Zabava pismopisca nema kraja ni konca

U povijesti hrvatskoga novinstva još se nije dogodilo da ravnatelj državne znanstvene ustanove objavi pismo čitatelja zbog novinarskoga pitanja! Reći ću stoga da se racionalno reagiranje na Pismo čitatelja autora dr. sc. Željka Jozića, objavljenoga u Hrvatskome tjedniku od 30. travnja ove godine na stranicama 12 i 13, može svesti na neobično sažet i kratak navod jednoga novosadskoga pjesnika: „Iš!". Upućeno će čitateljstvo shvatiti zašto sam za navod nagonski, bez ikakva dogovora, izabrao pjesnika iz Novoga Sada. Pismo pohranjujem u povijesni kontekst. Ono je nastavak uratka stanovitoga D. Pilsela za kojega spadam u kolumnističku „kopilad" (vidi: Kolumnistu Josipoviću smeta kolumnist Despot kojega Josipovićev prijatelj Pilsel naziva "kurvin sin" i "kopile"). Pismo me svrstava u zločestu neznalicu koja podmeće. Za mene, objektivno, nema bitne razlike između D. Pilsela i Ž. Jozića. Toliko u ozbiljnom tonu.

Slijedi nekoliko redaka rekreacije i zabave. Dopustit ću si, naime, nastavak Pismom čitatelja započete privatne zabave ravnatelja držeći se one kajkavske: „Nemoj vučit starog zajca kak se farbaju jajca". Rekreativno zabavni dio osvrta nije namijenjen Partiji u jeziku već čitateljstvu. Čitatelji, naime, zavrjeđuju više od onoga što u zabavnome Pismu nudi ravnatelj.

Proizvodnja pristanka na novi pravopis

Pisac se Pisma pretvorio u robota, odokativnoga brojača opsega odgovora i objavljenih znanstvenih i drugih članaka dr. sc. Artura Bagdasarova, zaboravljajući navesti podatke o tome koliko je tekstova objavio što on, a što partijskom radu skloni novinari u suradnji s njim, i to: O besplatnosti pravopisa za koji je ministar Jovanović odobrio 200.000 kn i koji ima i cijenu koštanja (na kioscima se prodavala čak i radna inačica toga „besplatnoga" pravopisa tiskana u gotovo 100.000 primjeraka); o tzv. neautorskome pravopisu premda je u njemu objavljen poduži popis autora; o jedinome i jedinstvenome pravopisu premda ih u uporabi ima nekoliko; o jezikoslovnim razlozima pisanja pravopisa koje samo on vidi dok je kulturnoj javnosti već odavno potpuno jasno kako su novi pravopis inicirali loši politički, a ne dobri jezikoslovni razlozi. I tako dalje, sve dotle da je i javno objavljenu inicijativu Slavka Goldsteina (posebnoga savjetnika za kulturu premijera Milanovića), poduprtu bivšim ministrom Jovanovićem, o potrebi pisanja pravopisa („kakvog ljudi žele"), glumeći gromobran javno pripisao sebi. Riječ je o pozamašnoj hrpi propagandističkih članaka i agitacijskih tv priloga otisnutih i emitiranih u relativno kratkome razdoblju proizvodnje pristanka na novi pravopis.

Počnimo s Jozićevom logikom brojidbe. Moje pitanje iz intervjua upućeno dr. Bagdasarovu (Hrvatski tjednik od 23. travnja ove godine), iznosilo je 1.014 slovnih mjesta. Njegovo Pismo suprotivo pitanju - 5.942. Ono je 5,85 puta duže od opsega teksta mojega pitanja. Slijedom toga moje reagiranje može iznositi 5.942 puta 5,85. Umnožak iznosi vrtoglavih 34.760,7 slovnih mjesta! A to pak, razmjerno opsegu Pisma, znači pozamašnih 19,3 novinskih kartica.

Ne uzbuđujte se, molim lijepo, bit ću kraći. Nisam Jozić. Ali mi je stalo da čitatelj shvati volumen tretmana novinarskoga mi pitanja uz pomoć kojega se ravnatelj opet i opet zločesto obračunava s „najpoznatijim inozemnim kroatistom", koji javno iznosi svoje mišljenje o tome što ne valja u Goldstein – Jovanović – Jozićevu (GJJ) StolacDržeći da je ravnateljski stolac lovačka čeka s visoka naziva sve redom. Tuži i tužaka, piše pisma, tužbe, zahtijeva smjene, diže prašinu, zastrašuje, povlači ljude po sudu, dosađuje. Poduži je popis ljudi koje je stavio pod svoj žrvanj, stoga se mirne duše može zaključiti kako je riječ o pravilu ponašanja, a ne iznimci. Nisam samo ja stekao Kava2dojam da ravnatelj državne znanstvene ustanove i znanstvenik pametnijega posla valjda nema.pravopisu. Da bi čitateljstvu bacila prašinu u oči logici Pisma treba puno medijskoga prostora, jer u suženome prostoru znanosti prolazi kao bosa po trnju.

Pametnijega posla valjda nema

Daljnjemu smijehu kroz suze moram pridodati kako nije prvi put da ravnatelj IHJJ-a naziva glavne urednike medija s kojima surađujem ne bi li im suptilno objasnio da sa mnom prekinu suradnju. Srećom nisam urednik u mediju na državnoj pipi, jer da jesam uvjeren sam tražio bi, kao i u drugim slučajevima, moju smjenu. Nisam, ruku na srce, ni jedini izložen njegovu postupku „peglanja" odozgo. Sjedeći danonoćno na čeki po vlastitome nahođenju locira i druge mete: znanstvenike, književnike i novinare, koji se usude pisati o zabranjenome voću pravopisnoga Edena prema kojemu se ponaša kao da je njegov feud.

Držeći da je ravnateljski stolac lovačka čeka s visoka naziva sve redom. Tuži i tužaka, piše pisma, tužbe, zahtijeva RazotkrivanjeJabuku koju je idejno-teorijski osmislila partijsko-novoliberska osovina, a u praktičnome pogledu odradio zna se tko. U tim se eskapadama u pravilu dužim od 30 minuta ravnatelj s čeke razotkriva ne kao direktor državne znanstvene ustanove, već trostruko: Kao lovac Luka iz priče za djecu, Franjo Tahi iz doba feudalizma i tipični predsjednik narodnooslobodilačkoga odbora (NOO) iz prve faze socijalističke izgradnje čovjeka i društva.smjene, diže prašinu, zastrašuje, povlači ljude po sudu, dosađuje. Poduži je popis ljudi koje je stavio pod svoj žrvanj, stoga se mirne duše može zaključiti kako je riječ o pravilu ponašanja, a ne iznimci. Nisam samo ja stekao dojam da ravnatelj državne znanstvene ustanove i znanstvenik pametnijega posla valjda nema.

U pravilu, dakle, poslije glavnoga urednika brže bolje naziva i mene pozivajući me „na kavu" uz koju bih se po njegovu mišljenju mogao „informirati" prije negoli nešto napišem o onome za što on pokazuje zavidnu društvenopolitičku angažiranost. Nije važno, ali neka se zna, na kavu po njegovo mišljenje nisam otišao. I to se ponavlja poslije svakoga objavljenoga članka (ulomka, a odsad i novinarskoga pitanja), naveo njega osobno ili ne, u kojemu spominjem jedinstvenu jabuku feudalnoga Edena.

Jabuku koju je idejno-teorijski osmislila partijsko-novoliberska osovina, a u praktičnome pogledu odradio zna se tko. U tim se eskapadama u pravilu dužim od 30 minuta ravnatelj s čeke razotkriva ne kao direktor državne znanstvene ustanove, već trostruko: Kao lovac Luka iz priče za djecu, Franjo Tahi iz doba feudalizma i tipični predsjednik narodnooslobodilačkoga odbora (NOO) iz prve faze socijalističke izgradnje čovjeka i društva.

Krčmljenje medijskoga, pravopisnoga i širega kroatističkoga prostora

Nekoliko sam takvih brzoglasnih rafala mirno, kršćanski milosrdno, ne poklapajući slušalicu, bez reakcije na tahijevsku akciju, strpljivo otrpio uključujući i obećanje o tome kako će se pobrinuti, kao da sam njegov omiljeni kmet, da više nigdje ne ću moći ništa objaviti, spominjući mi u tome kontekstu i „Kaptol", premda znamo da to zagrebačko brdo, čak ni katastarski, ne spada u njegov feud. Sad sam, istine, rekreacije i zabave radi, prisiljen prekinuti šutnju o tome nasilju.

K tomu na pismo čitatelja svaki pismopisac ima pravo na kakvu-takvu povratnu informaciju, baš kao što i svaki pravopisac ima pravo na mišljenje struke o kakvoći svojega pravopisa. Kojega pak dijela pravopisa je pisac Pisma čitatelja autor, nitko u kroatističkoj zajednici, domaćoj i svjetskoj, još nije uspio odgonetnuti, premda se pismopisac nalazi na čelu popisa autora pravopisa. Autori su navedeni, među njima i glavni urednik, međutim, gl. ur. od kroatističke javnosti skriva podatke o tome tko je autor kojega dijela pravopisa. Osim toga, popis autora u pravilu se navodi abecednim redom, ali ne i u feudu. U njemu abeceda počinje s J, kao Jozić. Dokaz? Vidi HP IHJJ.

Logika koja upravlja Pismom višestruko je pogubna. Ona, krčmeći medijski, pravopisni i širi kroatistički prostor, srozava osobu i njezino dostojanstvo. Ona, upregnuta u propagandu i agitaciju, može osobu spustiti na razinu pisca otvorenih pisama. U zabavnom slučaju još niže, na pisca pisama čitatelja. Kad se to dogodi državnoj znanstvenoj ustanovi, onda je ona u slobodnome padu, srozana na osobnu mjeru. Ugled joj pada na razinu u zaleđe spremljenoga Jove Kundaka. Takav pak pad, držim, zbog općega dobra treba žurno zaustaviti prije negoli tresne o samo dno.

O svemu tome sam (i ne samo ja) već nešto pisao, primjerice na poveznici, pa se ne ću ponavljati. Ali ću podsjetiti na istinu da se od nesuvislih pješadijskih juriša na dr. Bagdasarova u međuvremenu ogradilo i uredništvo časopisa Kolo Matice hrvatske. Je li s čeke i u Matici pokušavana smjena sumnjivoga uredništva Kola nije mi poznato, ali mogu provjeriti.

Ušminkani i skraćeni transkript neuspjeloga razgovora

Ranije pismopisac je podmećući pisao o dr. Bagdasarovu kao „armenskom kroatistu iz Bakua u Azerbajdžanu". Ravnatelj državne ustanove zaslužuje pohvalu jer je, bistreći se u novoj limuzini poreskih obveznika, napokon u Pismu shvatio kako je riječ o „rusko-armenskom kroatistu". Čestitam, premda nije uljudno u javnoj komunikaciji kolegama spominjati nacionalnu pripadnost. S druge strane, prišio mi je neznanje, a sam ne zna da nisam novinar Hrvatskoga tjednika, baš kao što ni on nije pisac pisama čitatelja isključivo Hrvatskoga tjednika, već pisma objavljuje gdje god misli da nekome treba začepiti usta. Zato nekoliko puta opetujući neznanje u Pismu zlonamjerno, jadno i netočno navodi „Vaš novinar". No, djelomično je u pravu! Ja doista ne znam tko je na ciljniku sljedeći s narodnooslobodilačkoga popisa sumnjivaca.

Sve što je navedeno na moj račun u Pismu čitatelja jest zapravo vrlo dobro ušminkani i bitno skraćeni „transkript" FeudalacŠto se pak tiče uvođenja sustavnoga kaosa (i) u jezikoslovlje putem Plana 21, razvidno je da se Partija povukla na pričuvni predizborni položaj, ostavivši feudalca u feudu na vjetrometini da se za bolju prošlost batrga s pismima kako zna i umije. A mislim da ne zna. Dokaz je sadržaj, ton, stil i namjera Pisma i prethodnih sličnih uradaka objavljenih u Kolu, Hrvatskom slovu i drugim medijima. Neki časopisi uratke opasnih namjera ispaljene s lovčeve čeke odbili su objaviti. Držim da će se taj trend nastaviti i da će pobijediti razboritost.(S. Mesić) onoga što mi je pokušao reći dne. 24. travnja ove godine, dan poslije izlaska intervjua s dr. Bagdasarovom, ali mi je baš u tome trenutku mobitel (nosiglas) bio zauzet, pa se nismo čuli. Ali, sad kad je ovako kako stoji u Pismu čitatelja, moram se rekreativno osvrnuti na to da za svoje tvrdnje izrečene u pitanju „ne nudim nikakve dokaze". Najprije tahijevski autoritarno tvrdi da mi je pitanje predugačko, a onda pomalo djetinje poput lovca Luke negoduje što ga nisam još produžio samo njemu nedostajućim dokazima. Intervju nije sudbeni dokazni postupak, već novinski oblik. Ravnatelj nije sudac ili partijski cenzor, već direktor, tj. inokosni poslovodni organ.

Na pitanje što zapravo hoće, nemoguće je dati odgovarajući odgovor potkrijepljen dokazima. Ali na znanstveni članak, bilo kojega znanstvenika bilo koje nacionalnosti, odgovara se znanstvenim člankom, a ne otvorenim pismom četrnaest doktora znanosti (!). Što se pak tiče uvođenja sustavnoga kaosa (i) u jezikoslovlje putem Plana 21, razvidno je da se Partija povukla na pričuvni predizborni položaj, ostavivši feudalca u feudu na vjetrometini da se za bolju prošlost batrga s pismima kako zna i umije. A mislim da ne zna. Dokaz je sadržaj, ton, stil i namjera Pisma i prethodnih sličnih uradaka objavljenih u Kolu, Hrvatskom slovu i drugim medijima. Neki časopisi uratke opasnih namjera ispaljene s lovčeve čeke odbili su objaviti. Držim da će se taj trend nastaviti i da će pobijediti razboritost.

Zabrana ulaska najpoznatijem inozemnom kroatistu

Kad dakle ne zna što će, ravnatelj se sakrije iza tuđega rada. Nisam tu karakteristiku otkrio ja. Jedna je znanstvenica i bivša ravnateljica IHJJ-a o aktualnome ravnatelju i dijalektologu već napisala: „Nikada nisam čula da se netko do te mjere može kititi tuđim perjem!" Dokaz? Evo ga: Pravopis već imamo – sve drugo je nasilje!

Tako se i u Pismu čitatelja pismopisac sakrio iza perja dr. sc. Jurice Budja, podmećući da je, slažemo se, odličan Budjin znanstveni rad (nastao prije ravnateljeva ustoličenja) zamjena za nenapisano javno pismo u povodu knjige „Jezik i nacionalizam" serbokroatistice Snježane Kordić. E, sad prvi put moram, kroatističke zabave radi, napisati i ovo: Ravnatelj je zabranio ulazak prof. dr. Bagdasarovu u prostor Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje i to odmah nakon objave članka dr. Bagdasarova u kojemu je iznio svoje mišljenje o ravnateljevoj i Goldsteinovoj inicijativi. Ne znam je li zbog pisanja zabranio ulazak Snježani Kordić, ili pak i drugim kritičarima njegove jedinstvene jabuke. Ne podmećem. Već tvrdim da ne znam. Prihvatim li u ovom stoljeću poziv na kavu i odem u feud, obećavam, moje prvo pitanje pismopiscu odnosit će se na zabrane ulaska.

Zabava s ravnateljem nema kraja! Bojim se i konca. Više nisam siguran hoću li morati i premašiti onih 19,3 kartice. Kad u pitanju tvrdim da Institut nije reagirao na ukidanje Vijeća, Jozić u Pismu odgovara kako je u jednosatnoj raspravi jednoglasno odlučeno da se ne će reagirati u javnosti. Nije li time Pismo potvrdilo ono što sam naveo? Jest. Pa zašto onda piše da sam u tome smislu neupućen? Zato jer pismopisac podmeće.

Mišljenje, drugovi, treba zabraniti

Da je ravnatelj slab pisac pisama čitatelja, odnosno da je dobar koliko i autor i gl. urednik normativnoga pravopisa, potvrđuje i njegova pouka o „sasvim različitim MišljenjeŠto zapravo smeta piscu Pisma? Mišljenje! Na kraju Pismo to i amaterski priznaje, što me je zasvrbjelo, pa sam prisiljen počešati se: Zamislite, u svojoj državi, na hrvatskome jeziku, u nerežimskome mediju objavio sam pitanje inozemnomu kroatistu u kojem sam iskazao „svoje mišljenje". Zar sam trebao iskazati ravnateljevo mišljenje? Ili S. Kordić? Kundakovo? Partijsko? Agitpropovsko – što dolazi od odjela partijskih komiteta za agitaciju i propagandu u komunističkim režimima? Imam li uopće pravo na vlastito mišljenje?kategorijama otvorenoga pisma". Naime, poštovani čitatelji, on vas je, podsjećam, Pismom poučio o tome da je jedno otvoreno pismo Vladi a drugo je otvoreno pismo dr. Bagdasarovu. I ja u sumnjivome pitanju tvrdim da trećega otvorenoga pisma nema, a sad, kad je već ta kategorija uvedena u praksu, dodajem - premda povoda za nj ima napretek.

Ne reagirajući na objektivne povode ravnatelj se iskazao na sasvim drugom planu. Čini mi se da je u ustanovu uveo dosad nepoznate znanstvene projekte – kolektivno otvoreno pismo suprotivo kritičkomu mišljenju struke i ravnateljsko pismo čitatelja suprotivo novinarskomu mišljenju. Zašto njegovu duboku misao o različitim kategorijama otvorenih pisama nisam naveo kad sam postavljao pitanje sugovorniku, nije mi jasno ni poslije antologijskoga Pisma čitatelja. Predlažem mu da ukine zabranu ulaska u feud i osobno sa svojim pitanjima napravi intervju s dr. Bagdasarovom.

Što zapravo smeta piscu Pisma? Mišljenje! Na kraju Pismo to i amaterski priznaje, što me je zasvrbjelo, pa sam prisiljen počešati se: Zamislite, u svojoj državi, na hrvatskome jeziku, u nerežimskome mediju objavio sam pitanje inozemnomu kroatistu u kojem sam iskazao „svoje mišljenje". Zar sam trebao iskazati ravnateljevo mišljenje? Ili S. Kordić? Kundakovo? Partijsko? Agitpropovsko – što dolazi od odjela partijskih komiteta za agitaciju i propagandu u komunističkim režimima? Imam li uopće pravo na vlastito mišljenje? Dopušta li ravnatelj IHJJ-a svojim podređenima misliti? Čije mišljenje ravnatelj iskazuje kad piše otvorena pisma različitih kategorija, a čije pak kad potpisuje obična pisma čitatelja koja još nije kategorizirao? I misli li uopće? Ili ne misli, već samo provodi što Partija smisli, poput, primjerice, okrugle kocke – pravopis bez „jedne kune troška". Onaj za čije je pokretanje akademik Radoslav Katičić rekao svoje mišljenje: „Pravopis već imamo – sve drugo je nasilje".

Šminker HP IHJJ-a

Zabavno nasilje se nastavlja i po izlasku pravopisa! Naravno da su brojne promašaje oktroiranoga pravopisa uočili kroatisti, književnici pa i novinari, koji su o tome pisali i MandatPisac te i takve neznalačke, zločeste i podmetačke konstrukcije samo potvrđuje moje mišljenje za koje nemam dokaz, ali imam nos i opravdanu sumnju, da mu je ponajprije stalo do još jednoga mandata. Dosegnuti ga može ako se kolektivno lakira oktroirana prošlost i svi zajedno krenemo u budućnost gegajućim korakom guske u magli. Tko pak tako misli, sretan mu put!pišu u znanstvenim časopisima i široj javnosti. Međutim, na te promašaje nema nijednoga znanstvenoga odgovora s ravnateljske i glavno uredničke razine. Zato pak imamo „poplavu" (Ž. Jozić) kolektivnih otvorenih pisama, pisama čitatelja, medijskih istupa i nastupa u kojima se popularno-marketinško-populistički vergla jedna te ista priča o jedinstvenosti, besplatnosti, neautorstvu, nepolitičnosti, broju klikova, broju posjetitelja web stranica i tomu slično. Iz toga slijedi da je pismopisac kronično opterećen šminkanjem HP IHJJ-a i medijskom samopromocijom bez pokrića.

No, budući da sam iskazao „svoje mišljenje", koje u rečenom pitanju nema nijedne materijalne pogrješke (dokaz je i Pismo čitatelja), ravnatelj klasičnom zamjenom teza smatra da mene, a ne njega, „silno opterećuje: jedinstveni Hrvatski pravopis IHJJ". Kobna zabluda! Pisac te i takve neznalačke, zločeste i podmetačke konstrukcije samo potvrđuje moje mišljenje za koje nemam dokaz, ali imam nos i opravdanu sumnju, da mu je ponajprije stalo do još jednoga mandata. Dosegnuti ga može ako se kolektivno lakira oktroirana prošlost i svi zajedno krenemo u budućnost gegajućim korakom guske u magli. Tko pak tako misli, sretan mu put!

Na braniku oktroiranoga pravopisa ostala je samo čeka

Promotrimo li retrospektivno visoki stupanj ravnateljeve opterećenosti u poslu nametanja („nasilja" – R. Katičić) nepotrebnoga pravopisa, vidjet ćemo kako je uporno tvrdio u javnosti da je taj pravopis motiviran isključivo jezikoslovnim, a ne političkim razlozima. Proteklo je više od godinu dana od izlaska pravopisa. Nitko, ali baš nitko u međuvremenu nije napisao ništa o upravo jezikoslovnim razlozima koji bi opravdali postojanje novoga pravopisa, a kamoli o tome zbog čega i po kojim kriterijima je GJJ-ovac bolji od drugih. Umjesto što na državnoj plaći gubi vrijeme na otvorena i čitateljska pisma, ravnatelj bi mogao jezičnoj i kroatističkoj zajednici obrazložiti stvarne razloge hitnosti („po kratkom postupku") izlaska pravopisa, kao i to po čemu je on bolji od prethodnih.

Čini se da nema nijednoga pozitivnoga članka o oktroiranome pravopisu, što je, razumijem, frustrirajuće. Na braniku oktroiranoga ostala je samo lovčeva čeka. S nje se pravopis okolo naokolo narodnooslobodilački hvali, nudi, reklamira, prodaje i na oportunim mjestima vazelinski besplatno dijeli. Ali, sve bez sučeljavanja s kritikom struke. Ništa bolji nije ni tahijevski pristup pisanju Pisma čitatelja. Ono ništa ne demantira, već snažno izražava nezadovoljstvo što je ravnateljev „Vaš novinar" iskazao „svoje mišljenje" umjesto njegovoga. Nevjerojatno, ali istinito. Kako pravopis tako i antologijsko Pismo čitatelja, potpuno su po jezik i jezikoslovlje nepotrebni, društveno beskorisni i narodnooslobodilački nasilni.

Nenad Piskač

Prilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.