Hoće li Partija nakon tri mandata izgubiti Pantovčak, odnosno hoće li će ga hrvatski narod dobiti

Dva Mesićeva predsjednička mandata utrla su put odnarođenih elita kojim su domaćoj i svjetskoj javnosti pokazati kakav je tip predsjednika Partija namijenila Hrvatskoj. Ukratko, hrvatski predsjednik ne smije biti onakav kakav je bio Tuđman. U tu svrhu prešlo se po 3. siječnju 2000. promjeni kompletnoga političkoga sustava. S polupredsjedničkoga sustava skrenulo se u parlamentarni u kojemu je teško ustanoviti političku odgovornost, a ponajmanje predsjedničku. U polupredsjedničkom znalo se tko je kriv za neuspjeh, ali i tko je zaslužan za uspjeh.

Partijski predsjednici potpuni su promašaj

Mesić je u novim okolnostima bio riba u vodi. Pokrivao ga je Račan. Pokrivao ga je i Sanader, a zauzvrat dobio visoka državna odličja, na što je Sanader Mesiću odgovorio doživotnim beneficijama na račun hrvatske grbače. Mesića su u njegovoj bezgraničnoj neodgovornosti s elementima krivokletstva i veleizdaje, pokrivali mediji i oba plućna krila Partije, SDP i HNS s pripadajućim umirovljeničkim i etnopoduzetničkim klijentelama.

Tuđman je izgradio regionalnu silu i trasirao put u euroatlanske integracije. Mesić je vanjskopolitički utjecaj Hrvatske sveo na mjeru „regiona“. Tuđman je oslobodio i učvrstio državu, njegov nasljednik je mirno gledao kako ona programirano ulijeće u dužničko ropstvo. Josipović je nastavio tamo gdje je Mesić stao.

Tražeći nasljednika Mesiću Partija je odlučila umjesto vicmahera u prvi plan gurnuti klavijaturistu. Promijenila je formu. Sadržaj predsjedničke politike ostao je mesićevski. Dva predsjednika Partije ponudile su HNS (Mesić) i SDP (Josipović). Nigdje se bolje i jasnije ne vidi prava politika Partije kao na analizi predsjednikovanja njezina dva Tuđman i partijciTuđman je izgradio regionalnu silu i trasirao put u euroatlanske integracije. Mesić je vanjskopolitički utjecaj Hrvatske sveo na mjeru „regiona“. Tuđman je oslobodio i učvrstio državu, njegov nasljednik je mirno gledao kako ona programirano ulijeće u dužničko ropstvo. Josipović je nastavio tamo gdje je Mesić staoizabrana predsjednika. Hrvatska je tijekom partijskih mandata od subjekta postala objekt. Mesić i Josipović bili su potpuni promašaj. Tijekom njihovih mandata Hrvatska se srozala u svakom pogledu.

U tom poslu odličan dupli pas odigrala je HDZ. Svojom kadrovskom politikom osigurala je Partiji tri predsjednička mandata. Nije željela dobiti predsjedničke izbore. Nije željela ni ispraviti partijski nametnuti politički sustav – ukidanje Županijskoga doma Sabora, ukidanje pridjeva „hrvatski“ iz imena Hrvatskoga državnoga sabora, ukidanje polupredsjedničkoga sustava, nametanje izbornoga zakonodavstva primjerenoga za bipolarnu klackalicu, i tako dalje.

Promjena predsjednika zahtijeva i promjenu politike Pantovčaka

Iako je obećao da se ne će umoriti od promicanja pravednosti Josipović se prometnuo u šutljivoga promatrača hrvatske propasti. Svoj je osobni interes dobivanja drugoga mandata pretpostavio općem dobru. Nije koristio svoje ovlasti u zaustavljanju propadanja pod aktualnom vladom Zorana Milanovića, ali ni prethodne vlade. Jedino se nije umorio u promicanju „regiona“. Time je pokazao da je Partija, čiji je on najbolji predsjednički izbor, mentalno ostala u Jugoslaviji. To je potvrdio i izborom svojih savjetnika.

Najbolji kadrovi Partije, Josipović i Milanović, tonu u živo blato povlačeći sa sobom sve što još, uglavnom na slamku, u Hrvatskoj diše.

Nervoza na crvenom Pantovčaku porasla je s predsjedničkom kandidaturom Kolinde Grabar-Kitarović. I bez anketa jasno je da će ona, ne umiješaju li se neke poznate dječje bolesti političke Hrvatske, pobijediti Josipovića. No, hoće li njezina pobjeda značiti i zaokret od tromandatne politike Pantovčaka, nitko ne može jamčiti. Posebice stoga što o političkom sadržaju Kolinde Grabar-Kitarović ne znamo ništa. Njezina kampanja počinje u rujnu. Dotad će Josipović glavinjati po šumama i gorama tražeći sigurno uporište i jako uzletište za iduće izbore. Oni su uglavnom klimavi. Partija je, naime, u rasulu, moralnom i vjerodostojnom. Pokazala je da s njom na vlasti u Banskim dvorima i na Pantovčaku, Hrvatska može samo dublje tonuti u živo blato.

Karamarkov kamion i Sanaderov autobus

Josipovićeva je najjača točka činjenica da kampanju vodi s pozicije predsjednika o trošku poreznih obveznika i da u ovom Jasne prednostiJosipovićeva je najjača točka činjenica da kampanju vodi s pozicije predsjednika o trošku poreznih obveznika i da u ovom trenutku još nema djelatnoga protukandidata. Najjača je karta Kolinde Grabar-Kitarović činjenica da je u odnosu na Josipovića mjerodavnija u pogledu vanjske, vojne i sigurnosne politike. Njezina težina u međunarodnim relacijama nadilazi i zbroj Josipovića i Milanovića. Josipović se oslanja na birače Partije, to je onih 20 posto koje je svojedobno detektirao predsjednik Tuđman. Birače Kolinde Grabar-Kitarović tek treba izvući na biralištatrenutku još nema djelatnoga protukandidata. Najjača je karta Kolinde Grabar-Kitarović činjenica da je u odnosu na Josipovića mjerodavnija u pogledu vanjske, vojne i sigurnosne politike. Njezina težina u međunarodnim relacijama nadilazi i zbroj Josipovića i Milanovića. Josipović se oslanja na birače Partije, to je onih 20 posto koje je svojedobno detektirao predsjednik Tuđman. Birače Kolinde Grabar-Kitarović tek treba izvući na birališta.

U tom pogledu vidjet ćemo koliko može potegnuti Karamarkov „kamion“ i hoće li on biti bolji od Sanaderova autobusa na pokvareno kiselo zelje. U njemu je vozao prethodne hadezeove predsjedničke kandidate, koji u kampanji, ako i nisu bili krivo odabrani, u odnosu na partijske kandidate nisu imali ni za kiflu i mineralnu vodu. Ali zato su imali dva stranačka protukandidata.

Upravo zbog toga što se bori s virtualnom kandidatkinjom koja ga je i prije starta utrke prešišala po popularnosti i pristupačnosti, Josipovićeva nervoza kao i nervoza njegovih političkih sponzora doma i vani, postaje sve vidljivija. Ignorirao ga je i Obama u SAD-u. Treba ga razumjeti – nije ugodno biti predsjednikom znajući kako i prije predsjedničke kampanje i isticanja protukandidata gubiš iduće izbore. K tome unaprijed su za Partiju izgubljeni i budući državni izbori, propao je i projekt Gabrić. Preostao mu je još samo Radman, gubernator HRT-a, i savjetnik Jović, britanski gojenac i jedan od „najutjecajnijih Srba u svetu“.

Partija je, dakle, zrela za totalni poraz. No poraz Partije ne će se dogoditi ako na izbore ne izađe većina hrvatskoga naroda. A pobjeda nepartijske - demokratske Hrvatske ne će značiti ništa ako sa sobom ne donese radikalni zaokret od odnarođenih politika Račana i Mesića, Sanadera i Kosorove, Josipovića i Milanovića. Vrijeme je za narodnoga predsjednika ili predsjednicu. Je li to hadezeova kandidatkinja pokazat će izbori. Teško je vjerovati da će i četvrti put zaredom izbore dobiti Partijski kandidat.

Nenad Piskač