Kadijević je sustavno sprječavao uspostavu ustavnoga poretka hrvatske države
Budući da nije uspjelo uvođenje izvanrednoga stanja novo polazište JNA formulirao je sekretar Kadijević. Zauzeo je stajalište da će JNA provoditi „zaštitu i odbranu srpskog naroda van Srbije i prikupljanje JNA u granice buduće Jugoslavije" (V. Kadijević, Moje viđenje raspada). Ta je taktika na terenu prvi put provedena na Plitvicama poslije uspješne akcije hrvatske specijalne policije protiv pobunjenih Srba (31. ožujka 1991., na „krvavi Uskrs"). JNA je s mehaniziranim postrojbama uspostavila „tampon zonu", prethodno isprobanu u Pakracu.
Stvarna svrha Kadijevićevih „tampon zona", uostalom kao i njegove cjelovite sekretarske politike tijekom „jugoslovenske krize", bila je sprječavanje uspostave ustavno-pravnoga položaja Republike Hrvatske. B. Jović piše kako mu je početkom travnja 1991. u razgovoru s Kadijevićem i Adžićem rečeno da vojska ne će nikoga napadati, ali će braniti sebe i srpski narod u Krajini. On smatra kako je JNA već tada poduzimala sve da hrvatska vlast ne zauzme „Knin i druge srpske gradove, koji su sada pod srpskom vlašću".
Dizanje borbene spremnosti JNA
Kadijević je znao što radi i za koga radi to što radi. On je postao poluga velikosrpskoj politici. A sve je počelo ovako: StavoviU kolovozu 1989., u vojnom odmaralištu Kupari pokraj Dubrovnika, zajedno su ljetovali Kadijević, Milošević i... Borisav Jović. Nakon više 'intimnih razgovora', Jović je zaključio kako Kadijević 'u svemu ima iste stavove kao Srbija', jer želi očuvati Jugoslaviju pod svaku cijenu... Taj stav srbijansko rukovodstvo 'svakako zbližava s Armijom.„U kolovozu 1989., u vojnom odmaralištu Kupari pokraj Dubrovnika, zajedno su ljetovali Kadijević, Milošević i... Borisav Jović. Nakon više 'intimnih razgovora', Jović je zaključio kako Kadijević 'u svemu ima iste stavove kao Srbija', jer želi očuvati Jugoslaviju pod svaku cijenu... Taj stav srbijansko rukovodstvo 'svakako zbližava s Armijom'" (Nikica Barić, Srpska pobuna u Hrvatskoj 1990 – 1995.).
Kadijevićev sljedeći korak bio je dizanje borbene spremnosti JNA stavljajući gotovo cijelu Hrvatsku u „tampon zonu" okruženu postrojbama JNA. O tome kako je gledao na stvari krajem lipnja 1991. najbolje govori on sam.
„Radi izvršenja postavljenog zadatka ojačati jedinice JNA u Hrvatskoj i oko Hrvatske. Imati dvije vrste formacija. Veći broj oklopnomehanizovanih sastava jačine čete do bataljona smjestiti što bliže mogućim mjestima sukoba, tako da mogu brzo intervenisati. Odgovarajući broj oklopnomehanizovanih jedinica brigadnog sastava i jačih, postaviti na odgovarajućim punktovima u Hrvatskoj i oko Hrvatske, tako da se mogu angažovati za veće intervencije" (V. Kadijević, isto).
Razmještaj snaga tamo „gde žive Srbi"
Početkom srpnja 1991. Kadijević se sastao s Miloševićem i Jovićem. Kadijević je obećao kako će u nekoliko sljedećih dana JNA koncentrirati RazmještajPočetkom srpnja 1991. Kadijević se sastao s Miloševićem i Jovićem. Kadijević je obećao kako će u nekoliko sljedećih dana JNA koncentrirati glavne snage na crti „Karlovac – Plitvice na zapadu; Baranja, Osijek, Vinkovci – Sava na istoku i Neretva na jugu", to jest da će snage rasporediti tamo „gde žive Srbi". Na kraju istoga mjeseca obavještava Miloševića i Jovića da se JNA „transformiše u vojsku onih koji žele da ostanu u Jugoslaviji, a najmanje je: Srbija, srpski narod plus Crna Gora".glavne snage na crti „Karlovac – Plitvice na zapadu; Baranja, Osijek, Vinkovci – Sava na istoku i Neretva na jugu", to jest da će snage rasporediti tamo „gde žive Srbi". Na kraju istoga mjeseca obavještava Miloševića i Jovića da se JNA „transformiše u vojsku onih koji žele da ostanu u Jugoslaviji, a najmanje je: Srbija, srpski narod plus Crna Gora".
Iako je Milošević negodovao na sporost Kadijevićeve transformacije JNA, to je bila zapravo objava rata Hrvatskoj od strane JNA, jer se odmah prišlo proširenju „tampon zona" što je predstavljalo iskorak iz dotadašnje doktrine „zaštite" u otvorenu agresiju. Kadijević je odbacio integralno jugoslavenstvo i prihvatio Miloševićev koncept srpstva. Srbija je od saveznika s JNA otad pokušavala postati jedini gospodar JNA. Kadijević je odigrao svoju rolu. Milošević ga se otad pokušava riješiti. Kadijević će se sam povući, jer on je iznad sebe priznavao samo komandu maršala Tita. Njegov komunistički mozak nije mogao podnijeti da iznad sebe ima civilnu vlast.
Treba reći da Hrvatska nije davala nikakav povod JNA za napad. Do kraja lipnja slala je novake na služenje vojnog roka u JNA. Tuđman je odbio prijedlog generala Martina Špegelja da Hrvatska uđe u sukob s JNA. Kadijević je u svojoj knjizi priznao da bi mu odgovarao hrvatski napad na JNA u trenutku slovenskoga sukoba, što je predlagao Špegelj. Tuđman je bio daleko bolji vojni strateg od Kadijevića i Špegelja! Poslije desetodnevnog sukoba u Sloveniji, Hrvatska je prestala slati novake u JNA.
Kadijević je naoružavao pobunjene Srbe
Kako je odlučno radio na razoružavanju Hrvata, tako je Kadijević sustavno radio na naoružavanju pobunjenih Srba u Hrvatskoj. On je „osobno 30. listopada 1991. naredio da se iz viškova Beogradske i Skopske vojne oblasti pošalje naoružanje i oprema za Štab obrane Gorskoga kotara" (R. Marijan). U tu pošiljku, koja zbog „rasula" u JNA nije provedena, spadalo je 300 automatskih i 200 poluatumatskih pušaka, 54 snajperske puške M76, 60 puškostrojnica M72 i 30 strojnica M84.
S tim naoružanjem mogla se pokrenuti srpska pobuna i u Gorskom kotaru. Kadijevićeva pošiljka 1992. završila je u hrvatskim rukama. Srbi Gorskoga kotara bez oružja samo su nacionalna manjina.
Ovo je primjer najčešćeg načina naoružavanja pobunjenih Srba od strane JNA. Drugi se načini odnose na mobilizaciju pobunjenih Srba u pričuvni sastav JNA sa statusom dobrovoljaca. U rujnu 1991. JNA i kadrovski pojačava TO pobunjenih Srba. Kadijevićev Savezni sekretarijat za narodnu obranu donio je odluku o formiranju „Štaba TO SAO Krajine" koji je počeo raditi 30. rujna 1991.
Kadijević zahtijeva potpuni poraz Hrvatske
Plan napada na Hrvatsku JNA je pripremila tijekom sukoba u Sloveniji, ali Tuđman nije dao povoda za napad. U Embargo„Armija je za operaciju dobila zeleno svjetlo i od utjecajnog dijela međunarodne zajednice kroz Rezoluciju Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda broj 713 od 25. rujna 1991. kojom je uvedena zabrana prodaje oružja Jugoslaviji".rujnu 1991. Kadijević više nije mogao čekati. Plan je bio ispresijecati Hrvatsku na nekoliko pravaca: Gradiška – Virovitica; Bihać – Karlovac – Zagreb; Knin – Zadar i Mostar – Split. S istoka oklopno-mehanizirane snage trebale su se probiti na zapad i spojiti se sa snagama JNA u zapadnoj Slavoniji, a otud ravno u Zagreb i Varaždin („ka granici Slovenije"). Na jugu panirano je zauzeti dolinu Neretve i na kopnu blokirati Dubrovnik, te držati crtu Mostar – Split.
Kadijević je 21. rujna 1991. objavio da je JNA u ofenzivi: „Poslednji događaji primorali su Štab vrhovne komande da donese odluku o preduzimanju odlučne vojne akcije". Navodni cilj akcije bila je deblokada JNA vojarni. Međutim, 3. listopada 1991. Kadijević je ciljeve ofenzive proširio na nadzor „nad kriznim područjima, zaštititi srpsko stanovništvo od progona i uništenja i osloboditi pripadnike JNA i članove njihovih porodica", a „uslov za to jeste da poraze ustaške snage".
„Armija je za operaciju dobila zeleno svjetlo i od utjecajnog dijela međunarodne zajednice kroz Rezoluciju Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda broj 713 od 25. rujna 1991. kojom je uvedena zabrana prodaje oružja Jugoslaviji" (R. Marijan).
Neiskorišteno „zeleno svjetlo"
Kadijevićeva ofenziva uspjela je tek djelomično. Hrvatski otpor je jačao. Potpisivala su se primirja. Novi zadatak pred Kadijevićem bio je izvlačenje JNA s hrvatskih područja koja nije uspjela okupirati. U cijelu se situaciju sve više upliću i vanjski čimbenici, budući da Srbija i JNA nisu iskoristile dobiveno „zeleno svjetlo" za slamanje Hrvatske.
Predsjedavajući vijeća ministara EZ Hans Van den Broek piše Kadijeviću da se JNA mora povući iz Hrvatske kao znak povjerenja i „svjedočanstvo glede dogovora o neprihvatljivosti jednostrane promjene granica". Izvlačenje kopnenih snaga JNA iz neokupiranih područja Hrvatske dovršeno je 30. prosinca 1991.
U Sarajevu je 3. siječnja 1992. potpisan sporazum o prekidu vatre (Rašeta – Šušak). Stvorene su pretpostavke za dolazak tzv. mirovnih snaga, za „transformisanje" JNA u srpsku vojsku i konačno za umirovljenje generala Kadijevića (6. siječnja 1992.). U rujnu 1991. Kadijević se hvalio, a Jović napisao, da su svi „generali u Generalštabu, sem jednog, Srbi", te da su svi za proglašenje JNA vojskom Srbije i Crne Gore.
Kadijević će kasnije u svojoj knjizi napisati kako je „JNA predstavljala osnovu iz koje su formirane tri vojske: Vojska Savezne Republike Jugoslavije, Vojska Republike Srpske i Vojska Republike Srpske Krajine". „Sve tri vojske bile su u funkciji srpske osvajačke politike" (Ante Nazor, Velikosrpska agresija na Hrvatsku 1990-ih, Zagreb, 2011.).
Vukovar u Jugoslaviji koja nestaje i nastaje
Pišući o glavnim ciljevima kopnene sastavnice JNA Kadijević u svojoj knjizi Moje viđenje raspada navodi dva razloga. Osloboditi srpske VojskeKadijević će kasnije u svojoj knjizi napisati kako je „JNA predstavljala osnovu iz koje su formirane tri vojske: Vojska Savezne Republike Jugoslavije, Vojska Republike Srpske i Vojska Republike Srpske Krajine". „Sve tri vojske bile su u funkciji srpske osvajačke politike" (Ante Nazor, Velikosrpska agresija na Hrvatsku 1990-ih, Zagreb, 2011.).krajeve u istočnoj Slavoniji i biti glavna manevarska snaga Vrhovne komande za prodor prema Zagrebu i Varaždinu.
Kadijević Predsjedništvu SFRJ 22. listopada 1991. referira kako se JNA „oslobodila svih ideoloških naslaga. Istovremeno se cjelovito preobražava iz armije Jugoslavije koja nestaje – u armiju Jugoslavije koja nastaje i koja ima razloga da opstane". U njoj ima mjesta „ne samo za pripadnike naroda koji će ostati u Jugoslaviji, već i za sve one jugoslavenske građane kojima je do slobode i demokratije i koji iz bilo kojih razloga žele da se bore za buduću Jugoslaviju".
Osnovna mu je zadaća u to vrijeme dovršiti okupaciju Vukovara i izvući svoje snage s hrvatskih neokupiranih područja. Okupaciju Vukovara Kadijević je 10. prosinca 1991. ocijenio kao uspjeh JNA s TO, budući da je uspjela „da izvrši sve postavljene zadatke, pri čemu je borbeno i moralno ojačala, stabilizovala stanje i očuvala svoj integritet i jugoslovenski karakter". O gubitcima JNA nije iznio podatke, a oni su bili strahoviti u ljudstvu, tehnici, oklopu i zrakoplovstvu.
Zadnji rođendan JNA u kiselom raspoloženju
Još 9. listopada 1991., zaglibivši pred Vukovarom, Kadijević je racionalno razmišljao, kad je izvijestio Srbiju i Crnu Goru: „JNA nema dovoljno snage da potpuno porazi Hrvatsku vojsku". Mjesec dana kasnije Kadijević više nije znao vojnički, niti politički misliti.
Utvrdio je, naime, da je okupacija Vukovara imala znatan utjecaj na deblokiranje okruženih snaga JNA u Hrvatskoj i „prihvatanje inicijative Predsedništva SFRJ o angažovanju mirovnih snaga OUN u Jugoslaviji". U toj samoobmani u prosincu je kiseloga lica proslavio 50. i zadnju obljetnicu osnutka JNA promoviravši dvadeset i jednoga novoga generala. Da ne bi bilo zabune, po okupaciji Vukovara odlikovao je i krvnike Milu Mrkšića i Veselina Šljivančanina.
Nije poznato da je Kadijević sankcionirao neki od nebrojenih i nesagledivih zločina počinjenih u agresiji na Hrvatsku, ili da je ukorio podređene zbog „pretjeranoga granatiranja" Vukovara, Zadra, Županje..., zbog klanja u Škabrnji. Njega nitko nije pitao gdje su mu „topnički dnevnici" i on nikome nije morao „dokazivati nevinost". Njega nitko nije iz srbijanskoga državnoga vrha „locirao, uhitio i transferirao". Mirno je odšetao u Moskvu. Iza njega ostala je Jugoslavija koja nestaje i Jugoslavija koja nastaje.
Nenad Piskač
(Nastavlja se)
Prilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.