Nasilja Milanovićeve vlade vode u jalovu polarizaciju

Pozitivnih rezultata „ova vlada u ovoj zemlji" jednostavno nema. Porezna politika oslonjena na cijeđenje pučanstva doživjela je slom. Proračun se puni slabije negoli prije uvođenja rigorozne Linićeve „politike čvrstog proračuna". Na dnevnom je redu novi rebalans proračuna, jer dosadašnja vladina politika nije u stanju napuniti proračun, a kamoli potaknuti gospodarstvo. Opće glavinjanje Vlade je tragikomično. Premijer je jučer protiv izgradnje Pelješkog mosta, danas za izgradnju, a što će mu sutra puhnuti kroz glavu nitko ne zna.

Partijski protokol slijedi partijski kalendar

Izišli su na svjetlo javnosti i podatci o kreditnoj (pre)zaduženosti Milanovićevih ministara. Čime se mora baviti običan smrtnik da bi se zadužio i iz mjesečnih primanja vraćao milijunske iznose za koje su se zadužili ministri Lorencin, VladaJasno je da s „ovom vladom u ovoj zemlji" nema oporavka. Kad dođe neka primjerenija vlada oporavak će potrajati. Zbog svega toga mladež mijenja „ovu zemlju" za tuđinsku, umjesto da s malo angažmana uz pomoć hrvatskih branitelja promijeni „ovu vladu" – em je jeftinije od odlaska, em je veći gušt ostati svoj na svojemu njima usprkos.Maras, Zlatar-Violićka, Matić, Grčić...? Politikom! Politikom crvene Hrvatske. Istodobno prosječan je Hrvat skroz osiromašen – ova mu je vlada ubila nadu u normalan život.

Neki su prisiljeni prodavati i pravo glasa na izborima. Jasno je da s „ovom vladom u ovoj zemlji" nema oporavka. Kad dođe neka primjerenija vlada oporavak će potrajati. Zbog svega toga mladež mijenja „ovu zemlju" za tuđinsku, umjesto da s malo angažmana uz pomoć hrvatskih branitelja promijeni „ovu vladu" – em je jeftinije od odlaska, em je veći gušt ostati svoj na svojemu njima usprkos.

Usput, nemoguće je ne primijetiti, tijekom desetak dana poplave ministri i šefovi vlade, Sabora i države nisu se pojavili ni na jednoj poplavljenoj lokaciji na širokom području sisačke regije i potezu od Velike Gorice do Jasenovca, pa niti na jednom od više desetaka zagorskih klizišta.

Zna se kad se po partijskom kalendaru ideološki protokolarno ide u Jasenovac, a kad u Kumrovec. Realni život nije partijsko pitanje. Zato će Partija uskoro odklizati u oporbu najmanje dva mandata. Radi se i na formuli 2 plus 2 jednako 4. Ukupno šesnaest godina apstinencije. Malo, ali kad je Partija u pitanju čovjeka veseli.

Dva nasilna čina

Još nije prošlo ni godinu i pol kukuriku mandata, a već i vrapci cvrkuću i kokoši kokodaču o tome da je kukuriku mandat uzalud potrošeno vrijeme. No, nemoguće je vladati, a biti bez ikakva rezultata. Jedan od njih je primitivni nasrtaj na hrvatski jezik i najava KPJ pravopisa (vidi KPJ pravopis i njegovi pokretači na poveznici), drugi je revolucionarni javni popis hrvatskih ratnih veterana, treći... Ovih dana pojavila su se dva tipična ploda nasilja „ove vlade u ovoj zemlji". Oba su, šire gledajući, kulturološka. Potkopavati kulturu znači nasrtati na identitet. Nasrtanja na identitet vode u kulturocid. Rodna ideologija i agresivna ćirilica. O njima je riječ.

Jedna se učiteljica, naime, usprotivila roditelju koji ne dopušta da mu dijete sluša ideološke fraze podmetnute u zdravstveni odgoj, pa je došlo, očekivano, do sukoba između djelatnice u obrazovanju podložne Jovanovićevom ministarstvu i roditelja koji je ustavno odgovoran za odgoj svojega djeteta. Ona ne dopušta djetetu izostanak s nastavnoga sata, dok roditelj na zabranu izostanka reagira povišenim tonovima. Rješenje sukoba je jednostavno i logično: Pomesti Jovanovića i četvrti modul zdravstvenoga odgoja.

Drugo se odnosi na nasilno uvođenje ćirilice u Vukovar, o čemu je mnoštvo okupljeno 7. travnja na zagrebačkom Jelačić placu reklo svoje. Tih 70-80 tisuća RezultatiNapraviti što šire i što dublje pukotine na tijelu i duši hrvatskoga društva, odvojiti većinu od svih mogućih manjina, manjinama dati prava većine, većinu svesti na obespravljenu sirotinju i perpetuirati uvjete permanentnog kaosa, uvjete potrebne za neprestana sukobljavanja, jer je opće poznato da zajedništvo Hrvata čini čuda, pa ga treba partijski abortirati prije negoli se rodi.ljudi tek je mali dio nezadovoljnog mnoštva hrvatske većine pred kojim je predsjednik Leko nestao u bespuća povijesne frtutme, Josipović šmugnuo u tešku mirogojsku hladovinu, a Milanović je iz Špičkovine zgibal čak do Dubrovnika iz kojega se drhteći javio u središnji Dnevnik najavljujući nastavak vladine agresije na zdravu pamet i volju hrvatskoga naroda.

Svaka čast urednici Tini Šimurini! Dobro je vodila razgovor s prestrašenim omladincem. Nadam se da zbog toga ne će na HRT-u proći kao i novinarica godine Karolina Vidović-Krišto, kojoj čestitam na primitku međunarodne nagrade, koliko god da je jugovići omalovažavali – oni ionako priznaju samo nagrade koje sami ustanove i onda ih međusobno dodjeljuju po ideološkom ključu i stupnju pravovjerne čistoće.

Vladini nasilni čini ubiru plodove razdora i pokazuju moguće smjerove daljnje polarizacije društva. Da bi Partija komotno mogla privesti ovaj promašeni mandat kraju, treba pojačati napore oko razdora u obitelji, obrazovanju, jeziku i pravopisanju te nasrnuti podmuklo na braniteljie i komesarski na Katoličku crkvu. Napraviti što šire i što dublje pukotine na tijelu i duši hrvatskoga društva, odvojiti većinu od svih mogućih manjina, manjinama dati prava većine, većinu svesti na obespravljenu sirotinju i perpetuirati uvjete permanentnog kaosa, uvjete potrebne za neprestana sukobljavanja, jer je opće poznato da zajedništvo Hrvata čini čuda, pa ga treba partijski abortirati prije negoli se rodi.

„Ovoj vladi u ovoj zemlji" nije do hrvatskog zajedništva i naših snova i čuda. Njoj je do ideologije i do povrata kreditnoga duga prezaduženih ministara. Na ideološkom i klijentelističkom planu „ova vlada" postigla je odlične rezultate po dubini i širini „ove zemlje", kao i svojedobno KPH/J. Zato se nalazi pred padom. Umjetnim disanjem održavaju je samo korumpirani mediji.

Iracionalna zadrtost nesposobnih

Tvrdoglavost manjinske crvene Hrvatske na vlasti u čijem se škripcu pronašla većinska demokratska Hrvatska postaje opasnom i društveno kontraproduktivnom. Jovanović jednostavno ne želi „potrošiti više ni minutu" na raspravu o zdravstvenom odgoju. Odbacujući dijalog on širom otvara vrata totalitarizmu i to nakon što je nedemokratski i bez rasprave bizantinski podmetnuo i nasilno nametnuo rodnu ideologiju u obrazovni sustav. Njome su jedino zadovoljne neprirodne seksualne orijentacije, prije svih pedofili.

S druge strane Milanović će „braniti zakon", prevedeno, upotrijebiti silu ne bi li postavio ćirilične ploče po Vukovaru. JNA i četnici već su jednom u Vukovar uveli ćirilicu, ali ni Milanović (ni Hadeze, da se razumijemo) od toga nisu ništa naučili. Izgubit će, dakako, i Milanović, kao i JNA i četnici, borbu s hrvatskim narodom kao i svi prethodni odnaroditelji, bit će nepotrebnih žrtava kao i devedeset prve, sedamdeset prve, devetsto osamnaeste i tako dalje, ali ćirilične ploče nikad ne će zaživjeti u Vukovaru dok je slobodne Republike Hrvatske i posljednjega živoga hrvatskoga branitelja. Padne li krv, Milanović strojevim korakom odlazi u povijesni krug najtežih protuhrvata. Ima još šanse da ostane samo u kategoriji najnesposobnijih.

No ta zadrtost koja krasi „ovu vladu u ovoj zemlji" potpuno je iracionalna. Razumio bih tvrdoglavu zadrtost kad bi iza Vlade stajali bilo kakvi, makar i mršavi, rezultati. Vlada koja nema ama baš nikakvih rezultata, osim u oblasti masovnog osiromašivanja hrvatskog naroda, nema nikakvu moralnu osnovu tupavo insistirati na rješenjima suprotivim stajalištima hrvatske većine i zdrave pameti. To nije pitanje „zakona", već kućnoga i partijskoga odgoja i obrazovanja.

Predsjednik Josipović i predsjednik Leko morali bi reagirati na politiku razdora koju vodi kukuriku vlada bez obzira na činjenicu što su Milanovićevi partijski drugovi. Ali oni su više partijaši negoli odgovorni političari. Politikom se bave iz ideološke zadrtosti, a ne zato što im je do općega dobra. U suprotnom već bi reagirali prije godinu dana kad se vidjelo da je Milanović, nažalost, čisti pogodak u ništa. Ako će ova dvojica i reagirati to će biti prekasno i po staroj partijskoj logici: Pojavu osuditi, drugove spasiti.

Zato će Josipović jasno i glasno dan poslije zagrebačkog prosvjeda precizno i partijski jasno reći kako prosvjednici imaju „drukčiji pogled na budućnost Vukovara i Hrvatske". Jasno je da imaju drukčiji pogled od crvene Hrvatske, ne samo na budućnost, nego i na prošlost i sadašnjost. Zdravstveni odgoj i ćirilicu možemo riješiti umjesto partijskim nasiljem i nenasilnim demokratskim referendumom. Obvezujućim.

Uvođenje ćirilice je govor mržnje

Obnašanje vlasti nije neodgovorno natjecanje u „drukčijim pogledima" uperenim protiv većine, već je u odlučivanju usklađenom s općim dobrom. Je li opće dobro uvaljati ćirilicu na vukovarsko Memorijalno groblje žrtava velikosrpske agresije, na Radnički dom, na vukovarski spomenik dr. Franji Tuđmanu, na vodotoranj, Sajmište, Ovčaru, Trpinjsku cestu, dvorac Eltz, vukovarsku bolnicu, na uspomenu na majku Katu Šoljić, na nadgrobne spomenike poginulih hrvatskih branitelja, na doktoricu Vesnu Bosanac, na kulturne spomenike uključujući i katoličke crkve, na službeni memorandum Grada i svih gradskih ustanova i poduzeća, na sve trgove i ulice, na sve materijale za sjednice gradskih tijela...? Ili je to jugoideološko ruganje većini, patološko ruganje povijesnim činjenicama, dijabolično ruganje hrvatskim žrtvama? Uvođenje srpske, ne bilo koje, već srpske ćirilice u Vukovar je najteži oblik govora mržnje.

U čemu se sastoji opće dobro u Jovanovićevu nasrtaju na spolni odgoj najmlađih naraštaja rađenom prema receptima globalnih pedofila? Nema tu nikakvoga općega dobra, ali ima kulture smrti. Ili je Jovanovićevo nasilje prvenstveno prilog ukidanju prirodnih i naravnih zakona, kršćanske antropologije i hrvatskog identiteta?

Operativna politika jugoslavenske desnice

Što se tiče nametanja ćirilice, ona je na tragu „tranzicione pravde u regionu" jugoslavenskoga nelegitimnog pravosuđa, iliti REKOM-a s kojim je Josipović u boljim PredsjedniciPredsjednik Josipović i predsjednik Leko morali bi reagirati na politiku razdora koju vodi kukuriku vlada bez obzira na činjenicu što su Milanovićevi partijski drugovi. Ali oni su više partijaši negoli odgovorni političari. Politikom se bave iz ideološke zadrtosti, a ne zato što im je do općega dobra. U suprotnom već bi reagirali prije godinu dana kad se vidjelo da je Milanović, nažalost, čisti pogodak u ništa. Ako će ova dvojica i reagirati to će biti prekasno i po staroj partijskoj logici: Pojavu osuditi, drugove spasiti.odnosima negoli s hrvatskim braniteljima. Naime s REKOM-om Josipović, za razliku od hrvatskih branitelja, dijeli iste poglede na budućnost Vukovara i Hrvatske, ali i na karakter „građanskog rata" za kojega nije kriv agresor već „konglomerat loših politika". Ništa u tom smislu ne pomaže ni oslobađajuća haaška presuda od 16. studenoga 2012. (vidi poveznicu).

Josipović je prvi predsjednik koji je u tu nelegitimnu i nelegalnu neojugoslavensku organizaciju imenovao svojega izaslanika. Zato je i on dio crvenoga paketa kojega treba smijeniti. U svakom slučaju već sad bi za redovne predsjedničke izbore hrvatska većina trebala imati definiranoga i javnosti poznatoga protukandidata. Činjenica da ga nema upućuje na logičan zaključak o tome da o interesima hrvatske većine nitko ozbiljno ne skrbi.

Iracionalna zadrtost jedino je još što je preostalo od „ove vlade u ovoj zemlji" i od njezina Plana 21. Iracionalna zadrtost crvene Hrvatske zapravo je operativna politika jugoslavenske desnice. Ona perfidno zaziva unutarnji sukob, nekad niskog, a nekad visokog intenziteta. Od Vlade bilo bi odgovorno, da zaboravi na privatna kreditna zaduženja svojih ministara i odmah općega dobra radi podnese ostavku. Time bismo prekinuli ovu agoniju, unutarnju sprdačinu i vanjsku blamažu koju svi vide, ali šute da ne pokvare dojam o jedinom uspjehu EU u posljednjih nekoliko godina – ulasku Hrvatske u punopravno članstvo.

Kako bi interese hrvatske većine u Europskom parlamentu mogla zastupati lista SDP-a, HNS-a i HSU-a, kad te partijske frakcije u koaliciji na vlasti nisu sposobne prepoznati hrvatski interes ni u Hrvatskoj?

Nenad Piskač