Izolirana Hrvatska u partijskoj pećini
(Umjesto nekrologa tragično preminulom rodoljubu i domoljubu Zvonku Bušiću)

U okolnostima punopravnoga članstva u EU već se poslije dva mjeseca sasvim razotkrila politika Milanovićeve odnarođene vlade, Lekine „fabrike" za dizanje ruku i Josipovićeve jugokomunističke administracije. Cilj je izolirati Hrvatsku kao posljednju europsku komunističku oazu sreće, „wellness" za islužene komuniste i njihove ideološke i biološke potomke. Europsku uniju crveni ionako nisu iskreno zagovarali najmanje otkad je Hrvatska izborila samostalan prijam u članstvo.

Oaza komunističke sreće treba poslužiti jednom od temeljnih partijskih ciljeva - podgrijavanju balkanskoga hrvatsko-srpskog bureka. Da bi se podgrijavanje moglo sprovesti narod je potrebno stjerati u pećinu ideoloških opsjena. Sudar do jučer neuništivoga Zvonka Bušića sa suvremenom udbaško-komunističkom pećinom, nažalost, završio je tragično. Hrvati su dovedeni na rub samoubojstva ili iseljenja. Proces pećinizacije ide dalje - Vukovar je stjeran u oazu ćirilice kako bi se „Srbi izdovoljili", kao svojedobno na Bleiburgu.

Kontinuitet partijskog izoliranja Hrvatske

Hrvatsku se izolira od Zapada neprihvaćanjem demokratskih i civilizacijskih standarda, a osobito od onoga o potrebi osude zločina svih totalitarnih režima, što znači i IzolacijaHrvatsku se izolira od slobodnoga svijeta još od 1918., a od 1945. tko god se borio protiv partijske izolacije Hrvatske bio je unutarnji ili vanjski neprijatelj kojega se smjelo likvidirati po kratkom ili nekom drugom postupku odobrenom izravno iz partijskih vrhova. Poslije tzv. „oslobođenja" uslijedili su višegodišnji masovni zločini, a onda i ubojstva političkih emigranata u Europi i svijetu. Izoliranu Hrvatsku Partija je mijesila sve do 1990., potom je uzela time-out da bi 2000. nastavila sa svojim poslom.komunističkih, posljedično i od lustracije. Hrvatsku se izolira od vlastitih interesa na planu gospodarstva i poljoprivrede, kao i od njezine pameti, ali i od vlastitog identiteta. Pa i, poticanjem iseljavanja, od vlastitoga sve malobrojnijega stanovništva. Partija nam poručuje: Htjeli ste svoju državu, izborili ste se za nju, ali mi ćemo od nje napraviti pakao za vas, u najmanju ruku pećinu sjena, jer samostalna hrvatska država nikad nije bila cilj Partije.

Nije riječ o nekoj novotariji već o kontinuitetu partijske politike izoliranja. Hrvatsku se izolira od slobodnoga svijeta još od 1918., a od 1945. tko god se borio protiv partijske izolacije Hrvatske bio je unutarnji ili vanjski neprijatelj kojega se smjelo likvidirati po kratkom ili nekom drugom postupku odobrenom izravno iz partijskih vrhova. Poslije tzv. „oslobođenja" uslijedili su višegodišnji masovni zločini, a onda i ubojstva političkih emigranata u Europi i svijetu. Izoliranu Hrvatsku Partija je mijesila sve do 1990., potom je uzela time-out da bi 2000. nastavila sa svojim poslom. Gledajući zdravorazumski Partija je dugoročni neprijatelj slobodne i demokratske Hrvatske. Krpelj.

U pravu je Zvonko Bušić, mi živimo uz logorsku vatru u pećini sjena, izolirani od punine života, daleko od dnevnoga svjetla. Ta pećina, međutim, nije Platonova, ona je partijska. Partijska oaza sreće.

Zločinačka organizacija ne želi van iz pećine

Partija je odlučila odmah pokazati zube EU slijedeći Titov primjer i smjer rehabilitacije jugoslavenske pećine. Partija želi biti nesvrstana, pećinska, divlja, šumska – nesvrstana od civilizacijskih i demokratskih standarda. Europski standardi nisu njezino prirodno okruženje. A izlazak iz pećine u svjetlost istine o samoj sebi mogla bi je trajno oslijepiti. U ime kojega partijskoga cilja Partija sad, godine 2013. izolira Hrvatsku od ostatka EU? U ime obrane komunističke prakse. Ta praksa je zločinačka. Ona je održiva samo u okolnostima pećine. Izvan nje Partija je zločinačka organizacija.

Netko je u partijskim pećinama desetljećima osmišljavao zločine, stvarao preduvjete za njihovo izvršenje, donosio odluke o izvršenju zločina, netko je regrutirao izvršitelje zločina, napokon netko je duga desetljeća sudjelovao i još sudjeluje u zločinu prikrivanja zločina. Igra skrivača je, međutim, gotova, ali hrvatska partijska pećina ne želi prihvatiti stvarnost izvan svojega pećinskog brloga. Prihvati li kraj igre izgubit će razlog, svrhu i smisao postojanja. Zbog toga je tijekom prva dva mjeseca hrvatskoga članstva u EU krenula u ofenzivu izolacije cijele države.

Nužnost demokratskih promjena

Samo u komunistički izoliranoj Hrvatskoj moguće je i dalje prikrivati istinu o zločinačkoj organizaciji. Što će Partija sa sobom kad Hrvatska kad-tad izađe iz pećine na svjetlo dana? Ta, ona AlatiPartija ima sve alate potrebne za provođenje unutarnje izolacije (agresije) i njima se obilato koristi što se ponajbolje vidi na medijskome planu. Otkad kad je s lex Pekovićem izišla i na vanjskopolitički plan, ona je postala neskriveni agresivni kočničar ne samo hrvatske budućnosti, nego i europske sadašnjosti. Taj zalogaj ona više nije u stanju prožvakati na intelektualnom planu, kojega simbolizira jedan neotesani Milanović, a osobito ne uz pomoć smicalica i trikova, demagogije i floskula.zna vladati samo izoliranom Hrvatskom. Služiti pak slobodnoj Hrvatskoj njoj je ideološki neshvatljivo i praktički neprihvatljivo.

Partija ima sve alate potrebne za provođenje unutarnje izolacije (agresije) i njima se obilato koristi što se ponajbolje vidi na medijskome planu. Otkad kad je s lex Pekovićem izišla i na vanjskopolitički plan, ona je postala neskriveni agresivni kočničar ne samo hrvatske budućnosti, nego i europske sadašnjosti. Taj zalogaj ona više nije u stanju prožvakati na intelektualnom planu, kojega simbolizira jedan neotesani Milanović, a osobito ne uz pomoć smicalica i trikova, demagogije i floskula. I proizvodnja etiketa više ne daje rezultata. Posljedica je i ovo: Europa s Partijom razgovara s razine glasnogovornika!

S obzirom na to da se Hrvatsku ne može hermetički zatvoriti unutar „globalnoga sela" i „Europe bez granica", Partija se sad koristi ho-ruk diverzijama ograničenog dometa poput „lex Perković" i dimnim bombama poput „ustavne promjene". Lex Perković izravno štiti partijske zločine. Najavljene ustavne promjene nastoje pak produžiti rok trajanja partijske vlade i njezine politike zaštite partijskih zločina. Vlada koja donosi zakone o zaštiti zločina komunističkog režima nije prohrvatska, niti proeuropska. Pokušavati zakonodavno izjednačiti deset Tuđmanovih godina, od kojih je pet otišlo na obranu od velikosrpske agresije, sa totalitarnim komunističkim režimom može samo kreten.

Partija ni u kom pogledu ne odražava danas, kao ni jučer, volju većine hrvatskoga naroda, već volju ideološki zadrte manjine. Nužnost demokratskih promjena u Hrvatskoj je stoga očita. Spoznati sve to, kao što je spoznao Zvonko Bušić, te danomice gledati kako sitni, navodno oporbeni, liderčići svojim parcijalnim politikama samo pridonose igri pećinskih sjena baca u očaj i najodlučnije sinove hrvatskoga naroda.

Teorija spoznaje bez praktične primjene

Da je tome tako potvrđuje i Josipovićeva najnovija otrovna izjava. On se poslije dva mjeseca od donošenja napokon osvrnuo na svoje čedo – Lex Perković - i to na takav način da je pomiješao zločine komunističkoga režima s nekim ubojstvima čije su istrage u tijeku, a dogodili su se u demokratskoj Hrvatskoj. Nije riječ o omaški, već o dosljednoj kopiji haaške pravde. Josipović ne pravi razliku između totalitarnoga i demokratskoga režima. Fragmentira povijest. To je ta nametnuta nam pećinska logika koju je normalnom čovjeku teško izdržati. I Bruno i Zvonko Bušić dali su sve za Hrvatsku oslobođenu zabluda pećinskih sjena. Ista ih je pećina progutala.

PećinaPećinom se, evo, upravlja s Pantovčaka, ali ne samo odatle. Mreža pećinskih hodnika s pripadajućim čuvarima pećine, nije vidljiva ni na satelitskim snimkama Google maps. Ona je prikrivena očima javnosti baš kao i mreža hudojamskih stratišta iz kojih vrište posmrtni ostatci stotina tisuća žrtava. Riječ je o ideološki, biološki i materijalno povezanom podzemlju.Pećinom se, evo, upravlja s Pantovčaka, ali ne samo odatle. Mreža pećinskih hodnika s pripadajućim čuvarima pećine, nije vidljiva ni na satelitskim snimkama Google maps. Ona je prikrivena očima javnosti baš kao i mreža hudojamskih stratišta iz kojih vrište posmrtni ostatci stotina tisuća žrtava. Riječ je o ideološki, biološki i materijalno povezanom podzemlju.

Hrvatska s aktualnom vladajućom ideološkom sektom ne može izaći na svjetlo dana. Ona, međutim, ni s oporbom ovakvom kakva je sada, ne može van iz ideološke zamke. To je, mislim, kap koja je prelila čašu Zvonku Bušiću. Najmlađu članicu EU još trese komunistička vrućica s napadima partijskog bjesnila. Tijekom dvadeset i tri godine nije sama riješila totalitarni balast. Sudeći po kvaliteti političkih stranaka i lidera, ona se toga balasta ne će riješiti ni sljedeća dva desetljeća.

Kako i kome oprostiti?

Za tragičan način na koji je iskoračio iz partijske pećine Zvonko Bušić zamolio je za oprost, jer je znao da on nije put koji Hrvati trebaju slijediti, već njegov osobni izbor. Kao i onih gotovo 2.000 hrvatskih branitelja, koji su najizravnije pridonijeli hrvatskom (prvom) pokušaju izlaska iz pećine, a koji su na isti način kao i Zvonko Bušić otišli iz mraka izolacije i opsjena. Bušić je tražio oprost od svih nas. Treba mu ga kršćanski dati i moliti za njegovu dušu. Ali, kako oprostiti onima koji nas mimo naše volje drže u pećini, u svojoj oazi sreće?

Hrvatska je i dalje u nadi da će netko osobit izaći iz pećine i doći do spoznaje kako se u nju treba vratiti i uvjeriti (pre)ostale da, kao narod, moramo izaći na svjetlost dana. Teorija spoznaje bez praktične primjene, samo je teorija. No i ona je za Partiju opasna. Zato se uz pećinsku izolaciju sustavno radi i na zaglupljivanju hrvatskoga naroda.

Nenad Piskač