Atmosfera devedesetih - politkovanica ideoloških laboratorija mentalnih komunista uzgojenih u atmosferama od prije devedesetih

Sudeći prema kontekstima medijskih istupa u kojima se sve češće spominje „atmosfera devedesetih", ona je nešto ružno, priglupo, neuko, zaostalo, nenapredno. Nešto što je u dubokoj opreci s aktualnom ljepotom, pameću, učenošću, avangardnošću i svekolikim napretkom. Atmosfera devedesetih samo se prigodničarski spominje u pozitivnom kontekstu.

Posrnula atmosfera osamdesetih kao bolja prošlost

Atmosfera je dahokrug jučer, ozračje danas. Ona je i kugla pare i plašt Zemlje. I mjerna jedinica tlaka zraka. I još ponešto, ali nevažno za kontekste devedesetih. U našem se politmedijskom prostoru atmosfera u dodiru sa AtmosferaJedna jučerašnja (2. veljače 2015.) vijest počinje ovako: Radnici splitske Željezare primili su u ponedjeljak plaću za listopad... Tijekom devedesetih u ratno doba i bez vanjskih zaduženja, plaće su isplaćivane na vrijeme. Osamdesetih neredovito i u bonovima trgovina prehrambenim artiklima. Nismo, dakle, u osamdesetima samo politički, već i gospodarski i financijski. U posljednjih petnaest godina Hrvatsku su zadužili više od bivše Jugoslavije!devedesetima koristi u prenesenome značenju: okolina, prilike, raspoloženje.

Što su pak devedesete? Odokativno rečeno to je desetljeće kojemu je prethodilo desetljeće atmosfere osamdesetih, ali i desetljeće poslije kojega se vratila atmosfera osamdesetih s probuđenom revolucionarnošću. Devedesete su u sendviču: Ispod su desetljeća totalitarnoga komunističkoga režima Titove Jugoslavije, a iznad je desetljeće i pol oživljavanja totalitarnoga režima, propale Juge i neumrloga Tita. Devedesete su baštinicima osamdesetih krive što su narušile okolinu jugoidile, prilike samoupravnoga socijalizma s radničkim samoupravljanjem i raspoloženje bratstva i jedinstva.

Ozračje je, dakle, danas takvo da se nametnuta „atmosfera devedesetih" percipira isključivo kao loša. Obnovljena atmosfera osamdesetih uvjerava nas kako su devedesete krive za sve naše nevolje, neprilike i neraspoloženje. U zbilji zaglibili smo u atmosferi osamdesetih. Njih su obilježile nestašice kave i maslaca, benzina i banana, praška za rublje i paste za zube, bonovi umjesto plaće, stabilizacijski program Milke Planinc od kojega se ni danas nismo oporavili, privremeni rad u inozemstvu, borba protiv hrvatskoga nacionalizma, dugotrajna hrvatska šutnja i velikosrpske pripreme za konačno pretvaranje Jugoslavije u Veliku Srbiju.

Jedna jučerašnja (2. veljače 2015.) vijest počinje ovako: Radnici splitske Željezare primili su u ponedjeljak plaću za listopad... Tijekom devedesetih u ratno doba i bez vanjskih zaduženja, plaće su isplaćivane na vrijeme. Osamdesetih neredovito i u bonovima trgovina prehrambenim artiklima. Nismo, dakle, u osamdesetima samo politički, već i gospodarski i financijski. U posljednjih petnaest godina Hrvatsku su zadužili više od bivše Jugoslavije!

Argument atmosferilije ne vrijedi za Srb

Komunisti su svojedobno bili obazriviji s terminologijom negoli što su danas. Za nevolje sadašnjosti nikad nisu krivili atmosferu četrdesetih, pedesetih, šezdesetih, sedamdesetih ili osamdesetih. Kad su i našli krivce u svojim redovima, rukovodili su se logikom – pojavu osuditi, drugove spasiti. Nikad cijelo desetljeće nije strpano u „lošu atmosferu". Vjerojatno zato jer bi morali ukloniti sve kadrove obuhvaćene atmosferom lošega desetljeća. U komunističkoj glavi prije atmosfere devedesetih, atmosfera nikad nije mogla biti krivom. Krivci su bili etiketirani narušavatelji nametnute atmosfere jednopartijskoga jednoumlja.

Postoje, međutim, odstupanja. Ne s atmosferom već s uporabom neotrovnog termina „atmosferilije" u otrovne svrhe. Pogledajmo pobliže primjer iz doba atmosfere sulude detuđmanizacije, odnosno ozračja dekroatizacije Croatie. Kad je 2005. pravdao jugokomunističko nasilje nad spomenikom Zid boli Mesić je razlog za upokojenje Zida boli pronašao u tome što spomeniku na otvorenome prostoru škode „atmosferilije". Zato je bolje srušiti spomenik Zid boli, negoli dopustiti da ga uništavaju kiša, snijeg, tuča, vjetrovi, mraz, smog, ugljični dioksid i ljetne vrućine. Kako visoka kulturna svijest!

Jasno je i budali da svakome spomeniku, pa i onima u Srbu i Kumrovcu, štete atmosferilije, budući da malo-pomalo kemijski razaraju minerale i narušavaju taktilnu strukturu materijala. U normalnim okolnostima za to su zaduženi restauratori i pripadajući Zavod, a u uređenim postkomunističkim državama i ropotarnica. Atmosfera po trećem „januaru" 2000. bila je, međutim, takva da se spomenik četničkom ustanku obnavljao atmosferilijama unatoč, a Zid boli, pod okriljem mraka, uz pomoć Bandića i Mesića, zbog atmosferilija završio je poput pokojnika, na Mirogoju. Pod zemljom.

E, što je to ako nije povratak u komunističko ozračje dvostrukih kriterija? Atmosfera dvijetisućitih bila je neizdrživa, kao i prvih četiri godine ovoga desetljeća. Ali atmosfera dvijetisućitih kao pojam u javnome prometu ne postoji. Problematična je samo atmosfera devedesetih!

Sustav ruganja nacionalnim uspjesima

Mesić se „atmosferilijama" rugao hrvatskom narodu na pretrpljenoj patnji u velikosrpskoj agresiji. Odonda do danas otišli smo nekoliko koraka dalje, pa nam se ideologizirana manjina ruga kompletnom „atmosferom devedesetih". KlatežBaš zato što je Hrvatska pobijedila lošu jugoatmosferu osamdesetih i velikosrpsku devedesetih, javlja se negativna atmosfera devedesetih u koju „klatež" (H. Hitrec) ubraja: Rezultate prvih demokratskih izbora, razlaz s Jugoslavijom, formiranje obrane, ustroj oružane sile i diplomacije, hrvatsku pomirbu, neoprostivo mali vanjski dug, ulazak u UN. Ukratko, svi nacionalni uspjesi i pretpostavke za te uspjehe spadaju u nepoželjnu „atmosferu devedesetih".Sve je upitno u toj atmosferi i u tim godinama. Sve. Još koji dan i Dan pobjede i domovinske zahvalnosti s Danom hrvatskih branitelja postat će neprihvatljivim izrazom „atmosfere devedesetih". Atmosfera devedesetih odličan je nadomjestak za totalitarnu optužbu s osudom – „aveti prošlosti". Sustav ruganja nacionalnim uspjesima obnovljena je utvara komunističke prošlosti.

Devedesete su najsjajnije godine hrvatske nacionalne povijesti. Ozračje obrane i svehrvatske solidarnosti. Istina, vladala je i opravdana atmosfera straha od agresije i genocida, od toga da se ne ćemo imati čime obraniti. Atmosferu straha nadvladao je dahokrug obnove pune hrvatske državnosti. Devedesetih smo se branili od mračne serbokomunističke atmosfere duge četrdeset i pet godina. Ako je išta u devedesetima bilo strašno, onda je to agresija s genocidom Srbije i Crne Gore uz pomoć pete kolone pobunjenih Srba. Tu lošu atmosferu devedesetih vojno i diplomatski smo porazili. I postali „regionalnom silom". Lošu atmosferu devedesetih karakterizira srbijansko osvajanje hrvatskih teritorija i čišćenje osvojenoga teritorija od Hrvata i drugih hrvatskih državljana nesrpske nacionalnosti.

Baš zato što je Hrvatska pobijedila lošu jugoatmosferu osamdesetih i velikosrpsku devedesetih, javlja se negativna atmosfera devedesetih u koju „klatež" (H. Hitrec) ubraja: Rezultate prvih demokratskih izbora, razlaz s Jugoslavijom, formiranje obrane, ustroj oružane sile i diplomacije, hrvatsku pomirbu, neoprostivo mali vanjski dug, ulazak u UN. Ukratko, svi nacionalni uspjesi i pretpostavke za te uspjehe spadaju u nepoželjnu „atmosferu devedesetih".

Zašto nas sad plaše „atmosferom devedesetih"? Zato da nam u korijenu sasijeku bilo kakvu pomisao o tome da na vrijednostima proisteklima devedesetih godina možemo spriječiti daljnju propast nacije i države i podići ih iz gliba obnovljene jugoatmosfere osamdesetih.

Sve do konglomerata loših politika

I što hoće reći Vesna Škare-Ožbolt kad na trećerazrednoj balkanskoj šrot tv postaji potvrđuje da ju doček hrvatskoga generala Branimira Glavaša u Osijeku podsjeća na „atmosferu devedesetih"? Nije li ona uzletjela na visoku OžboltI što hoće reći Vesna Škare-Ožbolt kad na trećerazrednoj balkanskoj šrot tv postaji potvrđuje da ju doček hrvatskoga generala Branimira Glavaša u Osijeku podsjeća na „atmosferu devedesetih"? Nije li ona uzletjela na visoku političku scenu baš u atmosferi devedesetih? I kako to da ne vidi da je Hrvatska već punih četrnaest godina u atmosferi osamdesetih? S malim izgledima da u Branimir Glavaš poskratkom razdoblju izađe iz te zagađene atmosfere.političku scenu baš u atmosferi devedesetih? I kako to da ne vidi da je Hrvatska već punih četrnaest godina u atmosferi osamdesetih? S malim izgledima da u kratkom razdoblju izađe iz te zagađene atmosfere.

Ne bi li bilo logično da umjesto tolikih koji vide opasnost u „atmosferi devedesetih", na stolac hrvatskoga zastupnika zasjednu novi ljudi koji će braniti vrjednote devedesetih? Atmosfera devedesetih je čista obmana i remećenje javnoga reda i mira. Izazivanje trajne uznemirenosti. Mi smo, ponavljam, u atmosferi osamdesetih kad se na spomen slova H dizala milicija! Da nismo bi li Budimir Lončar bez atmosfere osamdesetih mogao postati savjetnikom Mesića i Josipovića? Bi li Matvejević unatoč sudskoj presudi za klevetu postao Josipovićevim osobnim izaslanikom?

I general Glavaš je u priređenom mu dočeku također uočio atmosferu devedesetih. Ali njegova je interpretacija atmosfere devedesetih na osječkom dočeku dijametralno suprotna od ideološke: „To je priznanje ne samo meni osobno nego i čistoći Domovinskog rata i herojskoj obrani Nepokorenog grada, kao i svih istočnih granica Hrvatske".

I doista, može li se u Hrvatskoj s negativnim predznakom govoriti o atmosferi devedesetih poslije oslobađajuće presude generalima Gotovini i Markaču? Može! Samo s pozicije rigidnih mentalnih komunista jugoslavenskog usmjerenja. Gledajući s pozicije Juge kao cjeline, ili s pozicije prvog Memoranduma SANU, devedesete imaju zauvijek negativan predznak. U tom kontekstu istu težinu i ideološku vrijednost s atmosferom devedesetih ima i Josipovićev „konglomerat loših politika".

Oružje u službi izjednačavanja krivnje

Atmosfera devedesetih je politkovanica ideoloških laboratorija mentalnih komunista uzgojenih u atmosferama od prije devedesetih. Naslanja se na slavnu komunističku proizvodnju etiketa. Nju sustavno u medijski promet guraju kako u Hrvatskoj, tako i u Srbiji. Ona je postala histeričnim retoričkim oružjem u službi izjednačavanja krivnje. Ona je aksiom o kojemu se ne raspravlja. Atmosfera devedesetih na domaćoj nam ideološkoj ljestvici ima status dogme, dok u kontekstu srbijanske politike u „regionu" krči put provedbi ciljeva Memoranduma 2.

Ne daj Bože da uz ime hrvatskoga branitelja osvane i optužba za izazivanje atmosfere devedesetih. Osoba s etiketom „atmosfere devedesetih" po ideološkoj naravi stvari automatski „podriva sistem". A „sistem" treba braniti kao zjenicu oka svoga od svih neprijatelja, iznutra i izvana, osobito iznutra. Stoga, ošini po generalu Glavašu, generalu Sačiću i svima koji su razorili atmosferu jugoslavenskoga totalitarnoga režima... i još, pritom, možemo biti sretni što su progoni hrvatskih branitelja glede masovnosti djelomično zaštekali zbog oslobađajuće presude generalima Gotovini i Markaču. U atmosferi osuđujuće presude „sistem" bi, naime, dokraja podivljao.

Nenad Piskač

Prilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.