Josipovićev program čista je magla bez ikakvoga uporišta

Iako je dan uoči službene kampanje Ivo Josipović predstavio i objavio svoj program, on je u kampanji od početka ove godine, a njegov je program uglavnom poznat i pročitan. Na unutarnjem planu karakterizira ga prešutna potpora propadanju, zaduživanju, osiromašenju države i nacije, uz istodobno snažno zauzimanje za „tekovine" preživjelih atavizama komunističke ideologije. Na vanjskome planu – „region" i samo „region". Pet godina mandata potrošio je na zidanje hrvatskoga jugoslavenstva. Na planu provedbe nacionalnih interesa bio je ispod svake razine, na planu europskih standarda bio je protueuropski.

Kakav mandat – takav program

Svojim nonšalantnim odnosom prema vlastitome programu, Josipović je, međutim, nadmašio i svoj predsjednički mandat. Programom je poslao poruku o tome kako programi zapravo i nisu bitni, te da su ključni čimbenici izbora predsjednika neki drugi, po mojemu mišljenju oni o kojima Kujundžić sve glasnije govori.

Pisani mu program najbolje ilustrira logotip oslikan dominantno plavo-bijelo-crvenom bojom, puno stranica s malo sadržaja, trostruki prored i jeguljasti tekst koji čitatelj ne može uhvatiti za glavu niti za rep jer nema glave ni repa. Cijelome programu nedostaju ključni subjekti: Hrvatska država i nacija. Njegov program ne polazi od objektivnih potreba, već od LakrdijaSimptomatična je činjenica da mu na predstavljanje programa nije došao Milanović niti itko od ministara SDP-a čiji je izvorni kandidat – što znači da navodna ljevica nema kvalitetnijega čovjeka od njega. Je li tomu tako zato što mu politika Milanovićeve vlade u kampanji škodi isto kao i Dejan Jović, dojučerašnji glavni savjetnik programa Nova pravednost? Ili je Milanović na vrijeme saznao sadržaj programa, pa se maknuo da ne sudjeluje još i u toj lakrdiji?ideoloških, time i nemjerljivih.

Simptomatična je činjenica da mu na predstavljanje programa nije došao Milanović niti itko od ministara SDP-a čiji je izvorni kandidat – što znači da navodna ljevica nema kvalitetnijega čovjeka od njega. Je li tomu tako zato što mu politika Milanovićeve vlade u kampanji škodi isto kao i Dejan Jović, dojučerašnji glavni savjetnik programa Nova pravednost? Ili je Milanović na vrijeme saznao sadržaj programa, pa se maknuo da ne sudjeluje još i u toj lakrdiji?

Mjesto radnje predstavljanja programa bio je umjetnički paviljon na ukinutom Trgu hrvatskih velikana, pred nosom HDZ-ove centrale, na Trgu žrtava fašizma. Poslije predstavljanja programa na kojemu su se okupili i neki opskurni likovi, haagoljupci, krivotvoreni predstavnici „savjesti Hrvatske" i njima slični, Josip Leko napokon je izjavio nešto o Josipoviću po čemu će ostati upamćen iduća dva sata: „On ima prijedlog, on ima viziju". Kao da je sjedio na ušima. Josipovićev program sigurno nije pročitao! Idemo, zato, zbog Lekine zablude, tragom pisanoga programa.

Koji je motiv Josipovićeve kandidature?

Ono što vrijedi u programu Ive Josipovića, a vrijedi tek u neznatnim tragovima, uzeto je iz programa Milana Kujundžića i Kolinde Grabar-Kitarović. I to je jedino što njegov program povezuje s hrvatskom državom i hrvatskim narodom. Pitanje novoga Ustava i pitanje gospodarstva, koje program spominje, polazišta su njegovih protukandidata.

Naime, ča, kaj, što. Josipovićev je program prilagođen zrakopraznom prostoru. Vakuumu. Ideološkom laboratoriju. U sadržajnom pogledu, kao „prijedlog" i „vizija", isti je kao i prethodni mu program Nova pravednost. Autor ne polazi od objektivnoga stanja države i nacije. Njega to ne zanima. Ako predsjedničkoga kandidata ne zanima kronična nezaposlenost, galopirajuće siromaštvo, iseljavanje, demografski slom, nikad lošije stanje u Oružanim snagama – onda se moramo zapitati koji su pravi motivi zbog kojih se kandidirao za predsjednika države.

Usta moja hvalite me

S druge strane svako polazište Josipovićeva programa koje bi otvorilo pogled na objektivnu sliku države i nacije Josipovića dovodi u neugodnu situaciju izbornoga autsajdera, jer predsjednički kandidat JaProgram započinje poglavljem u kojemu predsjednički kandidat glorificira samoga sebe izvučenoga iz realnoga svijeta i smještenoga u umjetno stvorene uvjete „programa". Ja, ja, i samo ja poruka je poglavlja „Prvih pet godina". U proteklih pet godina Hrvatska je posrnula u svakom pogledu.na „pravome putu" proteklih je pet godina bio predsjednikom države u nestajanju i naroda u izumiranju. Stoga iz stare magle Nove pravednosti program dijalektički prelazi u novu maglu „pravoga puta". Tijekom Josipovićeva provedbe programa Nova pravednost, uzmimo samo jedan mjerljivi pokazatelj, drastično je porastao broj hrvatskih tužbi Europskom sudu za ljudska prava. Godine 2013. svakoga dana na taj sud prosječno je stizalo pet tužbi iz Hrvatske. Isti trend nastavio se i tijekom 2014. Što to govori o stanju pravednosti tijekom njegova mandata?

Program započinje poglavljem u kojemu predsjednički kandidat glorificira samoga sebe izvučenoga iz realnoga svijeta i smještenoga u umjetno stvorene uvjete „programa". Ja, ja, i samo ja poruka je poglavlja „Prvih pet godina". U proteklih pet godina Hrvatska je posrnula u svakom pogledu.

Josipović u pet godina nije napravio nijedan jak, državnički, potez ni prema kome. Stoga vjerojatno i njegovim simpatizerima nije RepublikaDruga republika je jeftina fora pokojnoga Vlade Gotovca s kojom nije uspio postati predsjednikom. Josipović prema uzoru ZAMP-ovih pravila Gotovčevim nasljednicima treba platiti autorska prava na drugu republiku. Josipović se, istina, u ovoj „republici", postojećoj, objektivnoj, realnoj i „jedinoj nam i vječnoj", pokazao kao loš predsjednik. Dopustio je da Hrvatskom bez otpora buja divlja partitokratska logika vladanja stranaka različitih predznaka. Sad kad se više nema od nje što iscrpsti, zamislio si je drugu. U njoj ga više nitko ne bi mogao smetati s pitanjem zašto je dopustio srozavanje prve.jasno zašto mu je u program ušao argument „prvih pet godina" koji ga ruši bolje i od njegovih protukandidata. Pet proteklih godina on je pokazao svoj program.

Reinkarnacija druge republike pokojnoga Gotovca

Iduće poglavlje nosi naziv „Druga republika". Autor u prvom poglavlju kaže da je osigurao stabilnost i sigurnost države, podigao njezin ugled u svijetu i unaprijedio odnose sa susjedima. Ako je tako, nema potrebe za nekom „drugom republikom", jer ova je stabilna, sigurna, ugledna i ima napredne odnose sa susjedima. Čemu druga, ako je prva tako dobra? Međutim, tijekom njegova mandata državna stabilnost je poljuljana u svim sektorima, njezin ugled u EU je neugledan od prvoga dana ulaska u punopravno članstvo, a nacionalni interesi u odnosima sa susjedima su zanemareni. To su stvarni plodovi Josipovićeva mandata.

Druga republika je jeftina fora pokojnoga Vlade Gotovca s kojom nije uspio postati predsjednikom. Josipović prema uzoru ZAMP-ovih pravila Gotovčevim nasljednicima treba platiti autorska prava na drugu republiku.

Josipović se, istina, u ovoj „republici", postojećoj, objektivnoj, realnoj i „jedinoj nam i vječnoj", pokazao kao loš predsjednik. Dopustio je da Hrvatskom bez otpora buja divlja partitokratska logika vladanja stranaka različitih predznaka. Sad kad se više nema od nje što iscrpsti, zamislio si je drugu. U njoj ga više nitko ne bi mogao smetati s pitanjem zašto je dopustio srozavanje prve.

Druga republika je utopija kao i „komunizam" Partije u koju se učlanio 1980. Do „druge republike", nedođije, namjerava doći novim Ustavom. I zato je Josipović opasan za prvu i jedinu nam republiku.

Novi Ustav na srednjoškolskoj razini

Ideju o novom Ustavu uzeo je pak od Kujundžića, pa su opet u pitanju tantijemi za autorska prava. U kontekstu donošenja novoga Ustava spominje i referendum, premda se u realnom vremenu prve PonudaPonuda „druge republike" Josipovićeva je molba u stilu Kalimera – ah, ti izbori, oni su prava nepravda, dajte mi da još jednom probam, bio sam na pravom putu, na njemu ću i ostati i nikada se ne ću umoriti. E, taj si luksuz Hrvatska ne smije više dopustiti. Josipović je sposoban predsjednik države u jednakoj mjeri kao i Milanović predsjednik vlade!republike izjašnjavao protiv narodnih referenduma, čime je postao vodećim protudemokratom. Iako kaže da je bio predsjednikom „svih građana", zdušno je radio na podjeli „građanka i građana" od „Hrvatica i Hrvata", priklanjajući se bez ostatka odnarođenim politikama. On se u prvoj republici legitimirao kao elitist bez pokrića. U njoj je pročitan. Logično je da mu zbog toga treba druga.

Ponuda „druge republike" Josipovićeva je molba u stilu Kalimera – ah, ti izbori, oni su prava nepravda, dajte mi da još jednom probam, bio sam na pravom putu, na njemu ću i ostati i nikada se ne ću umoriti. E, taj si luksuz Hrvatska ne smije više dopustiti. Josipović je sposoban predsjednik države u jednakoj mjeri kao i Milanović predsjednik vlade!

Na prijedlogu novog Ustava, priznaje u svom programu, radi od ožujka, što znači da je u kampanji najmanje od ožujka, a ne od danas. Ono što je on s „timom stručnjaka" radio od ožujka i potom stavio u svoj program mogao je napisati prosječno nadaren srednjoškolac pod velikim odmorom. Ne šalim se, pročitajte, program i osobito drugo poglavlje o novom Ustavu, dostupni su na adresi josipovic.hr. To je nevjerojatno plitak i nedorečen pasus i jednostavno nije za vjerovati da ga potpisuje sveučilišni profesor. Gubitak kriterija? Panika pred sustavnijim predsjedničkim programima? Ili je u pitanju samo nerealno veliki politapetit pomiješan s dokazano oskudnim državničkim kapacitetom.

Što se tiče ponude novoga Ustava Josipović poručuje svojemu biračkome tijelu – hrvatske nacionalne snage namjeravaju dokraja urediti ono što je Tuđman započeo, najavljuju čak i novi Ustav, glasujte za mene jer samo sam ja „ovlašteni predlagatelj ustavnih promjena" i čuvar tekovina AVNOJ-a. Sada, dakle, imamo dva predsjednička kandidata koji najavljuju novi Ustav. Kujundžić na matrici prethodnoga nacionalnoga konsenzusa i Josipović na razini vjerujte mi na riječ. S time da je Kujundžić najavio što kroz novi Ustav namjerava urediti i ponuditi strankama i narodu, dok se Josipović ne usudi konkretizirati svoja ustavna rješenja. Njegova je logika infantilna: Prvo mi na neviđeno dajte drugi mandat, a onda ćete vidjeti što to konkretno znači.

Otpad postaje novi resurs a London je hodočasničko središte

Treće poglavlje „Nova ekonomija" nadahnut je prvom točkom programa Kolinde Grabar-Kitarović. Da ona nije krenula od gospodarstva, ovoga poglavlja ne bi bilo u programu. U poglavlju je posebno zanimljiv međunaslov „Otpad postaje novi resurs" što je vjerojatno urednički pronicljivo smislila Mirela Holy. Osobno, taj bih međunaslov stavio kao naslov cjelokupnoga programa, jer vjerno odražava cjelinu.

Četvrto poglavlje „Vanjska politika" pokazuje da su nova pravednost i njezin „pravi put" na vanjskopolitičkom planu jako šepavi sa stajališta nacionalne vanjske politike. To poglavlje najbolje oslikava Josipovićev posljednji predizborni izlet u SAD gdje je predsjednik Obama pred njim nestao glavom bez obzira.

A, opet, suočimo li se s prošlošću, sjećamo se britanske kraljice i vjerske poglavarice kojoj je predsjednik na odlasku hodočastio nekoliko dana prije ulaska Hrvatske u EU, kako bi svakom bedaku bilo jasno kome će se u EU nova pravednost prikloniti kad dođe do frke – onome tko je do zadnjega časa sprječavao samostalni ulazak Hrvatske u EU. I to je kruna Josipovićeve „vanjske politike" – hodočašće u London.

S regijom u srcu ne može se voditi vanjska politika

Nedostatak uspravne i ozbiljne vanjske politike nadomjestio je živahnim angažmanom u „regionu", susretima s Tadićem, Nikolićem i Dodikom. I balkanskim doručkom prvoga jutra Hrvatskoga članstva u LondonSuočimo li se s prošlošću, sjećamo se britanske kraljice i vjerske poglavarice kojoj je predsjednik na odlasku hodočastio nekoliko dana prije ulaska Hrvatske u EU, kako bi svakom bedaku bilo jasno kome će se u EU nova pravednost prikloniti kad dođe do frke – onome tko je do zadnjega časa sprječavao samostalni ulazak Hrvatske u EU. I to je kruna Josipovićeve „vanjske politike" – hodočašće u London.EU. Zato i ne čudi da je najviše prostora u programu glede vanjske politike posvećeno pasusu pod međunaslovom „Nastavak normalizacije odnosa s državama u regiji". Kad Josipović piše: „Defanzivna regionalna politika... nije prihvatljiva", on zapravo misli da je njegova dosadašnja regionalna politika bila ofenzivna i prihvatljiva, te da će je nastaviti i u drugoj republici. Ona je bila prihvatljiva samo u pogledu stvaranja novoga bratstva i jedinstva.

A kad napiše: „Regija zapadnog Balkana još je bremenita zbog problema koji traže rješenja. Europska je perspektiva ključ stabilizacije toga prostora", on zapravo drži: 1. Da postoji regija zapadnog Balkana, iako ne postoji kao i Jugoslavija, 2. Da je Hrvatska dio nepostojeće regije zapadnoga Balkana više negoli što je članicom Europske unije, te da regija još nije gotova stvar do nekog novog ujedinjenja u bilo kom obliku, 3. Da je regija opterećena predrasudama, a ne posljedicama velikosrpske agresije i 4. Da je ključ ujedinjenja nepostojeće regije zapadnoga Balkana stanovita „europska perspektiva" a ne sređivanje odnosa Hrvatske sa Srbijom, Bosnom i Hercegovinom, Crnom Gorom, Kosovom i Makedonijom. Na tim polazištima ne može se voditi nacionalna vanjska politika. Predsjednik Republike Hrvatske nije predsjednik regije.

U cjelini program je čista magla

Peto poglavlje programa je „Obrana i nacionalna sigurnost". Iz sažetka razvidno je da autor u Oružanim snagama ne vidi pobjednički „brand", već se uloga Oružanih snaga u njegovoj „viziji" (J. Leko) svodi na ustroj „pričuvne komponente" (hrv. - sastavnice) i to „1000 MaglaŠto se pisanih programa tiče možemo reći, ako je nedostatak programa Kolinde Grabar – Kitarović u tome da je predstavljen ali nije dostupan u pisanom obliku, te ako je nedostatak programa Milana Kujundžića to što je u njega ugrađeno previše elemenata bez dovoljno veznih rečenica, onda je program Ive Josipovića čista, gola, gusta magla, program radi programa s neizbježnim naglaskom na regiju. Uz pomoć regionalnoga naglaska nada se pozubljati glasove hrvatske jugoslavenske orijentacije i najveći dio srpske i drugih manjina. I dobit će ih što god on u programu napisao, zato je i napisao program bez programa.pripadnika ugovorne pričuve i 20 000 pripadnika razvrstane pričuve i provedbu preuzetih međunarodnih i drugih obveza". Sa stajališta nacionalne sigurnosti riječ je o minimalističkom obrambenom i sigurnosnom samozavaravanju. Sa stajališta regionalne „općenarodne obrane i društvene samozaštite" stvar savršeno funkcionira u svojoj obrambenoj i sigurnosnoj disfunkcionalnosti. Imamo sreće, hoću reći, što za njegova mandata nije bilo rata!

Premršavo je i to poglavlje programa. Ali i očekivano jer su se u njegovu mandatu srušila tri MIG-a i jedan helikopter na što nije ni trepnuo. Istodobno, nije nabavljen nijedan novi borbeni aparat, dok je remont borbenih zrakoplova postao tema sigurnosnoga podsmjehivanja širih razmjera od regionalnih. Ništa u programu on ne navodi glede NATO-a realiteta i standarda, ali na predstavljanju dao je do znanja kako podupire zajedničke vojne vježbe (kao i ćirilicu u Vukovaru) s vojskom Srbije, što je u skladu s njegovim načelima vođenja vanjske politike svedene na „regiju". No, do utemeljenja neke nove inačice JNA još je dug put koliko god je - krivi put.

Što se pisanih programa tiče možemo reći, ako je nedostatak programa Kolinde Grabar – Kitarović u tome da je predstavljen ali nije dostupan u pisanom obliku, te ako je nedostatak programa Milana Kujundžića to što je u njega ugrađeno previše elemenata bez dovoljno veznih rečenica, onda je program Ive Josipovića čista, gola, gusta magla, program radi programa s neizbježnim naglaskom na regiju. Uz pomoć regionalnoga naglaska nada se pozubljati glasove hrvatske jugoslavenske orijentacije i najveći dio srpske i drugih manjina. I dobit će ih što god on u programu napisao, zato je i napisao program bez programa.

Svi na izbore ili ćemo završiti u „Kući cveća"

Uvidom u pisani mu „program" razvidno je da Josipović nema osjećaj krivnje za kontinuirano srozavanje države i nacije tijekom svojega mandata. Rekla bi Vesna Teršelić, „savjest Hrvatske", Josipović se nije suočio sa svojom prošlošću. Posljedice svojega mandata ipak podsvjesno priznaje, budući da na svom odlasku, kako kaže, „nudi reforme". Teško je vjerovati da je u stanju čak i u drugoj republici reformirati samoga sebe. Iako protiv toga ne bih imao ništa, ma gdje druga bila, samo ako nije ovdje.

Danas je „krenuo u izbornu trku". Odakle? S Trga maršala Tita, da ne ostavi nikakve dvojbe o svojemu životnom opredjeljenju, tipu „nove pravednosti" i „pravoga puta", karakteru druge republike i „platformi" svojega Ustava. Dao je i objašnjenje: „S ovog za mene vrlo važnog mjesta krećemo u izbornu pobjedu". Stvarno nemrem beliviti da će s Titom i drugaricama i drugovima izboriti drugi krug. Kako je krenulo, kampanju će u izbornome „magnovenju" završiti u „Kući cveća" na beogradskom Dedinju u stavu „mirno".

Izbori su prava prigoda natjerati ga da se suoči s vlastitom prošlošću. Prvi imperativni korak izlaska iz petogodišnje krize jest demokratski, što prije, u prvome krugu predsjedničkih izbora ukloniti Josipovića zajedno s Titovom bistom s mjesta Predsjednika Republike Hrvatske. Svi na izbore.

Nenad Piskač

Prilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.