Kako je minirana rasprava o žrtvama sustavnoga silovanja velikosrpskoga agresora

U plan i program velikosrpske agresije spadala su i sustavna silovanja. Pretpostavlja se kako je riječ o desetak tisuća žrtava silovanja koje je počinio velikosrpski osvajački ratni stroj. Hrvatski sabor prošloga je tjedna s teškim simptomom kasnoga paljenja raspravljao o Zakonu o pravima žrtava seksualnog nasilja u Domovinskom ratu. Odmah treba reći da je nasilje već i sam naziv Zakona. Uzrok patnji žrtava silovanja nije Domovinski rat. Riječ je o žrtvama velikosrpske agresije. Domovinski rat je pravedan odgovor na nametnutu agresiju. Da nije bilo velikosrpske agresije ne bi bilo niti žrtava seksusalnoga nasilja. U sklopu Domovinskoga rata nisu planirana sustavna silovanja agresora, već su planirane oslobodilačke akcije i vojno-redarstvene operacije. Ime Zakona treba hitno promijeniti.

Zakon kao prigoda za novi srpski mit

Saborsku raspravu o Zakonu zastupnik srpske nacionalne manjine Milorad Pupovac odmah je iskoristio u duhu krivoga imena Zakona. „Pupovac je skrenuo pažnju na članak predloženog zakona prema kojem status žrtve ne mogu steći pripadnici ili suradnici neprijateljskih postrojba, iako su neki od njih bili silovani. Posebno je upozorio na sudbine onih koji su lažno označeni kao suradnici neprijatelja" (poveznica).

Što je Pupovac svojim istupom napravio? Udario je temelje za stvaranje srpskoga mita o hrvatskim silovanjima pripadnika postrojba velikosrpske agresije. Nije on to isisao iz maloga prsta, ili izvan povijesnih konteksta srpskih mitova. Kako se stvaraju i čemu služe srpski mitovi može se vidjeti na konkretnom povijesnom primjeru, koji je vjerojatno poznat Pupovcu, ali, sudeći prema raspravi ostalih zastupnika, oni o tom malo znaju. Inače bi Pupovcu replicirali ne samo, braneći se (!), na razini doskočica.

Kad je u staroj Jugoslaviji na dnevni red došla uspostava Banovine Hrvatske, kao kakvo-takvo bronhi rješenje hrvatskoga pitanja u Kraljevini Jugoslaviji, među najžešćim protivnicima Banovine Hrvatske (1939.) bio je vrh Srpske pravoslavne crkve. Posebno se uz patrijarha Gavrila Dožića u tom pogledu isticao zagrebački mitropolit Dositej Vasić (r. 1877.)

Što se dogodilo mitropolitu Dositeju Vasiću?

On je sudjelovao i na „vanrednom zasedanju Svetog arhijerejskog sabora 27. marta 1941. godine u Patrijaršijskom dvoru", koje je podržalo puč („bolje rat nego pakt") anglofilski usmjerenih časnika Jugoslavenske VasićKad je u staroj Jugoslaviji na dnevni red došla uspostava Banovine Hrvatske, kao kakvo-takvo bronhi rješenje hrvatskoga pitanja u Kraljevini Jugoslaviji, među najžešćim protivnicima Banovine Hrvatske (1939.) bio je vrh Srpske pravoslavne crkve. Posebno se uz patrijarha Gavrila Dožića u tom pogledu isticao zagrebački mitropolit Dositej Vasić (r. 1877.)vojske od 27. ožujka ponajviše zato što je pomeo vladu Cvetković-Maček koja je uspostavila mrsku im Banovinu Hrvatsku, protiv koje je vrh SPC sustavno radio tijekom cijele godine 1940. Jugoslavija se, međutim, raspala već u travnju 1941., a 10. travnja uspostavljena je Nezavisna Država Hrvatska u kojoj se zatekao i mitropolit Dositej Vasić koji se suprotstavljao i djelomičnom rješenju hrvatskoga pitanja, a kamoli ne uspostavi bilo kakve hrvatske države.
Vlasti NDH, nedvojbeno je, bez puno priče uhitile su mitropolita Dositeja i strpale ga u Petrinjsku. Nadbiskup Stepinac založio se kod vlasti za njega, pa je iz pritvora prebačen u bolnicu Sestara milosrdnica, te potom pušten da ode u Srbiju. Otišao je u Beograd gdje je u dobi od 68 godina preminuo u siječnju 1945. Otad se počinje graditi mit o srpskom mučeniku i njegovoj mučeničkoj smrti.

Mit se stvarao polako, korak po korak, „kamen po kamen" (I. Garašanin). U Spomenici pravoslavnih sveštenika – žrtava fašističkog terora" iz godine 1960. piše: „Na dan proglasa NDH, 10. aprila 1941., uhapšen je i zatvoren u Petrinjskoj ulici. Pošto je bio bolestan, premešten je u Bolnicu milosrdnih sestara. Umesto lečenja milosrdne sestre su ga strašno mučile i ponižavale. U Beograd je prevezen već kao težak bolesnik i lečen je dugo u sanatorijumu. Umro je od teških posledica zlostavljanja 14. januara 1945.".

Zlostavljan od „razjarenih Pavelićevsko-katoličkih sestara"

U Zborniku „Srpska pravoslavna crkva 1920. – 1970." Svetoga sinoda iz 1971. dr. Dušan Kašić piše: „Mitropolit zagrebački Dositej uhapšen je odmah po proglasu nove 'države' i zajedno sa svojim protođakonom Lazarom Živadinovićem otpremljen u zatvor zagrebačke policije u Petrinjskoj ulici". Kašić ne navodi dan uhićenja, i nastavlja: „Od teških posljedica zlostavljanja umro je 14. januara 1945. u Beogradu". Osim toga mitropolit Dositej je „usled zlostavljanja, i živčano popustio i kao težak bolesnik prevežen je u Beograd, gde je lečenje bilo uzaludno".

U publikaciji crkvenoga povjesničara dr. Ljubomira Durkovića Jakšića piše: „Mitropolit Dositej bio je isprebijan u zagrebačkom zatvoru. On je 'teško zlostavljan od razjarenih Pavelićevsko-katoličkih sestara". Piše i ovo: „Bio je 7. MobilizacijaNa kraju je, baš u jeku velikosrpske mobilizacije za predstojeću agresiju pod parolom Svi Srbi u jednoj državi, Sveti arhijerejski sabor SPC na zasjedanju održanom od 11. do 23. svibnja 1998. donio odluku o proglašenju šestorice svojih velikodostojnika „svešenomučenicima". Među njima je i mitropolit Dositej Vasić. Sva šestorica „sveštenomučenika" proglašena su svecima stradalim zbog vjere, kao žrtve progona u NDH.maja 1941. u zatvoru i posle lečen, posle čega je proteran u Beograd, gde je lečen u sanatorijumu 'Živković'. Iz toga sanatorijuma je 19. maja 1941. pisao Dimitriju Vitkoviću, arhijerejskom zameniku u Zagrebu. To pismo je stiglo u Zagreb i zavedeno je u 'Pravoslavnom crkvenom sudu' 23. maja, pod brojem 1761.3-23, 260/39. Kao što se vidi iz priloga: štambilj je latinicom i bez oznake 'srpski', što znači da je već tada bila zabranjena upotreba ćirilice i imena srpskog". I napokon: „Mitropolit nije napuštao bolesničku postelju i umro je od uboja 14. januara 1945." („Učešće patrijarha Gavrila i SPC-a u događajima ispred i za vreme 27. marta 1941. i njihovo stradanje u toku rata").

Uoči agresije Dositej postaje „sveštenomučenikom"

Na kraju je, baš u jeku velikosrpske mobilizacije za predstojeću agresiju pod parolom Svi Srbi u jednoj državi, Sveti arhijerejski sabor SPC na zasjedanju održanom od 11. do 23. svibnja 1998. donio odluku o proglašenju šestorice svojih velikodostojnika „svešenomučenicima". Među njima je i mitropolit Dositej Vasić. Sva šestorica „sveštenomučenika" proglašena su svecima stradalim zbog vjere, kao žrtve progona u NDH.

Dvije godine kasnije u knjizi „Jasenovac" (1990.) Svetoga sinoda piše: „Za vreme II svetskog rata teško je ponižavan i zlostavljan u Zagrebu, pa potom proteran za Beograd. Teško narušenog zdravlja, kao posledica pretrpljenih stradanja u NDH, umro je 13. januara 1945. u beogradskom manastiru sv. Vavedenje, gde je sahranjen".

Kakve sveze ima mitropolit s Jasenovcem? Nikakve. Ali, dobro zvuči konzumentima mitova kojima je bilo kakva hrvatska država samo i jedino mitski „Jasenovac", dakako, bez iskapanja i istraživanja.

Tko je i kako zlostavljao Dositeja u fatalnoj noć bez nadnevka?

Povijest nije rekla-kazala. Mit je mješavina povijesnih činjenica, falsifikata i predaje na razini rekla-kazala. Velikosrpska politika ne može funkcionirati bez mitova, MitSam mitropolit priznaje da je „na putu ozdravljenja", pismo mu ne odaje nikakvoga živčanoga rastrojstva. Njegova bolnička soba u „sanatorijumu" (30/II) nalazila se u najskupljem, najpoznatijem, najboljem i najluksuznijem beogradskom sanatoriju, smještenom u samome središtu Beograda. Nijedan se „istoričar" nije potrudio pogledati u knjige i ustanoviti kad je primljen, od čega je bolovao, koliko se dugo liječio, koju je terapiju uzimao. Za mit, takvi podatci nisu važni. Ali, niti za proglašenje svecem i „sveštenomučenikom"!posebice bez mitova o ugroženosti. Srpska vrela u službi održavanja mitova nisu sigurna ni u to kojega je nadnevka mitropolit Dositej preminuo, jer za mit nisu važni točni podatci. Jedni navode 14., a drugi 13. siječnja 1945. Srpska vrela nisu se dogovorila niti o točnome nadnevku njegova uhićenja, za mit je dovoljno da je umro „od teških posljedica zlostavljanja" i to „od razjarenih Pavelićevsko-katoličkih sestara".

Mitropolit Dositej u spomenutom pismu Vitkoviću, upućenom iz Beograda u Zagreb 1941. piše: „Hvala milostivom Bogu, u životu sam i na putu ozdravljenja od pretrpelog nečovečnog postupka i nemilosrdne tuče i zlostavljanja što je nadamnom izvršeno one fatalne noći u Zagrebu". U pitanju je dakle jedna jedina noć. Ne znamo kojega nadnevka. U toj noći bio je zlostavljan, tvrdi, ali ne piše tko ga je i kako zlostavljao. Zlostavljači bi prema srpskim vrelima sklonim mitovima mogle biti redarstvene snage države ili časne sestre milosrdnice. Stepinac ga zlostavljao nije, njegova se (pozitivna) uloga temeljito prešućuje. Nepoznat je i način zlostavljanja, pa se prepušta bolesnoj mašti neka sama odredi vrstu zlostavljanja i mučenja. Nepoznato je i mjesto navodnoga zlostavljanja, pritvor u Petrinjskoj ili Bolnica sestara milosrdnica. U svakom slučaju i u bilo kojoj verziji, to je bila „fatalna" noć.

Sam mitropolit priznaje da je „na putu ozdravljenja", pismo mu ne odaje nikakvoga živčanoga rastrojstva. Njegova bolnička soba u „sanatorijumu" (30/II) nalazila se u najskupljem, najpoznatijem, najboljem i najluksuznijem beogradskom sanatoriju, smještenom u samome središtu Beograda. Nijedan se „istoričar" nije potrudio pogledati u knjige i ustanoviti kad je primljen, od čega je bolovao, koliko se dugo liječio, koju je terapiju uzimao. Za mit, takvi podatci nisu važni. Ali, niti za proglašenje svecem i „sveštenomučenikom"!

Dositej s njemačkim vlastima otvara izložbu u Beogradu

Srpska vrela tvrde da mitropolit nije „napuštao bolesničku postelju", da je umro od „uboja". Zatim da je umro ne u „sanatorijumu", već u samostanu sv. Vavedenje. A je li od dolaska u Beograd „napuštao bolesničku postelju"? Je. I to u društvu njemačkih okupacijskih vlasti s kojima je SPC odmah, zaboravivši na „bolje rat nego pakt" i na „27. mart 1941.", od prvoga dana lijepo surađivala. Srpski list „Obnova" (od 22. svibnja 1942.) pod naslovom „Prva posleratna smotra naše likovne umetnosti" piše: „Otvaranju su prisustvovali predstavnici nemačkih vojnih vlasti, ministar dr. Jovan Mijušković, mitropolit Dositej...".

Izgleda da je „lečenje" ipak bilo kratkotrajno i da nije bilo „uzaludno". Bio je 1941. strašno mučen, a već 1942. vedra čela posjećuje likovne izložbe, iako nije napuštao bolesničku postelju u kojoj je ležao do smrti pateći i umobolujući! Tako nekako pate i navodne žrtve silovanja iz razdoblja „Domovinskoga rata", samo još nije ustanovljeno koliko ih ima, ima li ih uopće, tko ih je silovao, gdje i pod kojim okolnostima, liječe li se žrtve od posljedica dok se silovatelji slobodno šeću, recimo, Vukovarom.

Ako i nema takvih žrtava, Pupovac smatra da će ih biti, pa im treba osigurati rupu u Zakonu čije ime mu ide više ŠtefanHrvatski saborski zastupnici ne mogu se vaditi da ne znaju ništa o srpskim mitovima, pa da su zbog nepoznavanja karaktera srpskih mitova, Pupovcu replicirali ispod razine. Ljubica Štefan je, primjerice, mit o mitropolitovom „sveštenomučeništvu" raskrinkala još u lipnju 1998. u Vjesniku (možda i ranije, nisam provjeravao). Tekst je objavljen i u njezinoj sjajnoj knjizi „Istinom i činjenicama za Hrvatsku"negoli na ruku i što je još važnije – hrvatske kune. Inače će početi pjesma o ugroženosti i tako u krug po već poznatom scenariju.

Hrvatski zastupnici na popravni, Pupovcu kapa dolje

Hrvatski saborski zastupnici ne mogu se vaditi da ne znaju ništa o srpskim mitovima, pa da su zbog nepoznavanja karaktera srpskih mitova, Pupovcu replicirali ispod razine. Ljubica Štefan je, primjerice, mit o mitropolitovom „sveštenomučeništvu" raskrinkala još u lipnju 1998. u Vjesniku (možda i ranije, nisam provjeravao). Tekst je objavljen i u njezinoj sjajnoj knjizi „Istinom i činjenicama za Hrvatsku" (Istina o „sveštenomučeniku" zagrebačkom mitropolitu Dositeju Vasiću, Hrvatsko slovo, Zagreb, 1999.) u kojoj na stranicama 138-143 zainteresirani mogu pronaći i ovdje nespomenute podatke mita o „sveštenomučeniku".

A, zanemarimo li etiku, Pupovcu kapa dolje! Zna znanje o tome kako se u mirnodopskim okolnostima, koristeći hrvatske slabosti i gluposti, radi za srpsku stvar. Očekujem da u nekoj budućoj raspravi kao argument izvuče detalje o tome kako su časne sestre silovale mitropolita Dositeja Vasića. Očekujem da Sanaderu u znak zahvalnosti podigne spomenik ispred sjedišta SDSS-a, a zbog imena Zakona o kojemu je ovdje riječ, javno zahvali predlagatelju Zakona što mu je pružio prigodu da postavi armaturu za temelje još jednom srpskom mitu.

Kako prekriti nepodobnu temu? Udbaški efikasno!

K tomu u tjednu u kojemu se više manje kilavo raspravljalo o žrtvama sustavnih silovanja velikosrpskih agresora u javnost je kapilarno odaslan i video uradak o kojemu su se raspisali svi mediji, a na njegovu se udicu upecali čak i iskusni odvjetnici. U glavnoj je ulozi, kako vrište mediji, jedna gola starleta primamljivih oblina i tri mulca.

Kad sam pročitao da se u raspru o tom, čini se pornografskom uratku, upliću i Krizmanićeva, Sarnavkine babe i drugi higijeničari pravovjerja, upalila mi se crvena lampica – nije li uradak plasiran namjerno baš prošli tjedan. Tema je vrlo uspješno medijski prekrila i sabotirala saborsku raspravu o žrtvama zločina silovanja u velikosrpskoj agresiji, krivo kršteni Zakon, Pupovčeve temelje za novi srpski mit, ali je i sve žrtve sustava silovanja iz doba velikosrpske agresije pospremila u treći plan. Tako, udbaški, funkcionira Hrvatska danas na svim područjima, od gospodarstva do kulture i od zakonodavstva do medija.

Nenad Piskač

Prilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.