Pupovac ne zna što se slavi 5. kolovoza, a na čelu je vanjskopolitičkog Odbora Sabora

Bit će da je riječ o reakciji na proljeće, pomislih i odmah se ugrizem za usnicu. Kad Pupovac, naime, objavi intervju počnem kihati bez obzira na godišnje doba. Tako me napalo i u subotu 13. travnja listajući prijetvorbenjački Večernjak, njegov Obzor (str. 4-5), kojega sam teška srca kupio ponajviše zbog na naslovnici objavljene najave teksta autora Ivice Šole o Bojanu Glavaševiću.

Dva strjelovita uspona, dvije uzor karijere

Nije mi krivo! Svih sedam kuna, i puno više, vrijedi tekst Skica za roman o Bojanu Glavaševiću (str. 15), ali i s alergijom se treba znati nositi. Ona je pojačana činjenicom da je sin Siniše Glavaševića asistent Milorada Pupovca. Pupovac je, neke detalje slonovski dobro pamtim, svojedobno aterirao na zagrebački Filozofski faks na krilima samo za njega izmišljenog projekta Centra Centralnog komiteta Saveza komunista Hrvatske za idejno-teorijski rad Vladimir Bakarić. Projekt je propao u ideološkom ništavilu povijesnih bespuća. Partijska ćelija na Faksu uzela je, međutim, mladog nositelja projekta pod svoje i za početak trajno ga (znanstveno i egzistencijalno) zbrinula na istome faksu (o čemu sam pisao u Fokusu početkom prošloga desetljeća, uzalud, ali nije mi krivo). E, sad, što je bio pravi smisao, šupljikavi projekt kojega nitko danas ne citira ili instalacija druga koji je po kriterijima Partije obećavao? Da ga SKH nije majčinski zbrinula tko zna iza koje bi se barikade Pupovac pronašao prije dvadeset i koju godinicu. Možda bi u tom strašnom času idejno-teorijskog rasapa jugokomunizma, kao „kuvar" bio rame uz rame sa stranačkim mu jenea „sanitetlijom" Stanimirovićem.

Ne ću, u ovome trenutku, reći da je i strjeloviti uspon dvadeset i šestogodišnjeg pomoćnika ministra Matića i asistenta profesora Pupovca, Bojana Glavaševića, odrađen po istome partijskom receptu. Ne! Hoću reći da se povijest ponavlja u svojim najčudnijim i najčudovišnijim oblicima. I da život piše drame, a nama serviraju neprobavljive intervjue. Samo to. No, dobro, i ovo:Večernji listPupovčev intervju objavljen je u praskozorje druge obljetnice (15. travnja) prvostupanjske presude Haaškoga suda generalima Gotovini i Markaču, kojima je temeljito obezvrijeđena oslobodilačka operacija Oluja, generali osuđeni na drastične kazne a hrvatska država za planiranje, organiziranje i provedbu zajedničkoga zločinačkoga pothvata protjerivanja Srba iz Hrvatske. To je danas Večernji list Pupovčev intervju objavljen je u praskozorje druge obljetnice (15. travnja) prvostupanjske presude Haaškoga suda generalima Gotovini i Markaču, kojima je temeljito obezvrijeđena oslobodilačka operacija Oluja, generali osuđeni na drastične kazne a hrvatska država za planiranje, organiziranje i provedbu zajedničkoga zločinačkoga pothvata protjerivanja Srba iz Hrvatske. To je danas Večernji list.

Pusti metaforu, drži se saniteta

Na vrhu mi je jezika i to da je jedan od direktora Centra CK SKH za idejno-teorijski rad bio danas nevjerojatno eksploatirani „kolumnist" dr. Damir Grubiša. Nisam, dakle, siguran je li ikad taj Centar prestao s radom. Moguće je preselio u ilegalu, je li privatiziran, je li samo preimenovan ili se po zapovijedi raspršio po „ovoj zemlji" ne bi li je posve ideološki i tvarno zacrvenio. U svakom slučaju taj Centar kuži da je današnja prava uloga medija u Hrvatskoj ista kao nekad uloga JNA. U konačnici - koheziona na idejno-teorijskom planu žilave Partije, istodobno i represivna na nacionalnom planu razmrvljene većine.

O alergiji je, kažem, prvenstveno riječ – ispričavam se na pretjeranoj subjektivnosti. Tijekom napada kihnem i po desetak puta zaredom. Nekontrolirano. Moglo bi se reći spontano. Nisam išao liječniku. Sam dođoh do dijagnoze. Čim, naime, okrenem iduću stranicu novine, alergijski napad će prestati, mislio sam oslanjajući se na dosadašnja iskustva i očekujući čudesno izlječenje. Ali, na str. 6-7 poslije Pupovca dočekao me veliki portret još jednoga Milorada, onoga iz okupirane Banja Luke, Dodika. Sad više nisam siguran koje i čije novine čitam, pa okrenem još jednu stranicu i – prestanem, apciha, kihati. Koje olakšanje! I to je danas Večernji list kojega čitam od kad sam naučio čitati, godine 1969.

Držim se i dalje medicine i razglabam uokolo partijske discipline i omerte, odnosno logike agresije prepjevanu u Stanimirovićev „sanitet". Što je to što me napalo i izazvalo kihanje? I bez pomoći Centra CK SKH za idejno-teorijski rad pronašao sam odgovor. Ukratko: Alergija je odbojnost organizma prema tvari koja je već jednom bila u njemu. Otuda dolazi i alergen – supstancija koja uzrokuje alergiju. Sad kad znam što mi je i odakle dolazi to što mi izaziva kihanje, lakše mi je. Sutradan kad se situacija smirila mogao sam se posvetiti (idejno-teorijskom) čitanju intervjua. Svatko tko može taj intervju pročitati bez alergijskih reakcija lako će shvatiti zašto nikad ne smije srpska ćirilica ući u hrvatski Vukovar i nasjesti na latinicu. Jedan Domovinski rat trebao bi nam biti dovoljan. Alergija na...Ne bih volio da me se krivo shvati. Da sam alergičan na Pupovca zato što je Srbin. Sačuvaj Bože. Alergičan sam zapravo na predsjednika Odbora za vanjsku politiku „kao takvoga", što god on po nacionalnosti bio i kojim se god poslom, uključujući i etnobiznis, bavioSvako daljnje obrazlaganje ove tvrdnje vodilo bi dizanju perja dvojici Milorada, a to mi nije ni na kraj pameti, baš kao ni nasjedati na provokativni velikosrpski „dernek" (S. Mesić) u UN-u upriličen 10. travnja.

Manjinsko politika nije vanjska politika države

Ne bih volio da me se krivo shvati. Da sam alergičan na Pupovca zato što je Srbin. Sačuvaj Bože. Alergičan sam zapravo na predsjednika Odbora za vanjsku politiku „kao takvoga", što god on po nacionalnosti bio i kojim se god poslom, uključujući i etnobiznis, bavio. Alergenski djeluje to da je ovaj intervjuirani nezaobilazni, a objektivno minorni, politsubjekt ispao iz idejno-teorijskog inkubatora Centralnog komiteta SKH, i kod Sanaderove i kod Milanovićeve administracije tijekom svojih mandata (stečenih zbog grijeha struktura, koje privilegiraju politelitu srpske nacionalne manjine), nije dao nijednu relevantnu, pa ni irelevantnu, vanjskopolitičku izjavu.

Inače zna sve o svemu kad je riječ o Kninu, Oluji, Stanimiroviću, Josipoviću, Sanaderu, Tuđmanu, HDZ-u, ćirilici, latinici, ustanku „naših naroda i narodnosti", sukobljenim stranama, mirnoj reintegraciji, „sukobima na ovim prostorima", žutim trakama, gostima u Hrvatskoj i o broju obnovljenih i neobnovljenih četvornih metara kuća smoegzodusirajućih Srba. Uglavnom, bavi se srbijanskom politikom uime srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj, bavi se zapravo malim dijelom unutarnje politike, a nominalno je šef vanjskopolitičkog Odbora. To je ta parlamentarna demokracija na hrvatsko-srpski način zbog koje mislim da je u odnosu na nju polupredsjednički sustav mila majka.

Srbi u Hrvatskoj su unutarnjopolitičko pitanje. Realno gledajući, nije riječ o nekom prioritetnom pitanju – tako im je kako je i nama Nesrbima – loše, zahvaljujući i višemandatnom zastupniku Pupovcu kojemu je važniji spomenik četničkom ustanku u Srbu (koliko koštao da koštao!), negoli objektivan život primjeren 21. stoljeću u ovoj lijepoj nacionalnoj državici hrvatskoga naroda i ostalih koji u njoj žive. E, ali politika Srbije u odnosu na Hrvatsku i politika Hrvatske u odnosu na Srbiju jesu relevantno vanjskopolitičko pitanje. U tom kontekstu Pupovac nikad nije jasno kazao da je Srbija agresor, da je razorila Vukovar, okupirala Knin, ili da Otadžbina treba platiti ratnu odštetu. S obzirom na to Pupovac mentalno nije u stanju voditi vanjskopolitički Odbor Hrvatskoga sabora. Idejno i teorijski živi u prošlosti vječne ugroženosti. On neizravno u intervjuu to i sam priznaje. Ne, ne ću i ne ću prepričavati gadosti iz intervjua, zato jer cijenim srpsku nacionalnu manjinu lojalnu hrvatskoj državi.

17 posto Pupovčevih glasača

Ne treba nas ništa čuditi kad je u pitanju M. Pupovac, jer on sama sebe vidi samo kao srpskoga zastupnika u Hrvatskom saboru, što je sa idejno-teorijskoga stajališta Centra – čisti nacionalizam u ideološki negativnom smislu te riječi. To da je srpski zastupnik u Hrvatskom saboru je sasvim točno. Ali kao srpski zastupnik na čelu Odbora za vanjsku politiku Hrvatskoga sabora on mora zaboraviti s čije je stranačke liste došao na tu važnu funkciju. Uz pomoć te funkcije moraoPupovcu spomenikAli unatoč mršavim podatcima koji mu ne idu na ruku, Pupovac u Hrvatskoj ima nevjerojatno velik, nezaobilazan utjecaj na političke prilike, kao da Srba u Hrvatskoj ima milijun i od tog milijuna kao da su svi dali glas samo njemu i njegovoj stranci. On i Mesić Sanaderu s razlogom moraju podignuti spomenik! bi promicati nacionalne interese hrvatske države, a ne samo i jedino srpske interese „na ovim prostorima", više-manje usklađene s Memorandumom 2. On od 186.633 Srba u Hrvatskoj, zastupa njih oko 17 posto koji su mu dali glas (Hrvata je prema posljednjem popisu stanovništva 4.284.889). Ali unatoč mršavim podatcima koji mu ne idu na ruku, Pupovac u Hrvatskoj ima Na znanjePupovčev je intervju veličanje druge obljetnice prvostupanjske haaške presude. Onu drugu pravomoćnu presudu Haaškoga suda od 16. studenoga 2012., koja je oslobodila svake pa i najmanje mrlje hrvatsku pobjedu nad velikosrpskim agresorom, Pupovac i praktički cijela politička elita u Hrvatskoj samo su „primili na znanje"pnevjerojatno velik, nezaobilazan utjecaj na političke prilike, kao da Srba u Hrvatskoj ima milijun i od tog milijuna kao da su svi dali glas samo njemu i njegovoj stranci. On i Mesić Sanaderu s razlogom moraju podignuti spomenik!

Iz intervjua je razvidno da on nikada ne će propupati u relevantnoga zastupnika vanjske politike Republike Hrvatske i u vjerodostojnoga vanjskopolitičkog promicatelja hrvatskih nacionalnih interesa. Od praktikanta Centra CK SKH za idejno-teorijski rad, to se i ne očekuje, jer taj Centar idejno i teorijski nikad nije predviđao samostalnu hrvatsku državu sa svojom vlastitom vanjskom politikom, pa je u tom kontekstu vodio i dugoročnu kadrovsku politiku. S druge strane je sa Srbima u Hrvatskoj uvijek računao kao sa partnerskim čimbenikom – danas se to kaže koalicijskim partnerom. Ta se politika CK SKH u konačnici spustila s idejno-teorijske razine na velikosrpsku agresiju s elementima genocida. Unatoč tome Partija je bila za ostanak Hrvatske u Jugoslaviji.

Veličanje prvostupanjske haaške presude i ništa više

Pupovac ne zna što se slavi 5. kolovoza, a na čelu je vanjskopolitičkog Odbora najvišega zakonodavnog tijela hrvatske države. On će otići u Knin na proslavu 5. kolovoza tek kad se bude znalo slavimo li tamo toga dana mir ili progon Srba!? Ne slavimo mir niti progon Srba kojega nije bilo od strane hrvatske države, već Dan pobjede i domovinske zahvalnosti i Dan hrvatskih branitelja. Zahvalni smo toga dana na povijesnoj pobjedi nad velikosrpskim agresorom i sjećamo se onih domoljuba koji su tu pobjedu izborili, osobito onih koju su u pobjedu ugradili život.

Zato kažem Pupovčev je intervju veličanje druge obljetnice prvostupanjske haaške presude. Onu drugu pravomoćnu presudu Haaškoga suda od 16. studenoga 2012., koja je oslobodila svake pa i najmanje mrlje hrvatsku pobjedu nad velikosrpskim agresorom, Pupovac i praktički cijela politička elita u Hrvatskoj samo su „primili na znanje". Ravnaju se prema onoj prvostupanjskoj presudi usklađenoj sa povijesno propalom politikom Centra CK SKH za idejno-teorijski rad i njegovim tezama o „povampirenom hrvatskom nacionalizmu" od kojih se nikad nije odmaknuo.

Moguće je da s odskočne vanjskopolitičke saborske daske, kad mu dojadi etnotezgarenje, Pupovac skoči u neku egzotičnu veleposlaničku i također odlično plaćenu hladovinu. Nije li njegova karijera i započela s odskočne daske Centra CK SKH za idejno-teorijski rad!? Taj sustav partijske odskočne daske nešto je što i u „ovoj državi" fantastično precizno funkcionira. Zato i jesmo tu gdje jesmo u „banani" (I. Sanader) i „sranju" (S. Mesić).

Nenad Piskač