Plodno tlo za velikosrpski bal vampira

Ne znam nijedno dijete poginuloga hrvatskoga branitelja koje se popelo visoko na ljestvici izvršne vlasti. Osim Bojana Glavaševića. S druge strane u visokoj politici našli su se pripadnici okupatorske vojske i njihovi operativni simpatizeri, čak i tajnice opskurnih likova velikosrpske agresije poput Jovana Raškovića, o zagovornicima „ostanka u Jugoslaviji" da i ne govorim. Prema osobnom priznanju B. Glavaševića za njegov uzlet zaslužan je Predrag Matić čiji je pak politički uzlet zasluga Ive Josipovića i Zorana Milanovića. Crta je jasna: SDP – Josipović – Milanović – Matić – Glavašević jr.

Projekti Partije za osvetu iz mržnje

U političkom smislu Matić i Glavašević jr. projekt su Partije. Matića je Josipović regrutirao u Ured predsjednika u kojemu je završio „kurs", koji ga je u partijskom pogledu kvalificirao za ministra neidentificiranih branitelja. I Glavašević jr. projekt je Partije utemeljen na tragičnoj sudbini vukovarskoga novinara Siniše Glavaševića mučki ubijenoga po velikosrpskoj okupaciji Vukovara. Istodobno dok se toliku djecu poginulih hrvatskih branitelja pokušava onemogućiti, primjera radi, prilikom upisa na fakultet, Partija je izabrala jedno dijete kako bi na psihološkoj razini zakrinkala i otupjela oštricu kritike svoje politike prema hrvatskim braniteljima.

U psihološkom smislu može li biti bolji izbor od djeteta Siniše Glavaševića? Peglanje lika i djela Glavaševića jr. kulminiralo je ovih dana njegovim pretvaranjem u ikonu javno spuštenu s balkona Hrvatskoga narodnoga kazališta u Rijeci u režiji režimskoga redatelja O. Frljića. Iza te i tako prezentirane ikone koja savršeno oslikava perfidiju partijskoga režima, zapravo je brutalan obračun s hrvatskom braniteljskom populacijom zato što je bez ikakve mrlje izborila samostalnu hrvatsku državu. Ta je država drukčija od one koju je Partija zagovarala kroz ostanak u Jugoslaviji. Partijsku politiku još trese post traumatski stres zbog gubitka Jugoslavije. Mi već godinama gledamo kako se kroz svaki segment hrvatskoga društva provodi „jugoslovenska" osveta iz mržnje.

Terminologija i ciljevi Josipovićeve savjesti

O odnosu s Matićem milo dijete partijske interpretacije velikosrpske agresije i tretmana Domovinskoga rata kazalo je: „Doista slično razmišljamo, važna nam je depolitizacija branitelja, a meni osobno važna su još dva pitanja. To su rješavanje problema trauma rata, ali i govora mržnje". U trenutku izbora i uzleta Glavaševića jr. u visoku izvršnu politiku, on je, očito, već prošao napredne „kurseve" i zauzeo oportunistička stajališta spram službene partijske politike. Svladao je kuhinju šupljega crvenog lonca iz kojega je iscurila povijesna istina i međunarodno pravo, a u talogu je ostao spaljeni ugljik ideološke „depolitizacije", „trauma", „govora mržnje" i haaške „pomirbe naroda", koji su postali mirnodopsko oružje osvete iz mržnje. Glavašević jr. je, ukratko, nabubao terminologiju i naštrebao ciljeve Dokumente Vesne Teršelič i postao kvalificirani društvenopolitički radnik. Teršeličevu je drug Josipović uzdigao na pijedestal „savjesti Hrvatske". PolitikanstvoNe znam je li svjestan toga da ga Partija instrumentalizira za borbu protiv demokratske većine, no, Glavašević jr. ima dovoljno godina da može vlastitom glavom i savješću razabrati dobro od lošega, istinu od laži, politiku općega dobra od parcijalnih politikantstavaKoje Hrvatske? Katoličke? Ne. Vukovarske? Još manje. Agnostičke? Moguće. Jugoslavenske? Apsolutno.

Ne znam je li svjestan toga da ga Partija instrumentalizira za borbu protiv demokratske većine, no, Glavašević jr. ima dovoljno godina da može vlastitom glavom i savješću razabrati dobro od lošega, istinu od laži, politiku općega dobra od parcijalnih politikantstava. I kad ne bi ovisio o partijskoj interpretaciji i njezinoj nečistoj savjesti, on bi već prvoga dana braniteljskoga prosvjeda podnio ostavku i vratio se na fakultet gdje je zamrznuo radni odnos dok odrađuje partijski zadatak. Ako li ne prvoga dana, onda svakako onoga dana kad je heroina Domovinskoga rata, stopostotni HRVI, gđa. Nevenka Topalušić, prepoznavši razmjere mirnodopske agresije prosvjedovala i u invalidskim kolicima preminula pred nosom Matića i Glavaševića jr.

Pomoćni kotačić ne vidi razliku između Kajina i Abela

Uzletište mu je crno-bijelo: „Krivnja nije na narodima, ona je individualna, a ja vjerujem da mržnja nije prirodno stanje čovjeka. Ja nisam u stanju mrziti, pokušavam shvatiti drugoga, tako sam i odgojen. Vukovar je oduvijek bio multikulturalna sredina. Samo u mojoj ulici govorila su se četiri različita jezika, i tu se ministar Matić i ja dobro razumijemo – kaže Bojan koji, razmišljajući o očevoj tragičnoj pogibiji, ne mrzi, već – duboko žali", kazao je 2012. kad je već prošao vrata inicijacije partijske visoke politike.

Uvođenjem priče o mržnji on imputira populaciji o kojoj bi po funkciji trebao skrbiti da je mrziteljska iz čega kod iskrivljene savjesti slijedi da je obrana Domovine – mržnja. Govorom o Vukovaru kao multikulturalnoj sredini on poručuje da nema razlike između Kajina i Abela. Govoreći o krivnji on poručuje da ona ne postoji, ta, evo dokaza - nije individualizirana krivnja ni za egzekuciju njegova oca. I ne treba sumnjati da se u tim polazištima, koja u temelju iskrivljuju savjest kad je o velikosrpskoj agresiji i obrani od nje riječ, dobro razumije s (bivšim) ministrom Matićem i cijelom osovinom na kojoj igra ulogu pomoćnoga kotačića.

Je li heroina u kolicima preminula u prosvjedu pred Matićevim i Glavaševićevim pragom – mrziteljica? Ili je ona žrtva dvostruke mržnje, najprije agresora, a potom i okorjelih i nepopravljivih jugovića, koji pred našim očima nastoje njezinu žrtvu u obrani Domovine poistovjetiti s mržnjom panirane, pripremane i provedene oružane agresije? Takvih moralnih dilema Partija nema. Zato njezini kotačići ne žele dati ostavke. Zato ih Milanović ne želi smijeniti. Zato nema Josipovićeve osude ni pojave, niti drugova.

Partijska savjest nije savjest Hrvatske

Zbog polazišta koja su Matić i Glavašević jr. artikulirali, a za čiju je tehničku provedbu prema aparatčik logici zadužena Vesna Nađ, najteži ratni vojni invalidi traže smjenu vrha partijskog aparata uVelika SrbijaUnatrag stotinu i pedeset godina nacionalna povijest uči nas kako nije pametno relativizirati ideju Velike Srbije. Isto tako danas je jasno da ne treba (više) tolerirati hrvatsku vlast koja ne razlikuje okupaciju od oslobođenja. Sinergija Glavaševićevih izjava o izjednačavanju agresora i žrtve Ministarstvu branitelja kako bi se moglo uspostaviti Ministarstvo hrvatskih branitelja. Njihov šator na budućem Trgu Nevenke Topalušić ne smije pasti.

S obzirom na objektivne razmjere mirnodopske agresije braniteljski prosvjed pred Ministarstvom je „kamilica"! Riječ je o minimalističkim zahtjevima o tri smjene i donošenje jednoga ustavnoga zakona. Za populaciju pod okriljem toga Ministarstva Matić, Glavašević jr. i Nađeva prošlost su s kojom su se suočili. Za Partiju oni su, međutim, i dalje svjetla budućnost, onakva kakvu priželjkuje Josipovićeva „savjest Hrvatske".

Crvenoj Hrvatskoj savjest Hrvatske je Vesna Teršelič. Vukovarskoj Hrvatskoj savjest Hrvatske je Nevenka Topalušić. Zašto je onda V. Teršelić u financijskom pogledu odlično tretirana i za vrijeme hadezeove i za vrijeme esdepeove vlade? Za demokratsku Hrvatsku, izraslu na Vukovaru i Škabrnji, hrvatski branitelji bili su i ostali i temelj i savjest Hrvatske. Ne samo na dan još jedne vukovarsko-škabrnjske obljetnice tragedije iz koje je niknula slobodna Hrvatska, treba snažno istaknuti da nam danas vlast dvoji što se toga dana dogodilo. Okupacija ili oslobođenje?

Domaći kotačići, MKSJ i Šešelj u istoj su koloni

Pomoćnik ministra Bojan Glavašević ima riječ: „U Vukovar sam prvi put nakon rata došao 2001. godine, 19. studenog, s prijateljem Igorom Sarnavkom. Njemu je bio rođendan (koji datum, ha?), a bila je i godišnjica pada (oslobođenja?) grada". Glavašević jr. sam se legitimirao i diskvalificirao pred hrvatskom demokratskom većinom.

Njegova izjava, izrečena s pozicije hrvatskoga dužnosnika, u istoj je vrijednosnoj ravni kao i kanibalska odluka MKSJ o puštanju na slobodu Vojislava Šešelja namjerno tempirana uoči obljetnice velikosrpske okupacije Vukovara. Glavašević jr. ne razumije i ne uvažava oslobađajuću presudu hrvatskim generalima iz 2012. Ne postoji, naime, podjela krivnje ni u kom obliku. On možda i ne razumije da su njegove izjave plodno tlo za velikosrpski bal vampira.

Unatrag stotinu i pedeset godina nacionalna povijest uči nas kako nije pametno relativizirati ideju Velike Srbije. Isto tako danas je jasno da ne treba (više) tolerirati hrvatsku vlast koja ne razlikuje okupaciju od oslobođenja. Sinergija Glavaševićevih izjava o izjednačavanju agresora i žrtve, odluke MKSJ o puštanju Šešelja i njegovo poticano i neometano velikosrbovanje u Beogradu, negira povijesnu istinu, ukida pravdu i iskrivljuje savjest. Istodobno ta kolona i njezin konglomerat loših politika afirmira laž, nepravdu i nečistu savjest. To je podloga trajne nestabilnosti provođene u ime i pod krinkom „pomirbe naroda". Vukovar i Škabrnja još čekaju istinu i pravdu, temelj istinskoga pomirenja.

Nenad Piskač

Prilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.