Ćirilica iz propale jugoslavenske kuhinje

Cjelina je više negoli zbroj svih njezinih dijelova. Isto bismo mogli reći i za hrvatske branitelje zdrobljene u bezbroj udruga. Predstavnici 350 udruga proisteklih iz Domovinskog rata napokon su se okupili na svebraniteljski sabor, u cjelinu. Za naše odnarođene političare i koalicije populacija hrvatskih branitelja je opasna skupina, pa je znak uzbune odmah dan po dubini i širini političko-medijskoga prostora, tako da se o skupu vrlo malo moglo čuti u sredstvima javnoga priopćavanja, što govori o visokom stupnju stiska partijske šape nad informativnim prostorom.

Razmrvljeni umiru, jedinstveni su nezaobilazna snaga

Riječ je, ipak, o brojčano jakoj skupini. Ilustracije radi, brojnija je za 313.000 ljudi više od službenoga broja članova srpske nacionalne manjine. Braniteljska populacija na izborima može pomrsiti račune odnarođenim i protuhrvatskim politikama, ali preduvjet je elementarno jedinstvo. Na nejedinstvu počelo se sustavno raditi još krajem devedesetih. Riječ je, ovo je najvažnije, o skupini koja je s glavom u torbi stvarala hrvatsku državu dok je većina političkih stranaka okupljenih u Kukuriku koaliciju foteljaški željela Hrvatsku kao dio Jugoslavije u kojoj će oni biti neka vrst gubernatora imenovanih u Beogradu.

Po tome povijesno promašenom kriteriju danas se mnogi ne bi mogli i smjeli baviti politikom. A baš se takvi bave politikom i guraju u državnu službu, dok se hrvatski branitelji samospaljuju, gube vrijeme po udrugama i umiru po enormno visokoj stopi smrtnosti zbog koje političarima opće jugoprakse puca prsluk. U nas u pravilu ništa nije postavljeno na svoje mjesto, pa tako i taj moralni ključ za bavljenje politikom i zaposlenjem u državnoj službi umjesto da je čvrsto u braniteljskim rukama, nalazi se u odnarođenim skupinama sumnjiva morala koji su nam državu i naciju doveli u teški glib. I još se prave da su nezamjenjivi.

Ma, mi smo u državnu službu zaposlili i abolirane agresore na ustavnopravni položaj Republike Hrvatske! Četnike! Primjerice u policiju. Kad su komunisti na čelu s Račanom došli na vlast masovno su iz policije otpuštali baš hrvatske branitelje. Koliko je samo taj potez, da ne nabrajamo druge, uzrokovao braniteljskih suicida, negativnog stresa, posljedično i dijagnoza raka, moždanog i srčanog udara od kojih hrvatski branitelji najčešće obolijevaju i umiru na godišnjoj razini u prosjeku preko dvije tisuće?

Od hrvatske samostalnosti do 2011. preminulo je više od 20.000 hrvatskih branitelja. Od 2005. do 2011. (u zlatnim godinama sanaderovštine) preminulo ih je dvanaest tisuća, što je u odnosu na razdoblje do 2005. porast smrtnosti za 160 posto. Smrtnost je najčešća u ranim pedesetima. Dodajmo tome i dvije tisuće samoubojstava. O tome više na poveznici. Ozbiljno se braniteljskom problematikom nitko ne bavi. Važno je da su udruge proistekle iz Domovinskog rata nejedinstvene i da ih svaki dan ima sve više. To nije slučaj već smišljena politika. Cilj je svake protuhrvatske i odnarođene politike da braniteljska populacija ne predstavlja nikakvu društvenu moralnu okosnicu ili političku snagu.

Uz pomoć svijetu nepoznate metode popisa stanovništva

Trenutno na sceni ključnu igru u nas vode žalibože stranke. Dvije su početkom devedesetih godina imale danas protuustavnu, a onda samo protuhrvatsku politiku – sasvim suprotnu od logike koje su se držali hrvatski branitelji. HNS kao ključan čimbenik ondašnje Koalicije narodnog sporazuma uoči sudbinski važnih prvih slobodnih izbora zalagao se za nekakav građanski ugovor Hrvatske s ostalim „republikama" Jugoslavije. Komunistička stranka, današnji SDP, nije mogla ni zamisliti Hrvatsku kao samostalnu državu, čvrsto je držala stajalište kako je Hrvatska moguća samo kao dio Jugoslavije što je Račan izrijekom i kazao. IDS je od svojih početaka samo autonomaško klijentelistička stranka, koja u pozadini kao nekad talijanski fašisti želi što više oslabiti istarsku pupkovinu od matice. O HSU se nema što kazati, osim ona stara – s kim si takav si.

Zato nije čudno da su baš ove stranke u koaliciji. Još je manje čudno što su upravo one javno objavile popis hrvatskih ratnih veterana. Nije čudno ni to da je još u Račanovoj vladi odredba o dvojezičnosti s pedeset posto udjela manjinskog stanovništva svedena na trideset posto, što je stvorilo podlogu za aktualni ćirilični nasrtaj na Vukovar. Drugo krilo istoga nasrtaja jesu frizirani podaci o broju Srba u Vukovaru o čemu je neovisna struka već rekla svoje i utvrdila – Srba je u Vukovaru 35 posto jer koristimo metodu popisivanja kakve nema nigdje na svijetu (dr. sc. Stjepan Šterc, demograf, dnevno.hr, 6. veljače 2013.).

Naravno da Srba u Vukovaru ima daleko manje od 30 posto. Ali da ih ima i pedeset posto, ćirilica u Vukovaru je nacionalno svetogrđe – samo budali, debelokošcu ili zlonamjerniku treba objašnjavati zašto je tomu tako. Prema popisu stanovništva iz 2011. (stanovništvo Hrvatske razvrstano je i prema narodnosti) Hrvata ima 4.284.889. Srba - 186.633. Hrvatskih branitelja prema mjerodavnim podacima ima 500.000 i oni traže da se Vukovar izuzme od ćirilične autoagresije neodgovornih i odnarođenih čimbenika hrvatske države.

Ako se mogao napraviti javni popis 500.000 ljudi iz cijele Hrvatske koji su branili i obranili, ginuli i poginuli za dom i domovinu, zašto se ne napravi javni popis građana srpske nacionalne manjine na području Vukovara s rubrikama iz kojih bi bilo razvidno gdje doista imaju prebivalište, gdje pak boravište, gdje uistinu stanuju, gdje plaćaju porez, gdje ubiru privilegije, koje vrste beriva ubiru i gdje, jesu li sudjelovali u agresiji na Hrvatsku, jesu li bili pripadnici borbenoga ili neborbenoga sektora na agresorskoj ili obrambenoj strani, koji im je ratni put, jesu li abolirani, jesu li konvalidirani, vodi li se protiv njih ikakav postupak, je li podnesena kaznena prijava protiv njih – dokazuju li ikome svoju nevinost, je li im Hrvatska obnovila kuću ili stan, je li im Hrvatska dala prava po osnovi nepostojećih stanarskih prava, jesu li zaposleni u državnoj službi Srbije, Republike srpske, Bosne i Hercegovine ili Hrvatske, primaju li mirovinu (i socijalnu pomoć) po osnovi ranjavanja tijekom sudjelovanja u agresiji na RH, primaju li mirovinu i za one godine koje su proveli u agresiji na Hrvatsku i tako dalje.

Ako nema podataka, ili su nepotpuni (ili su namjerno usklađeni s ciljevima Memoraduma SANU 1 i 2), onda se pitamo na temelju čega se po Hrvatskoj donose važne odluke?

U slučajnoj državi domaći su gosti, a gosti domaći

Što se pak autonomaških želja feudalne stranke u Istri tiče, popis stanovništva je u rubrici narodnost ustanovio kako u Republici Hrvatskoj ima 25.491 Istranin od ukupno 208.055 stanovnika Istarske županije SDP i HNSTrenutno na sceni ključnu igru u nas vode žalibože stranke. Dvije su početkom devedesetih godina imale danas protuustavnu, a onda samo protuhrvatsku politiku – sasvim suprotnu od logike koje su se držali hrvatski branitelji. HNS kao ključan čimbenik ondašnje Koalicije narodnog sporazuma uoči sudbinski važnih prvih slobodnih izbora zalagao se za nekakav građanski ugovor Hrvatske s ostalim „republikama" Jugoslavije. Komunistička stranka, današnji SDP, nije mogla ni zamisliti Hrvatsku kao samostalnu državu, čvrsto je držala stajalište kako je Hrvatska moguća samo kao dio Jugoslavije što je Račan izrijekom i kazao.(pretpostavljam da najveći broj Istrana po narodnosti dolazi iz IDS-a i njegove guste klijentelističke mreže). Istrani nisu narod, mnogi od njih nisu ni gosti – tko god da se iza te izmišljene narodnosti skriva.

Ali, Milanović i o gostima ima izdvojeno da ne velim iščašeno mišljenje. Evo novoga bisera iz bogate mu riznice utopijskih mlatimudanja: „Nismo slučajno u Puli započeli predstavljanje kandidata za Europski parlament. U Istri su svi dobrodošli i domaći, u njoj nema gostiju. Želimo da takva bude cijela Hrvatska". Tamo gdje gost ne zna da je gost pa se ponaša na gostujućem terenu kao domaćin, u pravilu na kraju intervenira policija. Tamo nešto duboko ne štima. Primjer? Velikosrpska politika u Hrvatskoj jučer i danas.

Što se tiče esdepeovske i haenesovske jugoslavenske političke orijentacije treba reći da je popis stanovništva 2011. utvrdio kako u Republici Hrvatskoj živi 331 izjašnjeni Jugoslaven što nije dovoljno za nastavak jugoslavenske politike zamagljene nakon povijesnoga poraza na prvim demokratskim izborima. Naravno, nije problem tih tristotinjak Jugoslavena, već u onima koji su se izjasnili svakako samo ne Jugoslavenima, ali su politički Jugoslaveni što još nije zabrinjavajuće i protuustavno sve dok se ne organiziraju u političku opciju sa zamagljenim ciljevima.

Kako ih prepoznati? Oni navijaju za članstvo u EU, a priželjkuju članstvo u Jugi u bilo kojem obliku (daruju im prijevod eurostečevine, unaprijed kažu da ne će bilateralna otvorena pitanja potezati da im Hrvatska ne bi, kao zrno graška princezi, smetala, itd.). Temeljni kamen te politike je – nikakva samostalna hrvatska država, što istodobno predstavlja i osnovu za trajnu koaliciju s velikosrpskom politikom. Njima je, naime, hrvatska država slučajna, pa kad se već slučajno dogodila, onda ona mora biti država gostiju, naravno najprije onih iz „regiona", pa onda redom po paralelama i meridijanima uzduž i poprijeko. Svačija samo ne hrvatskoga naroda. Riječ je o modifikaciji Titove politike „miroljubive i aktivne koegzistencije" pomiješane s nekim elementima „politike nesvrstanih" i umotane u euroretoriku.

Dezintegracija nacionalne države na domaćem i europskom planu

Podaci o narodnosti ne daju projugoslavenskim politikama previše vjetra u leđa. Pa ipak se na tolikim područjima, od Vukovara do pravopisa, od športa do kulture, od ćirilice do javne objave popisa branitelja, u Hrvatskoj vodi modificirana projugoslavenska politika. Njome je Milanović kukuriku koaliciju već odveo u neizbježivi gubitak sljedećih izbora. Milanovića na površini drže još jedino mediji, zato je novinskim nakladnicima nedavno unaprijed plaćeno smanjenjem poreza na dodanu vrijednost. Jedan od rezultata je i to da najnepopularniji političar nije velebahati Milanović već samozatajni Karamarko. Na nama je da budući izbori budu što prije, kako bi štete bile što manje. Na nama je također da nam partijska „štampa" ne prijeđe kućnoga praga i ne spusti nam prag zdrave pameti.

Pogledajmo još neke egzotične podatke o narodnosti zabilježene posljednjim popisom stanovništva, koji ne idu na ruku stvarnim ciljevima odnarođenih stranaka i koalicija. Primjerice zanemarivu siću imamo i na ovim stavkama o narodnosti: 2.560 Pravoslavaca, 705 Dalmatinaca, 2.059 Bosanaca (31.479 Bošnjaka), 139 Zagoraca, 135 Međimuraca, 133 Slavonca i 75 Hercegovaca. Je li riječ o gostima ili domaćinima?

Kako ovi podatci iz popisa stanovništva po dezintegraciju nacionalne države i nisu osobito optimistični, premijer Milanović protekloga se vikenda u Finskoj okrenuo europskim dezorijentacijskim horizontima, naravno, potpuno nepodudarnim s hrvatskim interesima. O federalnoj je Europi riječ – „Ovo je prilika da se otvoreno razgovara o stvarima koje nas muče, koja je uloga Europske komisije ubuduće, što je to federalna Europa – rekao je predsjednik Vlade Zoran Milanović nakon neformalnog skupa europskih čelnika u finskoj Laponiji" (Večernji list, 25. ožujka, str. 2).

Kratak je put od neformalnoga do formalnoga. I što je uopće u Laponiji Milanović uime Hrvata i Hrvatske rekao o federalizaciji Europe? Štogod rekao, za laponsko laprdanje o federaciji nema mandat, ni formalni niti neformalni. Treba ga zatvoriti u granice hrvatske države i ne puštati van, kao što to odgovorno radimo s malodobnom djecom u dvorištu.

Prešućen najvažniji događaj prvog tromjesečja

U tim i takvim i još gorim nam okolnostima u subotu 23. ožujka održan je u Zagrebu sabor braniteljskih udruga! To je prvoklasan događaj, kojemu je javna partijska HTV Radmanovizija posvetila nevjerojatno MatićPartijska bi televizija došla na braniteljski Sabor da mu je nazočio propartijski samoizliječeni peteespeovac i ministar hrvatskih branitelja spušten na „odkomandu" među Milanovićeve patuljke izravno s Pantovčaka gdje je bio na „prekomandi" kako bi u njoj tijekom obuke naučio deset šupljih fraza s kojima se u Hrvatskoj može biti ministrom. Ali, on nije došao jer mu šef Milanović smatra da je riječ o skupu crnokošuljaša, a Partija voli esembe košulje kakve je ponosno nosila njezina JNA.oskudan informativni prostor, što znači da su podobni omladinci jugokomunističke opcije pokazali na djelu svoju nadaleko čuvenu budnost u pravovjernosti. Čak je i specijalizirana emisija za hrvatske branitelje donijela svega dvije-tri rečenice, umjesto da je izravno prenosila na vrijeme najavljeni događaj.

Partijska bi televizija došla na braniteljski Sabor da mu je nazočio propartijski samoizliječeni peteespeovac i ministar hrvatskih branitelja spušten na „odkomandu" među Milanovićeve patuljke izravno s Pantovčaka gdje je bio na „prekomandi" kako bi u njoj tijekom obuke naučio deset šupljih fraza s kojima se u Hrvatskoj može biti ministrom. Ali, on nije došao jer mu šef Milanović smatra da je riječ o skupu crnokošuljaša, a Partija voli esembe košulje kakve je ponosno nosila njezina JNA.

Okidač za opći braniteljski sabor bio je od nacionalnog značaja i dobra. Ćirilica u Vukovaru. Ništa do sad nije potaknulo udruge proistekle iz Domovinskog rata na mirnodopsko jedinstvo, kao što je to službeno pismo Republike Srbije koje u hrvatski Vukovar nastoje oslužbeniti koalicija odnarođenih političkih struktura i etno poduzetnika srpske nacionalne manjine. Treba im zahvaliti na uspješnom ujedinjenju braniteljske scene.

Ćirilica je element ravnopravnosti?

Predstavnici tri stotine i pedeset udruga proisteklih iz Domovinskog rata poduprli su sve dosadašnje napore Stožera za obranu Vukovara i održavanje najavljenog skupa u središtu Zagreba 7. travnja na kojemu će se osuditi nametanje ćirilice u Vukovar. Političari su taj protunarodni i proagresorski čin odložili za razdoblje poslije lokalnih izbora. Do taktičkoga povlačenja slučajne vlade došlo je zato jer je dobro shvatila da je pitanje ćirilice za najveći dio hrvatskoga naroda važnije od europskog izvješća o „monitoringu" Hrvatske, pa i od ulaska Hrvatske u EU u koju nas je referendumski uvelo 28 posto biračkoga tijela.

Evo kako se na ćirilicu gleda s pozicije ukiseljenog Pupovca i etno poduzetničke branše parazita na grbači srpske nacionalne manjine i hrvatskoga sve tanjeg proračuna: „Komentirajući tvrdnju predsjednika Stožera za obranu hrvatskog Vukovara Tomislava Josića kako u tom gradu treba ponovo provesti popis stanovništva, ali nakon provjere prebivališta, Pupovac drži kako za takve prijedloge ne postoji zakonsko uporište te da će 'kampanja protiv uvođenja ćirilice trajati sve do početka primjene tog zakona'". Pupovac je poentirao: „Ćirilica u Vukovaru važna je kao element ravnopravnosti i zaštite identiteta te kao element pokazivanja tolerancije i zaštite zajedničkog života".

Ćirilicu treba popipsati, kao komarce u Osijeku

Što nam je činiti s obzirom na akutni problem s ćirilicom, a da u Vukovaru mic po mic ne postanemo gosti okupatorskoga gradonačelnika, ministra vlade ĆirilicaPolitičari su taj protunarodni i proagresorski čin odložili za razdoblje poslije lokalnih izbora. Do taktičkoga povlačenja slučajne vlade došlo je zato jer je dobro shvatila da je pitanje ćirilice za najveći dio hrvatskoga naroda važnije od europskog izvješća o „monitoringu" Hrvatske, pa i od ulaska Hrvatske u EU u koju nas je referendumski uvelo 28 posto biračkoga tijela.Republike srpske Krajine, šefa saniteta jedinica JNA u agresorskom pohodu na Vukovar i Pupovčeva stranačkog druga, nikad procesuiranoga, saborskoga zastupnika i čelnika SDSS-a Vojislava Stanimirovića?

Programatski, stvar je jednostavna, operativno je malo zahtjevnija, ali svakako je neodloživa i hitna. Pips je učinkovito sredstvo protiv komaraca. Ako se komarci previše razmašu, u Osijeku ih špricaju iz zrakoplova, a to poskupljuje stvari. Preventiva je pravi posao. Ima li pipsa protiv agresije službenoga pisama Srbije? Ima.

Zahtijevati reviziju popisa stanovništva s prethodnom detaljnom provjerom prebivališta kako bi se utvrdio točan broj Srba u Vukovaru, usvojiti zakonsko uporište za legalno udaljavanje ćirilice iz Vukovara, ustrajati u kampanji za službeno i ustavno latinično pismo a protiv službenog pisma države agresora, učiniti sve da ćirilica ne postane „važna kao element ravnopravnosti i zaštite identiteta" jer ona to nije ali jest službeno pismo Republike Srbije – države agresora na Hrvatsku koja je razorila Vukovar uime nametanja, među ostalim, i ćirilice, te, napokon, poraditi na višem stupnju tolerancije i zaštite zajedničkog života kod odnarođenih elita i etno parazita.

Braniteljsko stajalište je kristalno jasno

„Ćirilici u Vukovaru nema mjesta ni pod koju cijenu" rekao je na braniteljskom saboru Ilija Vučemilović predstavnik Udruge ratnih veterana 1. gardijske brigade Tigrovi i dodao: „Političari imaju pravo na pogrješku, mi koji smo danas ovdje nemamo to pravo. Na mudrost i na premošćivanje međusobnih razlika nas obvezuju naši pali suborci i na to su nas svojim životima zadužili. Zajedno smo jaki, jedinstvo nas je vodilo obrani države i bez njega ne bi pobijedili, a i ovaj put ćemo Vukovar i državu obraniti jedino jedinstvom svih. Zovu nas crnokošuljašima, ali naše boje su crven, bijeli, plavi, naše boje su boje Hrvatske."

Hrvatski branitelji nisu srpski četnici, poštuju i nježniji spol. Tako je riječ dobila i studentica Kristina Ćurković, zauzela je stajalište koje ju nominira za buduću zapovjednicu Glavnog stožera Oružanih snaga Republike Hrvatske ili ministricu obrane: „Rodila sam se 1990. godine kad su Srbi mecima uvodili ćirilicu, a sad to rade zakonima. Obranili smo se od metaka, obranit ćemo se i od zakona. Srbi su nacionalna manjina koja se ne razlikuje po pravima od nijedne druge manjine, razlikuju se samo brojem zločina, paljenja, silovanja, ubijanja, pljačkanja koje su počinili nad hrvatskim narodom. I branitelji, znajte da je uz vas nova generacija dragovoljaca koji će braniti državu!" Iskreno, kaj to nije lijepo čuti u ova odnarođena vremena?

Što, kaj, ča se tiče prosvjeda dilema je u sljedećemu - prikloniti se ukiseljenom Pupovcu ili svježini buduće ministrice obrane. Drugim riječima, dileme nema. Svi na prosvjed 7. travnja. Hoće li s ćirilicom toga dana pasti i odnarođena politika u cjelini?

Hiljadu im srpskih kaplara!

Ako netko još dvoumi oko ćirilice podsjetit ću ga na ćirilično ponašanje iz prve ruke. Na onu ćirilicu koju nam se nastoji nametnuti, ili kako Pupovac kaže, ćirilicu „kao element ravnopravnosti i zaštite identiteta te kao element pokazivanja tolerancije i zaštite zajedničkog života". Idemo u Vukovaru obližnji Ilok u godinu 1992., okupacijsku godinu, u kojoj je nastao zanimljiv dokument, jednojezičan, pisan ćirilicom. Vrvi ravnopravnošću, zaštitom identiteta, tolerancije i zajedničkog života.

Takav dokument nastaje u onim povijesnim okolnostima kad se gost u tuđoj kući ne osjeća gostom, nego domaćinom i gazdom, pa uz pomoć esembekošuljaša istjera domaćina iz njegova doma, a ako ovaj odluči ostati – onda ga domaćinski ubije. Gostujuću Hrvatsku danas priželjkuje i za sad samo po Istri promovira premijer Milanović!? Ako pak stvarni domaćin gostu kaže da je gost, onda su u pitanju građanski rat i crnokošuljaši. Takvu crno bijelu tehniku iz razdoblja „državnog etatizma" jugkomunističkog režima već odavno nismo čuli.

„Izvršni savet MZ Ilok" održao je 21. veljače „u 16,00 časova" u etnički do temelja očišćenom (croatien frei, po uzoru na beogradski „juden frei") nekakav sastanak na kojemu je donesena „Odluka o promeni naziva ulica u Iloku i to:". Iz podužeg popisa izdvajam najtolerantnije bisere: Ulica Maršala Tita postala je troprstom - Ulica Cara Lazara, Trg sv. Save i Kralja Petra 1. Ulica JNA preimenovana je u Hiljadu srpskih kaplara. Radićeva ulica je postala Vuka Karadžića. Ivana Gorana Kovačića – Cara Dušana. Šenoina – Dositeja Obradovića. Štrosmajerova – Vukašina Šoškočanina i Karađorđeva. Matije Gupca – Nikole Tesle. Antuna Gustava Matoša – Sinđelićeva. Augusta Cesarca – Vojvode Mišića. Ivana Gundulića – Svetozara Markovića. Ljudevita Gaja – Nemanjina. Kvaternikova – Stevana Sremca. Kako izgleda ćirilična ravnopravnost zorno pokazuju imena novih ulica: Gavrila Principa, Mihajla Pupina, Jovana Cvijića i Kneza Miloša.

Smisao uvođenja ćirilice je besmislen

U potpisu za povijest važnoga, a za odnarođene političare nevažnoga dokumenta o Pupovčevoj toleranciji, ravnopravnosti, zaštiti identiteta i zajedničkog života je stanoviti „Predsednik I. S. MZ, Nikola Relić". Gdje je danas on i njegov „Izvrsni savet", nemam pojma, a zapravo bih itekako trebao znati, kao i mjerodavne službe. Kako se u okupiranom Iloku na velikosrpskoj ćirilici dočekivala hrvatska vlast iz progonstva („ustaše") govori i drugi ćirilični dokument čiji preslik, kao i prethodnoga dokumenta, donosimo kao ilustraciju za bolju orijentaciju o tome kud se zapravo stremi nametanjem ćirilice u Vukovar. Nema to nametanje nikakve sveze s tolerancijom i ravnopravnošću, zaštitom bilo čijega identiteta i zajedničkog života.

Smisao je svetosavski iracionalan i politički besmislen. Ćirilicom se želi obilježiti željkovani teritorij, koji je u velikosrpskim planovima i memorandumima – isključivo srpski. Ta je politika vojno i diplomatski pobijeđena uz velike žrtve. Ponovo se međutim afirmira. Da je Vukovar srpski grad nedavno je rekao i srpski predsjednik četnik Tomislav Nikolić, odmah potom javila se inicijativa za ćirilicom u Vukovaru. Nametanje ćirilice u Vukovar dolazi iz kuhinje propale projugoslavenske politike, njezine netolerancije i neravnopravnosti uperene protiv Hrvata u Hrvatskoj, njezina gušenja hrvatskoga identiteta te onemogućavanja održivog zajedničkog života srpske nacionalne manjine s hrvatskom većinom i drugim nacionalnim manjinama u Republici Hrvatskoj.

Nenad Piskač

PRILOZI: 1. Odluka o preimenovanja ulica u Iloku, 2. Ćirilična tabla.