Domovinski rat i Srbija
Hrvatska politika od smrti predsjednika Tuđmana nije u stanju sagledati cjelovito stanje države i nacije, kao ni unutarnje i vanjske prilike i neprilike, pa samim time ne može i ne će definirati ni nacionalne interese. Ona već desetljeće i pol radi kampanjski. Fragmentarni pristup uvijek je pouzdani znak nedostatka vizije i sinteze. Hrvatska politika u ozbiljnim političkim temama neprestano bježi od prošlosti i sadašnjosti u nedefiniranu budućnost, kako bi izbjegla bilo kakvu odgovornost za svoje brojne promašaje zbog kojih smo postali crna rupa Europske unije i na mrki ugalj „lokomotiva Zapadnoga Balkana".
Od avisa do outsorcinga, od Cvetičanina do Jovića
U jednom se razdoblju govorilo samo o stanovitom „avisu". U razdoblju opčinjenosti „avisom" sve ostale teme bile su sporedne. Kad se jedna opsjenarska tema potroši, servira se druga. Primjerice, nadugačko i naširoko "Saradnja"I danas se događaju ozbiljne stvari koje prešućuje hrvatska politika. Uzmimo za primjer tekući tjedan u kojemu se na razini kolektivne histerije bavimo s kiselim predizbornim bombonom Josipovićeve kampanje, njegovim pismom predsjedniku Sabora, umjesto da se bavimo Josipovićevom „saradnjom" sa Radivojem Cvetičaninom, odnosno državom agresorom na Hrvatsku. Nakon što ga je srpska strana prokazala kao svojega špijuna, Josipović je uzvratio smjenjivanjem D. Jovića, računajući da će time dobiti pokoji glas na predsjedničkim izborima.oglabalo se „otvaranje i zatvaranje poglavlja" a pritom i dan danas ne znamo što je sve dogovoreno.
Tako smo došli i do totalne fragmentarnosti koju izvodi Milanovićeva vlada. Teme koje nameće kukuriku vlast i predsjednik Josipović ne drže vodu ni tjedan dana. Njihove teme služe parcijalnim interesima, od skretanja pozornosti s bitnoga na nebitno do igrica za potrebe kampanje. Sjetimo se samo nekih ispraznica: Investicije, pro invest, off road, outsorcing, spin off... Sve je to sa stajališta ozbiljne politike – chickenshit.
I kad smo apsolvirali „velike" nametnute teme političkih elita probudili smo se u Europskoj uniji goli i bosi, gladni i žedni, sigurnosno probušeni, gospodarski uništeni, bez poduzetničke klime, porezno sprešani. Jedini izlaz iz takvoga stanja, kao i tijekom Jugoslavije, predstavlja sistemski ugrađeni ispušni ventil – iseljavanje.
I danas se događaju ozbiljne stvari koje prešućuje hrvatska politika. Uzmimo za primjer tekući tjedan u kojemu se na razini kolektivne histerije bavimo s kiselim predizbornim bombonom Josipovićeve kampanje, njegovim pismom predsjedniku Sabora, umjesto da se bavimo Josipovićevom „saradnjom" sa Radivojem Cvetičaninom, odnosno državom agresorom na Hrvatsku. Nakon što ga je srpska strana prokazala kao svojega špijuna, Josipović je uzvratio smjenjivanjem D. Jovića, računajući da će time dobiti pokoji glas na predsjedničkim izborima.
Politika slabljenja nacionalne države
Hrvatska je članica Europske unije. Tijekom pregovaranja o članstvu pod vodstvom Saveza za Hrvatsku stvorila je pretpostavke dugotrajne krize. Kako koristi svoje euročlanstvo? U financijskom pogledu nikako, osim što plaća članarinu. Članstvo u EU mogla bi koristiti i u vanjskoj politici, ali tek tu hrvatska politika zaobilazi odgovornost. Svoju vanjsku politiku podredila je vanjskoj politici Velike Britanije „in this area" i klanjanju pred britanskom vjerskom poglavaricom.
Jasno je zašto to čini SDP sa svojim satelitima, ali nije jasno zašto se HDZ tomu snažnije ne suprotstavlja. Zagovarajući ulazak u EU navodna je ljevica činila sve da se ono dogodi zajedno sa Srbijom. Polazište takve politike najjezgrovitije je zagovarao Dejan Jović zbog čega ga je Josipović postavio i cijeli mandat držao sebi s desna. Kad se uvidjelo da ne će izbjeći samostalni ulazak Hrvatske, učinili su sve da dodatno oslabe Hrvatsku kao nacionalnu državu hrvatskoga naroda i svih koji u njoj žive.
PregovoriSrbija je ušla u proces pregovaranja. U tom razdoblju Hrvatska s pozicije članice EU ima prigodu srediti odnose sa agresorom, počevši od graničnih pitanja, preko položaja hrvatske nacionalne manjine u Srbiji pa do odnosa prema ratnim zločinima, srbijanskim koncentracijskim logorima, nestalih osoba, povratka otetoga i ratne odštete.Jedan od najtransparentnijih pokazatelja takvoga slabljenja vidljiv je i mjerljiv dosezima ustavnih promjena iz 2010. Tada je iznudom, na koju je HDZ pristao, SDP smanjio broj zastupnika hrvatske dijaspore na svega tri zastupnika, što sigurno nije nacionalni interes slobodne i demokratske hrvatske države. Cilj ustavnih promjena bio je ulazak u EU po svaku cijenu, makar i s deset birača izašlih na referendum. Ulazak u EU bio je prioritetniji od ravnopravnosti i demokratskih prava iseljenoga dijela hrvatskoga naroda. O tome se ni danas ne bi raspravljalo da nije bilo referendumske inicijative za demokratizaciju izbornih pravila.
Hrvatsko članstvo i srpski pregovori, prigoda za novu etapu bratstva i jedinstva
Srbija je ušla u proces pregovaranja. U tom razdoblju Hrvatska s pozicije članice EU ima prigodu srediti odnose sa agresorom, počevši od graničnih pitanja, preko položaja hrvatske nacionalne manjine u Srbiji pa do odnosa prema ratnim zločinima, srbijanskim koncentracijskim logorima, nestalih osoba, povratka otetoga i ratne odštete.
Nijedno od tih pitanja hrvatska politika u proteklih petnaest godina nije otvorila, kamoli stavila na dnevni red ili riješila. Tako ni sad kad je članica EU. Upravo suprotno Josipović je provodio politiku bratstva i jedinstva, a ona je oduvijek protuhrvatska. Srbija se nije suočila s prošlošću, dok Hrvatska na tom planu izvodi mazohističke predstave. Locira, uhićuje, isporučuje i procesuira sve što se od nje traži.
Samopriznanje: Neiskrenost službene Srbije
Nedvojbeno je da je Srbija bila agresor na Hrvatsku. Iz razdoblja agresije ostala su brojna neriješena pitanja. Srbija je, međutim, danas „oaza nekažnjivosti za tisuće počinitelja ratnih zločina", kako to tvrdi Nataša Kandić iz srbijanskoga Fonda za humanitarno pravo. Fond je napravio analizu deset godina (2004. – 2013.) procesuiranja ratnih zločina u Srbiji.
"Nespremnost institucija da pred lice pravde izvedu veći broj počinitelja ratnih zločina produbljuje sumnju žrtava u iskrenost političkih predstavnika Srbije, unatoč deklarativnom zalaganju za regionalno pomirenje, posvećenost miru i partnerskim odnosima sa susjedima". Nije to rečenica izgovorena od strane hrvatske politike, već tvrdnja srbijanskoga Fonda o stanju duha vremena u Srbiji.
"U odnosu na razmjere i karakter zločina u ratovima 90-ih, izvođenje odgovornih pred lice pravde imalo je skromne rezultate. Nezainteresiranost institucija za suočavanje s prošlošću i površna posvećenost pravdi za nedjela, učinili su Srbiju državom koja, na pragu članstva u EU, predstavlja oazu nekažnjivosti za tisuće počinitelja teških zločina", jedna je od poražavajućih ocjena beogradskog Fonda.
K tomu: "Nespremnost institucija da pred lice pravde izvedu veći broj počinitelja ratnih zločina produbljuje sumnju žrtava u iskrenost političkih predstavnika Srbije, unatoč deklarativnom zalaganju za regionalno pomirenje, posvećenost miru i partnerskim odnosima sa susjedima".
Poricanje, relativizacija i izjednačavanje zločina
Srbija je do 2003. malobrojna suđenja počiniteljima ratnih zločina vodila pred sudovima opće nadležnosti. Vođeni sporovi ne zadovoljavaju standarde pravednih i profesionalnih suđenja. Neprofesionalni suci i tužitelji SuđenjeSrbija je do 2003. malobrojna suđenja počiniteljima ratnih zločina vodila pred sudovima opće nadležnosti. Vođeni sporovi ne zadovoljavaju standarde pravednih i profesionalnih suđenja. Neprofesionalni suci i tužitelji provode „uskraćivanje pravde žrtvama". Tek je 2003. donesen Zakon o procesuiranju ratnih zločina – stoji u analizi Fonda.provode „uskraćivanje pravde žrtvama". Tek je 2003. donesen Zakon o procesuiranju ratnih zločina – stoji u analizi Fonda.
No unatoč tome Zakonu „implementacija sveobuhvatnih strategija za suočavanje s nasljeđem teških zločina i proces pomirenja nisu bili prioritet za političku elitu. Naprotiv, ona je poricala odgovornost za zločine srpskih snaga, insistirajući na zločinima nad Srbima, ili je zločine relativizirala, izjednačavajući odgovornost svih". Fond tvrdi kako donositelji odluka i institucije uključene u procesuiranje pokazuju premalo razumijevanja za poziciju žrtava i svjedoka.
Analiza beogradskoga Fonda za humanitarno pravo tvrdi kako u Srbiji implementacija sveobuhvatnih strategija za suočavanje s nasljeđem teških zločina i proces pomirenja nisu prioritet političkih elita. Službena Srbija je poricala odgovornost za zločine srpskih snaga, insistirala na zločinima nad Srbima, ili je zločine relativizirala izjednačavajući odgovornost svih.
Srbija još istražuje Šeksa
U beogradskom Fondu ističu kako donositelji odluka i institucije u Srbiji uključene u procesuiranje ratnih zločina pokazuju premalo razumijevanje za poziciju PredmetiSuradnju s DORH-om beogradski Fond ocjenjuje uspješnom. Ukratko, u Srbiji je pravomoćno okončano 35 predmeta ratnih zločina u kojima je 65 osoba osuđeno i 32 osobe su oslobođene. Gledajući s pozicije žrtve agresije na Hrvatsku to je gotovo pa ništa. U okončane predmete vjerojatno spada i slučaj hrvatskoga branitelja Veljka Marića koji trune u srbijanskom zatvoru.žrtava i svjedoka. Kakvo je razumijevanje za poziciju žrtava i svjedoka pokazao Josipović tijekom svojega mandata? Milanović? Pusićeva? Predstavlja li razumijevanje žrtava velikosrpske agresije nametanje ćirilice, odbijanje prijema od četnika silovanih žena, objavom Registra hrvatskih branitelja...? Na obilježavanje dana pogibije generala Blage Zadre nije došao nijedan visoki dužnosnik Republike Hrvatske. Nijedan.
Zanimljivi su i izneseni podatci o suradnji Srbije s hrvatskim DORH-om. Predmet protiv Tihomira Purde je završen odustajanjem od progona u Srbiji. Istraga protiv Vesne Bosanac obustavljena je u srpnju 2011. Predmet protiv Vladimira Šeksa i drugih četrdeset i dvoje osoba vraćen je u fazu istrage, kad istraga završi predmet će Srbija proslijediti hrvatskom DORH-u.
Suradnju s DORH-om beogradski Fond ocjenjuje uspješnom. Ukratko, u Srbiji je pravomoćno okončano 35 predmeta ratnih zločina u kojima je 65 osoba osuđeno i 32 osobe su oslobođene. Gledajući s pozicije žrtve agresije na Hrvatsku to je gotovo pa ništa. U okončane predmete vjerojatno spada i slučaj hrvatskoga branitelja Veljka Marića koji trune u srbijanskom zatvoru.
Hrvatske i srpske elite rade usklađeno
O svim ovim pokazateljima i ocjenama iznesenim u analizi Fonda hrvatska politika šuti. Srbijansko relativiziranje srpskih ratnih zločina, međutim, poduprto je UtakmiceŠimunićev U boj je kažnjiv. Navijanje za Hrvatsku nogometnu reprezentaciju je „nacionalizam". A usred Beograda neki dan na međunarodnoj utakmici spaljena je zastava NATO-a i orilo se: „Ubij Hrvata da Šiptar nema brata" i „Ubij, zakolji, da Šiptar ne postoji". To je posljedica srbijanskoga nesuočavanja s vlastitom zločinačkom prošlošću o kojemu hrvatska politika šuti dok istodobno izmišlja ustaške zmije.i Josipovićevom ocjenom o „konglomeratu loših politika", ali i drugim postupcima opisanim u desetak točaka Etičke tužbe za veleizdaju Hrvatskoga nacionalnoga etičkoga sudišta. Hrvatske i srbijanske političke elite rade prema sustavu spojenih posuda. Usklađeno.
Obje izjednačuju krivnju, tako što se u Srbiji stvarna krivnja relativizira, a u Hrvatskoj nameće i proizvodi nepostojeća krivnja. Osveta je to zbog raspada Jugoslavije s hrvatske strane i Velike Srbije sa srpske. Tako usklađena politika nije podloga „suočavanja s prošlošću" i „pomirenja" već je riječ o stvaranju pretpostavki za trajnu nestabilnost „Zapadnoga Balkana" i buduće sukobe.
Posljedice te politike vidljive su čak i na stadionima. Šimunićev U boj je kažnjiv. Navijanje za Hrvatsku nogometnu reprezentaciju je „nacionalizam". A usred Beograda neki dan na međunarodnoj utakmici spaljena je zastava NATO-a i orilo se: „Ubij Hrvata da Šiptar nema brata" i „Ubij, zakolji, da Šiptar ne postoji". To je posljedica srbijanskoga nesuočavanja s vlastitom zločinačkom prošlošću o kojemu hrvatska politika šuti dok istodobno izmišlja ustaške zmije.
Hrvatski sabor sigurnosno ugrozio HMDC Domovinskog rata
Hrvatska, nažalost, nije u stanju osoviti i osmisliti čak ni elementarnu politiku prema Hrvatima u Srbiji na temelju međunarodnoga prava, nacionalnih interesa i reciprociteta. Dakle, politiku za žive Hrvate, kamoli onda za žrtve srbijanske agresije. Nasuprot tome još za prošle Sanader-Kosorove vlade jasno je Beogradu dano do znanja kako će Hrvatska bez ikakvih ograda dati zeleno svjetlo Srbiji na njezinu „europskom putu".
I dok Srbija uspješno relativizira svoju agresorsku ulogu Hrvatska relativizira svoju obrambenu. Otišlo se, međutim, za kukuriku vlasti i „korak dalje". U Hrvatski memorijalno dokumentacijski centar, koji istražuje i skrbi o povijesnoj građi Domovinskoga rata, ubacuju se diletanti i pripadnici pete kolone.
Dr. Ante Nazor, ravnatelj te ustanove, upozorio je kako predsjednik Upravnoga vijeća, Kruno Kardov, „ne zna što je Domovinski rat", da se „bavi poslijeratnom tranzicijom i u svojim radovima piše da svaki gubitak nije za domovinu i naciju, nego je besmislen i bolan. Bavi se poslijeratnom tranzicijom u Vukovaru tako da zanemaruje što se događalo u tom gradu od 1991. godine". A član Upravnoga vijeća, Čedomir Višnjić, bio je suradnik okupatorske Vojske RSK, tvrdi dr. Nazor, jedan od najpouzdanijih poznavatelja Domovinskoga rata (poveznica).
Cijeli je slučaj na dnevnom redu saborskoga Odbora za ratne veterane. Kardova i Višnjića u Upravni odbor Hrvatskoga memorijalno dokumentacijskoga centra Domovinskoga rata imenovao je godine 2013. Hrvatski sabor i time sigurnosno ugrozio jednu značajnu hrvatsku ustanovu i istinu o Domovinskom ratu.
Nenad Piskač
Prilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.