Beograd ostaje Beograd. A Zagreb?

Hladan sjeverac već tjednima puše. Gledam kako vjetar para državni stijeg okačen na koplje. Prkosi on platnen svim vjetrovima tri stotine šezdeset i pet dana u godini i očito je došlo vrijeme da na koplju zamijenim stari stijeg novim, što inače redovito radim svake godine 4. kolovoza u pet sati izjutra.

Najnovije provokacije iz Srbije, međutim, opet poručuju kako Hrvatska mora redefinirati politiku prema toj zaostaloj državi i odmaknuti se od petnaestogodišnje kobne politike „regiona", umjesto da automobilske tablice oslobađa nacionalnoga znakovlja. Šešeljevo ritualno spaljivanje hrvatske državne zastave u Beogradu i Nikolićeve „čestitke" o blagdanu Uskrsa ne daju nikakve dvojbe o tome da je država Srbija zaostala u jugoslavenskim političkim maglama, baš kao i politika „regiona" hrvatskih jugoslavenskih integralista. Obje ove politike pokazuju da su spremne i u 21. „veku" voditi takvu politiku, kako bi u Hrvatskoj kad dođe vrijeme mogli proslaviti „tri veka Vuka".

Sudbina Veljka Marića namijenjena je hrvatskoj državi u cjelini

Posljedicu njihove politike najbolje ilustrira sudbina hrvatskoga branitelja Veljka Marića, kojega je Srbija državnim terorizmom kidnapirala, lažno optužila i na montiranom procesu osudila na dugotrajnu zatvorsku kaznu na kojoj Marić tiho umire izdan od službene hrvatske politike i službene politike Europske unije. Jedinu svjetlu pukotinu u mraku združene velikosrpske politike i hrvatske politike jugoslavenskih integralista, čiji je cilj kompletnu hrvatsku državu dovesti u poziciju Veljka Marića, možemo nazrijeti u nastupu nekih hrvatskih zastupnika u Europskome parlamentu, osobito Marijane Petir i predsjednice Kolinde Grabar – Kitarović.

Hrvatska zastava u Srbiji je „ustaška zastava". Hrvatska oslobodilačka operacija Oluja u Srbiji je tzv. „blistava akcija" čišćenja Srba iz Hrvatske. Je li to „europski put" Srbije ili je samo nastavak sto i pedeset godina velikosrpske politike? I poslije izgubljenoga rata u Hrvatskoj Srbija se ne odriče korijena posljednje agresije izvršene na Hrvatsku.

Ne bi na toj politici u Hrvatskoj ništa mogla graditi da ju ne podupire politika domaćih jugoslavenskih integralista, NastavakHrvatska zastava u Srbiji je „ustaška zastava". Hrvatska oslobodilačka operacija Oluja u Srbiji je tzv. „blistava akcija" čišćenja Srba iz Hrvatske. Je li to „europski put" Srbije ili je samo nastavak sto i pedeset godina velikosrpske politike? I poslije izgubljenoga rata u Hrvatskoj Srbija se ne odriče korijena posljednje agresije izvršene na Hrvatsku.koja zatvara oči ne samo pred najnovijim povijesnim činjenicama, već i pred kontinuitetom velikosrpske politike, koju je hrvatska povijesna znanost apsolvirala ali ju službena hrvatska politika posljednjih petnaest godina ne uzima u obzir.

Dosad je jedinu efikasnu politiku prema velikosrpskoj politici definirao i provodio dr. Franjo Tuđman u najplodnijem nam razdoblju (1990. – 2000.), koje je protuhrvatska politika nazvala najprije „mračnim", a onda neviđenim agitpropom zamijenila s „blistavim" jugoslavenskim osamdesetima. I da Tuđman nije udijelio milost abolicije pobunjenim Srbima njegova politika u odnosu na srbijansku politiku prema Hrvatskoj ne bi imala nijednu zamjerku.

Što Srbijanstvo misli o Hrvatima?

Svaki je podsjetnik na protuhrvatsku nakanu srbijanske politike dobrodošao. Godine 1940. izlazio je list Srbijanstvo. U njemu su Hrvati tretirani kao „nazovi narod", „bedni SrbijanstvoOno što je srbijanstvo u Srbijanstvu pisalo o Hrvatima jučer, danas provode Šešelj, Nikolić, Vučić, Dačić... Ono što je prema Hrvatima Tito provodio u sklopu svoje diktature jugoslavenske politike, posljednjih petnaest godina provodili su i provode Mesić, Josipović, Pusićeva, Pupovac... Hrvatskoj bi daleko pametnije bilo da poradi na rehabilitaciji Tuđmanove politike prema „srbijanstvu" negoli da se o dvadesetoj obljetnici Oluje glođe oko toga treba li ju proslaviti u Zagrebu, Kninu ili i u Zagrebu i u Kninu.brat nebrat". Hrvat je „odnarođeni Srbin". Stoga Srbi „goreg roda i poroda nisu imali od poroda hrvackoga". Kako? Ovako!: „Hrvati uopće nemaju ni jezika ni kulture. Oni kradu Srbe zato da zadovolje ružne potrebe svoje prljave sebičnosti, odnosno bogomdanog siromaštva". Hrvati su, piše Srbijanstvo samo šaka Bodula i „onaj zatucani mračni i podmukli tip zdepastoga malog rasta iz barutanskog horvatskog zagorja". Prema tome „nisu dostojni bilo kakve ravnopravnosti sa Srbima starincima, pobednicima i koljenovićima. Zato je i nemoguće sporazumevati se, bratimiti se mesečarima koji su nesvesni svoga zločina, političkog ludila dvadesetog veka: hrvacko pitanje".

Pa, što onda Hrvati jesu? Oni su „vatikanski robovi" koje su Srbi oslobodili i s tim oslobođenjem treba nastaviti sve dok Hrvati ne shvate da su odnarođeni i pokatoličeni Srbi. Cilj je Srbijanstva postati „razvodnik svih tuđinskih crkava od države", dakle, treba ih „odcepiti" od Rima i Svetoga Stolca, što je poslije nekoliko godina „oslobađanja" pokušao Tito, istina, neuspješno ponajviše zahvaljujući Stepincu. Srbijanstvo je glavnom gradu Hrvata, Zagrebu, napisalo povijest u „dve reči". Zagreb su „osnovali Srbi"! Zbog svega toga, zaključuje Srbijanstvo, bila bi „ludost Hrvate priznati ravnopravnim partnerima". I da se ne zaboravi: „Celoj državnoj oblasti, od Ohrida do Triglava, pripada ime srbsko i nikakvo drugo". „Dabome".

Ono što je srbijanstvo u Srbijanstvu pisalo o Hrvatima jučer, danas provode Šešelj, Nikolić, Vučić, Dačić... Ono što je prema Hrvatima Tito provodio u sklopu svoje diktature jugoslavenske politike, posljednjih petnaest godina provodili su i provode Mesić, Josipović, Pusićeva, Pupovac... Hrvatskoj bi daleko pametnije bilo da poradi na rehabilitaciji Tuđmanove politike prema „srbijanstvu" negoli da se o dvadesetoj obljetnici Oluje glođe oko toga treba li ju proslaviti u Zagrebu, Kninu ili i u Zagrebu i u Kninu.

Kad se pila srbijanstva okrene naopako

Okrenemo li pilu temeljnih načela srbijanstva naopako, pa ju primijenimo pri redefiniranju hrvatske politike prema Srbiji možemo doći do zanimljivih obrta. Može se u tom kontekstu reći da su, dakle, domaći nam jugointegralisti „nazovi narod", „bedni brat nebrat", „odnarođeni" Hrvati. Slijedom toga Hrvatska „goreg roda i poroda nije imala". Jugovići „uopće nemaju ni jezika ni kulture". Oni kradu Hrvate zato da „zadovolje ružne potrebe svoje prljave sebičnosti, odnosno bogomdanog siromaštva". Da se razumijemo, ovo nije govor mržnje, već povijesna pila srbijanstva okrenuta naopako samo zato da okrenuta naopako pomogne posrnuloj hrvatskoj politici kako bi se snašla u vremenu i prostoru. U 21. „veku".

Ta povijesna pila može piliti i dalje u širinu i dubinu, pa tako, kad smo već otklonili prigovor „govora mržnje", možemo reći da su jugovići nam samo šaka „zdepastih" komunjara pomiješanih s orjunašima „maloga rasta", što i nije teško potkrijepiti povijesnim argumentima, pritom ne mislim na antropološki dvojbenu zdepastost i mali rast, ali mi se u tom smjeru ne pili budući da sam svjestan ograničenoga opsega novinskoga osvrta. U svakom slučaju čini se da stoji i ovo: Kao takvi domaći jugovići „nisu dostojni bilo kakve ravnopravnosti" s Hrvatima starosjediocima, pobjednicima i „koljenovićima".

Zato je s jugosima „nemoguće sporazumevati se, bratimiti se mesečarima koji su nesvesni svoga zločina, političkog ludila dvadesetog veka". Jugosrpsko pitanje nije hrvatsko pitanje, ali se hrvatska politika njime mora baviti ako hoće biti hrvatskom i odgovoriti na mirnodopske agresije Srbije i podvale odnarođenih jugointegralista. Kako? Ovako: Na temeljima nacionalnoga interesa, povijesnih činjenica, međunarodnoga prava i reciprociteta. Na tim temeljima jugosi ispadaju iz bilo kakve politike u Hrvatskoj pa tako i iz igre hrvatsko-srpskih državnih odnosa jer: 1. Ne priznaju hrvatski nacionalni interes, 2. Krivotvore povijesne činjenice, 3. Ne priznaju međunarodno pravo koje uvažava nacionalne interese i povijesne činjenice i 4. Ne priznaju međudržavni reciprocitet budući da postoji jedna država od Ohrida do Triglava.

Kako se srbijanstvo danas artikulira

Zašto je potrebno odnose sa Srbijom definirati na ova četiri temelja, najbolje ilustrira aktualno srbijanstvo u Beogradu. Primivši srpsku mladež iz Hrvatske četnički vojvoda Tomislav Nikolić, predsjednik službene Srbije, održao je zapravo bukvicu ostatcima hrvatske politike. Četnika „ne raduje trenutna atmosfera u Hrvatskoj". Naime, ne zabrinjava ga hrvatska politika „regiona" već pokušaji da se od te politike u Hrvatskoj napravi odmak, jer „pojavljaju sе ljudi koji su okovani u prošlosti i koji bi da Hrvatska možda izvrši još, kako oni kažu, blistavu akciju i da ostanе potpuno bеz Srba".

Prespavavši vrijeme velikosrpske agresije, Nikolić je optužio zdepaste Hrvate niskoga rasta da su „prespavali vreme". Ukratko iz priopćenja: „Država ćе da učini mnogo višе nеgo što jе do sada ulagala u vaš potpuni razvoj, na svim poljima"; „Vidеli smo da mi višе nismo oni na čijе izjavе trеba da sе rеagujе, uglavnom jе Hrvatska ta na čijе izjavе rеagujе i EU"; „Mladi u Hrvatskoj sе suočavaju sa mnogim problеmima i kao primеr jе navеo da dеca ProgramJugosrpsko pitanje nije hrvatsko pitanje, ali se hrvatska politika njime mora baviti ako hoće biti hrvatskom i odgovoriti na mirnodopske agresije Srbije i podvale odnarođenih jugointegralista. Kako? Ovako: Na temeljima nacionalnoga interesa, povijesnih činjenica, međunarodnoga prava i reciprociteta. Na tim temeljima jugosi ispadaju iz bilo kakve politike u Hrvatskoj pa tako i iz igre hrvatsko-srpskih državnih odnosa jer: 1. Ne priznaju hrvatski nacionalni interes, 2. Krivotvore povijesne činjenice, 3. Ne priznaju međunarodno pravo koje uvažava nacionalne interese i povijesne činjenice i 4. Ne priznaju međudržavni reciprocitet budući da postoji jedna država od Ohrida do Triglava.mеnjaju imе, ali i da nе mogu da pročitaju ćirilično pismo, osim u knjigama"; „Nikolić jе kazao i da ćе biti 'mnogo muka' da sе rеši pitanjе protеranih Srba, ali prе svеga onih koji u Hrvatskoj živе. Mi smo tu prilično oslonjеni na mеđunarodnu zajеdnicu, jеr ako bi mi i Hrvati rеšavali taj problеm, nikada ga nе bismo rеšili" - rеkao jе Nikolić.

Njegovanje stabilne poluge beogradske politike u Hrvatskoj

U tom odličnom konglomeratu temeljenom na načelima Srbijanstva razvidno je: 1. Hrvatska robuje prošlosti, 2. Srbiju žalosti ozračje u Hrvatskoj, 3. Oslobađanje okupiranoga teritorija Olujom krivo je za odlazak Srba iz Hrvatske, 4. Srbija „će da ulaže" u cjeloviti razvoj srpske mladeži u Hrvatskoj „na svim poljima", 5. U Hrvatskoj ustaše više ne pokrštavaju male Srbe, ali „deca menjaju ime" i uskraćena im je ćirilica, 6. Srbija smatra da je Hrvatska protjerala Srbe, 7. Protjerani Srbi nisu prioritetno srpsko pitanje, prioritet su Srbi koji žive u Hrvatskoj, 8. Srbija zna da s hrvatskom Hrvatskom nikad u njoj ne može provesti velikosrpske teze, ali zato djelomično može uz pomoć velikih sila, kao što se to više puta i dogodilo. No, ono što je najočitije jest da će Srbija uložiti napore i sredstva kako bi starim tezama i lažima o vječnoj ugroženosti indoktrinirala nove naraštaje Srba u Hrvatskoj. Onako kako je to radio list Srbijanstvo prije sedamdeset i pet godina. Ili Srbobran prije njega.

Priopćenje priopćuje: „Prеdstavnik Omladinskе mrеžе Srba u Hrvatskoj Mirko Sužnjеvić zhavalio jе prеdsеdniku na svеčanom prijеmu i prilici da razgovaraju o problemima i tеžnjama omladinе. Nadam sе da ćе ovе posеtе postati uobičajеnе, dobra praksa kako bismo mogli da ostvarimo vеća prava u Hrvatskoj - kazao jе Sužnjеvić. U zgradi Prеdsеdništva bili su prisutni mladi sa područja Likе, Korduna, Banijе i Slavonijе, a koji su vеć razgovarali sa prеdstavnicima parlamеnta i Srpskе pravoslavnе crkvе".

Prvorazredno pitanje nacionalne sigurnosti

Razvidno je: 1. Srpska mladež iz Hrvatske želi se sa srpskim predsjednikom sastajati kontinuirano, 2. Srpska mladež u Hrvatskoj hoće veća prava i 3. Srpska mladež iz Hrvatske primljena je na najvišoj razini svjetovne i crkvene vlasti, što znači da srbijanstvo misli dugoročno na prečanske poluge politike Beograda. Sve se to s mobilizacijom srpske mladeži u Hrvatskoj događa u trenutku kad hrvatska mladež iz Hrvatske masovno iseljava poticana protuhrvatskom politikom ostavljajući iza sebe prazan prostor i neiskorištene prirodne i druge potencijale. To je plod koalicije teza iz Srbijanstva i domaće žgadije.

Što o tome ima za reći aktualna hrvatska zakonodavna i izvršna vlast s pročitanom politikom više i nije važno. Važno je što prije maknuti je s vlasti i uspostaviti kakvu-takvu prohrvatsku politiku. To je prvorazredno pitanje nacionalne sigurnosti i budućnosti. Sve sam skloniji stajalištu kako u nacionalnu sigurnost spada i nužan budući „registar", odnosno katalog pitanja, tema i problema koje Srbija treba ispuniti kako bi joj Hrvatska otvorila zeleno svjetlo prema Bruxellesu. Tko će u Hrvatskoj napraviti taj korak, otvoreno je pitanje. Političari maloga rasta i pretplatnici Srbijanstva, sigurno ne će.

Nenad Piskač

Prilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.