Čekamo papu, slavimo „materinski", imamo i „prijateljsku zemlju"

Ima od najave ponovnoga zahlađenja i lošijih vijesti kakva je ona o za partijsku klijentelu ciljanim prenamjenama zemljišta temeljem kojih se stječu nevjerojatna bogatstva bez rada, ali zato s dobrim političkim vezama kakve je imao ideesovac Veljko Ostojić. On je podnio ostavku na mjesto ministra turizma, a sve zbog velikoga apetita supruge i šogorice (sebe je izuzeo), koje su u njegovoj politnazočnosti prenamjenom šikare u građevinsko zemljište i preprodajom bivše šikare priskrbile 25 milijuna kuna (slovima: dvadeset i pet!). Tko ne bi dao ostavku za 25 milijuna kuna?

Ulice Miloševiću, Nazoru i Budaku različito se vrjednuju

Službena se Hrvatska, primjećujem, poderala ne bi li dokazala vlasništvo nad autorskim pravima filma Bitka na Neretvi. E, da se toliko trse naše odnarođene i visokoideologizirane elite za povrat love opljačkanih štediša Ljubljanske banke, oslobađanje slovenske okupacije sv. Gere, srbijanske okupacije dunavskih ada, ili oko zlohude sudbe 375.000 nezaposlenih i milijun siromašnih... Svi objektivni problemi u Hrvatskoj luk su i voda u odnosu na partizansku revolucionarnu mitologiju s pripadajućom komunističkom ideologijom.

Zato sad, baš kad Srbija u Beogradu nastoji jednu ulicu imenovati imenom balkanskog krvnika Slobodana Miloševića, Milanović i pioniri sitnozorom po Hrvatskoj traže ulice nazvane po dr. Mili Budaku, odličnom hrvatskom književniku, kao što je odličan i Vladimir Nazor, koji je bio na suprotnoj strani totalitarne medalje, ali čije ulice nitko ne dovodi u pitanje. Još se u Hrvatskoj istim metrom ne mjere svi totalitarizmi i njihovi glavni i sporedni likovi, a osobito se različitim mjerilima valoriziraju njihove žrtve.

Nije li to znak da jedan od totalitarizama, onaj crveni, poput raka još razara Hrvate i hrvatsku državu? Na neke vijesti hoću-neću reagiram – poput one o proslavi virtualnog dana materinjeg jezika ili dvodnevnog cementiranja odnosa s jednom „prijateljskom zemljom". Svaka akcija ima i reakciju s kojom u pravilu tijekom ove zime lakše dočekam novu rundu zimskih radosti i lopatu za snijeg, pa onda se nadam da ću tako lakše dočekati i novoga dvjesto šezdeset i sedmoga papu.

Universi Dominici Gregis i Duh Sveti u suradnji biraju papu

Započeo je, dakle, jučer najeksponiraniji globalni događaj. Sve su oči, ponajprije Crkve, ali i političara, diplomata, različitih medijskih agencija i drugih KonklaveKonklave u pravilu počinju između 15 i 20 dana poslije papina preminuća ili odreknuća. O njima se puno piše, ali malo zna, jer svi čimbenici konklava, kardinali i sve pomoćno osoblje kao što je liječnik, tehničar i kuhar, prije početka konklava prisežu da ne će odati ništa što znaju u svezi izbora. Kazne u tom pogledu uključuju i izopćenje.analitičkih služba iz cijeloga svijeta, uprte u Vatikan. I kad nema pape Vatikan je središte svijeta. Uoči aktualnih konklava nije se dogodio onaj uhodani običaj u kojemu glavnu ulogu igra kardinal komornik (camerlengo), koji mora utvrditi smrt pape i to tako da u društvu crkvenih svjedoka tri puta zazove ime pape, pa ako se papa ne oglasi, uime Crkve objavljuje – Papa je preminuo.

Benedikt XVI. oslobodio je camerlenga i Crkvu u cjelini ustaljene prakse preminuća kao uvjeta stanja praznog stolca, potom i konklava, pristanka i proglašenja novoga pape. Konklave u pravilu počinju između 15 i 20 dana poslije papina preminuća ili odreknuća. O njima se puno piše, ali malo zna, jer svi čimbenici konklava, kardinali i sve pomoćno osoblje kao što je liječnik, tehničar i kuhar, prije početka konklava prisežu da ne će odati ništa što znaju u svezi izbora. Kazne u tom pogledu uključuju i izopćenje.

Ništa u tehničkom procesu nije prepušteno slučaju. Sve je određeno i propisano apostolskom konstitucijom Universi Dominici Gregis. Ona je u prijevodu dr. Ante Mateljana objavljena u knjizi Konklave (Kako Crkva bira papu, Vebum, Split, 2005.), pa bi je trebali pročitati barem oni koji ovih dana i tjedana po medijima naširoko brundaju o konklavama kao da je riječ o društvu okupljenom na samoborskom sajmištu. Glas Koncila od 10. ožujka iz pera dr. Josipa Šalkovića na stranicama 8 i 9 donosi sve što bi trebalo znati o izboru rimskog prvosvećenika, bez nepotrebnih sapunanja daske, žmrlj-brlj dodataka i ideoloških šumova u informativnom kanalu.

Čestitka dr. Bagdasarova i šutnja faktotuma

U istom broju GK-a i u Vijencu br. 496 od 7. ožujka, objavljen je tekst – čestitka govornicima i baštinicima hrvatskoga jezika - moskovskoga kroatista dr. Artura Bagdasarova (r. 1958. u Bakuu) pisan u povodu Dana hrvatskoga jezika. Kontaktiralo me više ljudi iz Crkve i tzv. društveno-političkog miljea i zamolilo da dr. Bagdasarovu prenesem njihovu zahvalu na čestitci „veleštovanim Hrvatima". Sve se u tim zahvalama uglavnom svodi na to da on o hrvatskom na javnoj sceni skrbi više negoli neki domaći stručnjaci i drugi kojima je hrvatski jezik obveza, neminovnost ili struka.

Evo, dosjetio sam se kako prenijeti sve zahvale odjednom - jednostavno, „zlorabeći" prostor hkv-a! I to zato jer naš čestitar iz Moskve prati našu opću, a osobito jezičnu situaciju, pa će vjerujem pročitati ove retke. Cijeli je tekst čestitke objavio i naš portal (poveznica). Zahvalničarima se i sam pridružujem. Nisam, međutim, primijetio da su nam Dan hrvatskoga jezika čestitali državni faktotumi.

Državna plaća od čimbenika s demokratskim legitimitetom i od protagonista sinekuralne klijentele čini čuda – skoro mi se omaklo čudovišta, baš kao i kod nekadašnjih drugova i društvenopolitičkih radnika bez demokratskog legitimiteta, ali zato s punim partijsko-revolucionarnim totalitetom. Ulijene se kad zasjednu. Izgube svezu s „bazom" i „realnim sektorom", pa onda i s materinskim jezikom, ne bilo kojim već onim imenovanim u članku dvanaestom Ustava Republike Hrvatske.

Tri nijeme čestitke

O Danu hrvatskoga jezika predsjednik Sabora nestao je u povijesnim bespućima tko zna čijih materinskih jezika premda koji dan ranije nije zaboravio čestitati Međunarodni ČudaDržavna plaća od čimbenika s demokratskim legitimitetom i od protagonista sinekuralne klijentele čini čuda – skoro mi se omaklo čudovišta, baš kao i kod nekadašnjih drugova i društvenopolitičkih radnika bez demokratskog legitimiteta, ali zato s punim partijsko-revolucionarnim totalitetom. Ulijene se kad zasjednu. Izgube svezu s „bazom" i „realnim sektorom", pa onda i s materinskim jezikom, ne bilo kojim već onim imenovanim u članku dvanaestom Ustava Republike Hrvatske.dan žena što i ne začuđuje s obzirom na to da u svojemu Uredu ima, pazite sad, predstojnicu Ureda, dvije više stručne tajnice, dvije administrativne tajnice, dvije osobne savjetnice i dvije obične savjetnice (plus jednoga osobnog savjetnika!). Podsjeća li vas to na harem Sulejmana Veličanstvenog?

Jasno je da Sulejmanu ni u peti nije bilo do hrvatskoga jezika, on bi ga rado iščupao, osobito hrabrome Nikoli Jurišiću (Senj, 1490? – Kiseg, 1545.) koji ga je dobro namagarčio u bitci kod Kisega godine 1532. Od devet članova Ureda predsjednik Hrvatskoga sabora nije upozoren na nadnevak Dana hrvatskoga jezika. A sam ne zna za taj blagdan.

Predsjednik Vlade ovih se dana udarnički naradio, naime, „prihvatio je ostavku ministra Veljka Ostojića", potpisao je u Mokricama memorandum kojim je u živo blato sukcesije zakopao dio bivših štediša Ljubljanske banke nakon čega se najeo kremšnita. Općoj mu premorenosti treba pridodati i pad na rit dok se igrao tata-rata na skupim vojnim igračkama, pa se može slobodno reći da ga za Dane hrvatskoga jezika boli dupe. Ionako o toj nevažnoj ustavnoj kategoriji skrbe Jovanovićeva Kalogjera (vezna igračica) i Milanovićev posebni savjetnik Goldstein stariji (središnji jezikoslovni faktotum „ove vlade u ovoj zemlji"). Iskreno, s adrese Banskih dvora čestitku nisam ni očekivao. Dobit ćemo je, ako se nešto ne promijeni, s KPJ pravopisom.

Zadnja crta obrane je predsjednik Josipović, vrhovni zapovjednik. Ali što ti je protokol – 11. ožujka nije stigao sročiti čestitku jer je strepio hoće li sve proteći po protokolu u svezi uzvratne posjete azerbajdžanskog vožda Pantovčaku, Leki i Milanoviću. U toj napetosti, zaboravio je na hrvatski jezik, a savjetnica za društvena pitanja Zrinka Vrabec-Mojzeš i sama je potrebita savjetnice za društvena pitanja.

Dan virtualnoga materinskog jezika

Zbog malaksalosti opće politike i omalovažavajućeg odnosa prema hrvatskom jeziku pogazih jedno obećanje. Iako sam sam sebi obećao da do 15. travnja ne ću svraćati, nisam ostao dosljedan i otišao sam pogledati elektroničke stranice IHJJ. Tek u rubrici Novosti naletjeh na nešto što bi se uz teško natezanje moglo nazvati prigodnim prilogom vezanim uz Dane hrvatskoga jezika.

Toliko je opsežan i toliko univerzalan da si mogu dopustiti citiranje cjelokupnog priloga ustanove koja u ovom trenutku piše konačni, povijesni i jedinstveni, pojednostavljeno - KPJ pravopis: „Od veljače 2000. godine svake se godine slavi Međunarodni dan materinskoga jezika u cilju promicanja jezične i kulturne raznolikosti i višejezičnosti. Ove je godine Međunarodni dan materinskoga jezika posvećen 'poučavanju na materinskome jeziku i izobrazbi koja nikoga ne isključuje'. UNESCO ističe važnost materinskoga jezika pri ostvarivanju 'prava na izobrazbu' i potiče države članice da promiču poučavanje i izobrazbu na materinskome jeziku. Jezici su najmoćnije sredstvo očuvanja i razvoja materijalne i nematerijalne baštine. Svi koraci kojima se promiče širenje materinskih jezika potiču jezičnu raznolikost i višejezičnost te razvijaju punu svijest o jezičnim i kulturnim tradicijama širom svijeta i doprinose solidarnosti utemeljenoj na razumijevanju, toleranciji i dijalogu (poveznica).

Koji materinski jezik je u pitanju kad je riječ o hrvatskom narodu i hrvatskoj državi? Engleski? Srpski? Talijanski? Treba li IHJJ preimenovati u IMJJ – Institut za materinski jezik i jezikoslovlje? Za koga je 28. ožujka 1997. Hrvatski državni sabor donio odluku o Danima hrvatskoga jezika? Da su Leko, Milanović i Josipović skužili kako su nacionalistički Dani hrvatskoga jezika zapravo Međunarodni dan materinskog jezika, uputili bi čestitku kompletnoj crvenoj internacionali.

Tribina opasnih namjera

HDZ je, nevjerojatno ali istinito, reagirao promptno! Čitam, ne vjerujem, brišem stakla naočala, opet čitam i je, istina... Stranka u svojoj povijesti ima izravnih sveza s hrvatskim jezikom i jezikoslovcima, premda tijekom Koji jezik?Koji materinski jezik je u pitanju kad je riječ o hrvatskom narodu i hrvatskoj državi? Engleski? Srpski? Talijanski? Treba li IHJJ preimenovati u IMJJ – Institut za materinji jezik i jezikoslovlje? Za koga je 28. ožujka 1997. Hrvatski državni sabor donio odluku o Danima hrvatskoga jezika? Da su Leko, Milanović i Josipović skužili kako su nacionalistički Dani hrvatskoga jezika zapravo Međunarodni dan materinskog jezika, uputili bi čestitku kompletnoj crvenoj internacionali.devedesetih nije stigla donijeti nužan Zakon o hrvatskom jeziku. Kako se o Danima hrvatskoga jezika zakuhalo i oko najave KPJ pravopisa, opet se javila opasna namjera pozivajući pučanstvo u crkveni prostor, jer je lošom politikom u proteklih trinaest godina samu sebe i hrvatski narod u kompletu stjerala u sakristiju.

Mladež splitskog HDZ-a poziva na javnu tribinu „Hrvatske pravopisne stranputice". Poziv zavrjeđuje citat: „U povodu Dana hrvatskoga jezika i najave pisanja novoga hrvatskog pravopisa, koji pišu članovi Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje, Mladež Hrvatske demokratske zajednice grada Splita organizira tribinu čiji će gost biti glasoviti splitski jezikoslovac dr. sc. Ilija Protuđer. Tribina će se održati 13. ožujka 2013. (srijeda) u prostorijama Dominikanskog samostana (Hrvojeva 2) s početkom u 18 sati, a traže se odgovori na pitanja kao što su: Zašto Hrvati pišu šesti pravopis, iako ih imaju 5 i svi su u uporabi? Tko piše novi šesti hrvatski pravopis i kakav? Zašto je već dugo u hrvatskomu jezikoslovlju pravopisna zbrka i je li na pomolu još veća? Jesmo li što naučili iz pravopisne povijesti? Kakav pravopis želimo? Fonološko ili morfonološko načelo? Tko podržava pisanje najavljenoga pravopisa, a tko mu se protivi?".

HDZ se spušta u bazu s pravim temama. Ali ne spušta se k narodu tzv. središnjica, već mladež. Središnjica još procjenjuje i još se „konsolidira". Mladež naprijed, starež u mirovinu!

S Azerbajdžanom odlučno naprijed

Mladež možda ne prati sve važne i nevažne stvari, pa ju treba upozoriti da je Kuba u gabuli. Gadafi mrtav. Lukašenko zauzet. Ali, postoji hrvatsko rješenje, na tragu ukiseljenog pokreta nesvrstanosti, za sve vanjskopolitičke situacije! Na poziv predsjednika Josipovića 11. ožujka došao je u posjet Hrvatskoj predsjednik Azerbajdžana Ilham Alijev. Josipović ga je pozvao baš na taj nadnevak kako ne bi morao pisati čestitku hrvatskom narodu u povodu Dana hrvatskoga jezika jer je Alijev sa stajališta međunarodnih odnosa važniji.

Ne bi li bilo prirodnije da je pozvao recimo francuskog predsjednika s idejom da Francuz u Hrvatsku dovede primjerice autoindustriju, Renault, Peugeot ili Citroen – kad su već Daciu dali Rumunjima? Što se zapravo događa u politici Pantovčaka? Ma, nastavak Mesićeve politike „otvaranja vrata gospodarstvu" uglavnom u nedemokratskim režimima (Castro, Gadafi...).

Slaba mi je utjeha što sam bio u pravu kad sam prije posljednjih predsjedničkih izbora upozoravao da je Josipović klonirani i malo ušminkani Mesić. Razlika je u tome što je Mesić odlazio autokratima, a Josipović ih i poziva da dođu. Rezultati su isti. Poražavajući.

Odakle ljubav pocrvenjele Hrvatske prema Azerbajdžanu? Odavde: „Na indeksu demokracije, kojega su 2011. izradili stručnjaci britanske izdavačke kuće The Economist Group, Azerbajdžan se našao na 140. mjestu od ukupno 167 zemalja" – javlja Deutsche Welle.

Država, koju Josipović zove „prijateljska zemlja" (sic!) bogata je naftom, korupcijom i kršenjem ljudskih prava. Posebno bi bilo zanimljivo saznati podatke o stvarnom položaju kršćana i nacionalnih manjina u Azerbajdžanu. Ugošćivanjem Alijeva poslali smo krasnu poruku Europskoj uniji i njezinu paternalističkom „monitoringu".

Što zanima „prijateljsku zemlju"? Evo što javlja dnevnik.hr u studenom prošle godine: „Zanima ih LNG na Krku i brodogradnja, ali ne kupnja brodogradilišta, već gotovih brodova. 'Naš dio razgovora bio je vezan za investicije, željeznicu, obnovu lokomotiva i vagona i sudjelovanja u plinskim koridorima', kazao je prvi potpredsjednik Vlade Radimir Čačić. Azerbajdžan se gradi, a mi im nudimo HAC za projektiranje cesta. Ponudili smo Cargo Zračne luke Osijek, ali i poslove u željeznici. 'To su dijelovi Gredelja u stečaju, Đuro Đaković i Končar', kaže ministar prometa i infrastrukture Siniša Hajdaš Dončić (poveznica).

Prošle godine Josipović je bio u Azerbajdžanu

Za bolje razumijevanje pozadine stvari dobro je znati i ovo: „Već gotovo 20 godina Azerbajdžanom vlada obitelj Alijev. Od 1993. do 2003. je bivši lokalni šef sovjetske obavještajne službe KGB-a Gejdar Alijev bio AutokracijaVeć gotovo 20 godina Azerbajdžanom vlada obitelj Alijev. Od 1993. do 2003. je bivši lokalni šef sovjetske obavještajne službe KGB-a Gejdar Alijev bio predsjednik države. Kad je obolio, njegov sin Ilham preuzeo je funkciju šefa države. Kritičari stoga govore o 'nasljednoj autokraciji' jer, kao što je to radio njegov otac, i 50-godišnji Ilham Alijev vlada autokratski. Organizacije za ljudska prava poput Amnesty Internationala izvješćuju o uhićenjima oporbenih političara i novinara"predsjednik države. Kad je obolio, njegov sin Ilham preuzeo je funkciju šefa države. Kritičari stoga govore o 'nasljednoj autokraciji' jer, kao što je to radio njegov otac, i 50-godišnji Ilham Alijev vlada autokratski. Organizacije za ljudska prava poput Amnesty Internationala izvješćuju o uhićenjima oporbenih političara i novinara" (Deutsche Welle).

Kakva slučajnost. Našla krpa zakrpu. Josipović Alijeva. I u Hrvatskoj su neobično aktivni pripadnici bivšega totalitarnoga komunističkoga aparata i potomci istaknutih komunističkih pregaoca. Za razliku od Azerbajdžana, čiju naftu, plin i druga izuzetna prirodna bogatstva sišu u kompi odnarođena elita nasljedne autokracije i britanski neokolonijalistički multinacionalni div British Petroleum, Hrvatska ulazi u Europsku uniju skroz oglodana, gola, bez gaća, skromno, pognute glave s rukama na leđima, bez industrije i s moćnom vojskom, ali ne onom koja je oslobodila državu velikosrpske agresije, već vojskom nezaposlenih i siromašnih.

Što će se izroditi iz međusobne ljubavi potomaka azerbajdžanskih i hrvatskih odnarođenih elita? Ne vjerujem u opće dobro najavljenih poslova. Moguće se nešto ušićari, ali ne na razini općega dobra, već parcijalnih interesa klijentele. Azerbajdžan, istina, ima potencijale Kuvajta, ali tamošnje stanovništvo živi loše (prosječna plaća 75 eura!). I po tome je Azerbajdžan sličan Hrvatskoj. Potencijali odlični, elite katastrofalne, stanje općeg dobra, gospodarstva i financija, socijalne i pravne države, demokracije i ljudskih prava - ispod ljudskog dostojanstva.

Međusobni diplomatski odnosi danas „dviju prijateljskih zemalja" uspostavljeni su godine 1995. Predsjednik Josipović je prošle godine u ožujku boravio u Azerbajdžanu u dvodnevnom posjetu zajedno s Radimirom Čačićem. Alijev sada uzvraća dvodnevni posjet. Kao i u Republici srpskoj tako i u Azerbajdžanu imamo konzulat. Počasni konzul RH zove se Mammadov Hafiz Oglu. Za dodatne informacije o ovoj „prijateljskoj zemlji" možete ga nazvati u Baku. Ako ga dobijete ne spominjite Gorski Karabah, kršćane, osobito Armence i Armeniju, ljudska prava, demokraciju i slične termine. Oni ne spadaju u dosege međusobna prijateljstva.

Nenad Piskač

Prilog: Priopćenje Ministarstva obrane Vlade Republike Hrvatske

Ministar Kotromanović u posjetu Republici Azerbajdžan

Da je doista riječ o tijesnoj suradnji dviju država, dokazuje i ovogodišnji posjet Azerbajdžanu ministra obrane Ante Kotromanovića. Priopćenje Ministarstva obrane o tome događaju prenosimo u cijelosti, bez komentara.

„Ministar obrane Ante Kotromanović s izaslanstvom od 6. do 8. veljače 2013. boravi u službenom bilateralnom posjetu Republici Azerbajdžan, tijekom kojeg se susreo s azerbajdžanskim predsjednikom Ilhamom Aliyevim te ministrom obrane Safarom Abiyevim.

Tijekom bilateralnih sastanaka razgovaralo se o potencijalima bilateralne obrambene suradnje kao i o mogućnostima razvoja vojno-tehničke suradnje, prilikom čega je istaknuto da su Hrvatska i Azerbajdžan dvije prijateljske zemlje koje dijele slično povijesno iskustvo što značajno uvjetuje i olakšava međusobno razumijevanje. Obje su strane iskazale interes za uspostavljanje i realizaciju bilateralne obrambene suradnje u interesu obiju država, što će, kako je zaključeno, poticajno djelovati na daljnji razvoj ukupnih gospodarskih odnosa. Potencijalna područja uspostave obrambene suradnje su prijenos hrvatskih iskustava iz procesa pristupanja euroatlantskim integracijama, obrambenih reformi i dostizanja ciljanog stupnja interoperabilnosti.

"Ovaj posjet upravo je prigoda za izlaganje hrvatskih iskustava na planu euroatlantskih integracija, ali i reformi obrambenog sustava kroz koji smo u jednom dužem vremenskom razdoblju prolazili. Hrvatska i Azerbajdžan su zemlje sličnih povijesnih iskustava. Uvjeren sam da koristeći naša iskustva Azerbajdžan može skratiti vrijeme u dostizanju interoperabilnosti i kompatibilnosti, prilagođavajući obrambeni sustav svojim potrebama. Visoko poštujemo azerbajdžanski doprinos globalnoj sigurnosti koji se ogleda u sudjelovanju u operaciji ISAF u Afganistanu", istaknuo je ministar Kotromanović.
Na sastancima je bilo riječi i o sudjelovanju u mirovnim misijama te političkoj i sigurnosnoj situaciji u jugoistočnoj Europi i na Kavkazu.

Na sastanku ministara potpisan je Memorandum o suglasnosti između ministarstava obrane RH i Republike Azerbajdžan o suradnji na području obrane.
Tijekom ministrova boravka u Azerbajdžanu predviđena je gospodarska prezentacija predstavnika hrvatske obrambene industrije". (poveznica)