beograd, otišlo bi ih tamo nekoliko punih zrakoplova karavanom bratstva i jedinstva!).

Kako će to protumačiti Hrvati u BiH, agresori na BiH, kako pak ideolozi „trećega svjetskoga rata" i sam Sveti Stolac, pa i tzv. međunarodna zajednica? A kako pak demokratska većina u Hrvatskoj? Nikako drukčije nego kao odustajanje službenoga Zagreba od Hrvata u Bosni i Hercegovini, odustajanje od načela i od mira kakve ih zagovara Sveti Stolac.

Limunada o bratstvu i jedinstvu

Pape od godine 1994. sustavno upozoravaju da države „na ovim prostorima" treba graditi na dobrim temeljima. U razdoblju od 1994. do 2015. pohodili su hrvatske LimunadaSveti Stolac govori baš o onome što ne želi čuti službena politika u Hrvatskoj i njihovi matanići i lazovići. Potonjima je, unatoč objektivnim pokazateljima o nestajanju najstarijega naroda u BiH i o žrtvama velikosrpske agresije u Hrvatskoj, krajnji domet limunada o bratstvu i jedinstvu.katolike sedam puta. Nikad u povijesti toliko često nisu dolazili „na ove prostore"! Četiri puta u Hrvatskoj i tri puta u Bosni i Hercegovini. Ovdje se prelama 21. stoljeće.

Pape, čini se, ne čitaju Lazovićku i ne opterećuju se „Zvizdanom", pa znajući dobro što se dogodilo devedesetih, preveniraju da se ne ponove najgrublji oblici nasrtaja, kao što je bila velikosrpska agresija, i spriječe aktualni suptilni nasrtaji na sve katoličko i hrvatsko. Od 1994. sustavno skreću pozornost, apeliraju, ohrabruju žrtve, prizivaju pameti agresore i njihove pomagače, govore o potrebi pomirenja, o istini i pravdi kao pouzdanim temeljima mira. O tome da se ne smiju zaboraviti žrtve.

Sveti Stolac govori baš o onome što ne želi čuti službena politika u Hrvatskoj i njihovi matanići i lazovići. Potonjima je, unatoč objektivnim pokazateljima o nestajanju najstarijega naroda u BiH i o žrtvama velikosrpske agresije u Hrvatskoj, krajnji domet limunada o bratstvu i jedinstvu.

Nenad Piskač

Prilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.