Hrvati izumiru u Sloveniji, Srbiji i Bosni i Hercegovini

Hrvatima je loše u Hrvatskoj kako im onda ne bi bilo još lošije u Sloveniji, Srbiji i Bosni i Hercegovini!? Hrvati gdjegdje u „regionu“ nisu ni politički subjekt. Ponegdje čak ni objekt. Službeno ne postoje. Hrvati u Sloveniji, primjerice, nisu ni nacionalna manjina, u Federaciji Bosne i Hercegovine oni su trećerazredni „konstitutivni narod“ preglasan od muslimana i jedini konstitutivni narod bez svojega „entiteta“ (životnoga teritorija), u Republici srpskoj su temeljito etnički očišćeni bez ikakve perspektive povratka, a u Srbiji Hrvati mogu biti što god hoće samo ne Hrvati.

Na putu u raj preživjet će samo kultura i komunizam

Hrvatskoj vanjskoj politici, koja izvire iz aktualne unutarnje politike staroga bratstva i jedinstva, takvo stanje Hrvata u „regionu“ odgovara. Hrvatskim vlastima već 13 godina Hrvati nisu nikakvo ni unutarnje pitanje a kamoli vanjskopolitičko. Jer u suprotnom vlade Račana, Sanadera, Kosorove i Milanovića pokrenule bi pitanje položaja Hrvata barem u tri najbliže nam susjedne države. Hrvatska vlast, međutim, ponaša se kao svojedobno vlast Socijalističke Republike Hrvatske. Popustljivo, podrepaški, s vječnim kompleksom manje vrijednosti, nesuvereno, nedostojanstveno, nerecipročno i tako dalje. Hrvatima u tri susjedne države prijeti agresivna programirana asimilacija. Hrvatima pak u Hrvatskoj prijeti demografski slom, izumiranje potencirano s novim valom prekomorskog iseljavanja koje je i najkobnije. Gledajući u cjelini Hrvati izumiru. Odgovorna politika mora tražiti rješenja iz takve pogubne perspektive. Neodgovorna politika s kojom smo suočeni, gura probleme pod tepih.

Hrvatski narod mogao bi biti prvi europski izumrli narod kojega će, zahvaljujući genijalnosti Franje Tuđmana, nadživjeti vlastita država. Tko će njome vladati i u njoj živjeti kad Hrvati izumru? Zna se, strateški partneri, strateški investitori, strateški golferi, strateška nacionalna manjina i strateške gluposti koje potenciraju strateški katastrofalne vlade od 2000. do ove aktualne i dosad najgore. Od Hrvata preostat će samo Bašćanska ploča i Ured bivšeg predsjednika u zagrebačkoj Grškovićevoj ulici. Kultura i jugokomunizam su, naime, u Hrvata neiskorjenjivi. Pitate se što će biti sa našim katedralama? One, jer nemaju „građevinsku dozvolu“ ne će proći legalizaciju nekretnina ministrice Mrak! Mrak nas čeka, ako se ne trgnemo u odgovornoj slobodi.

U Sloveniji Hrvati ne postoje, ali izumiru

Hrvati u Sloveniji izumiru. Slovenija im ne priznaje status nacionalne manjine. Hrvatska vanjska politika je prema Sloveniji jako benevolentna ne samo u tom pitanju u kojemu je izostalo načelo reciprociteta. Slovenija priznaje samo mađarsku i talijansku nacionalnu manjinu, što je povijesno i faktično, logički i civilizacijski neobranjiva politika, ali Slovenija je baš s takvom politikom suprotivom nacionalnim manjinama ušla u Europsku uniju. Hrvata u Sloveniji po mojoj procjeni ima najmanje tri puta više od Mađara i od Talijana. Ali slovenska ih politika ne priznaje. Zašto im je politika tako tvrdo protuhrvatska? Razlozi leže u ostatcima mentalnoga komunizma uspostavljenoga u jugoslavenskoj državi. Ljubljana je od Beograda i u dogovoru s njim dobivala dovoljno koncesija da šuti glede provedbe velikosrpske politike nad Hrvatskom. Poslije raspada Jugoslavije u Sloveniji je preživjela ta jugosalvenska protuhrvatska politika. U Sloveniji komunisti nikad nisu sišli s vlasti, pa nije ni mogla kreirati neku novu politiku prema južnom susjedu.

Godine 1991. prema podatcima popisa stanovništva u Sloveniji je bilo 52.876 Hrvata, a 2002. godine 35.642. Zanimljivo je da više od 54.000 slovenskih državljana smatra hrvatski jezik materinjim, što nam govori da Hrvata u Sloveniji ima daleko više negoli to pokazuju službene brojke. Jedanaest različitih društava Hrvata u Sloveniji okupljenih u Savez hrvatskih društva pokreće sada inicijativu da se Hrvatima u Sloveniji priznaju barem kulturna prava i prava na državnu novčanu potporu. Situacija u Sloveniji još nije civilizacijski zrela da bi mogla Hrvatima priznati status nacionalne manjine. Slovenci su, međutim, u Hrvatskoj čak i ustavna kategorija iako ih ima vrlo malo. Uostalom, nema koga nema nabrojanoga u hrvatskom Ustavu, evo sad provjeravam, nema, vidim, Eskima, Aboridžana...

U BiH nestaje najstariji od tri konstitutivna naroda

U daytonskoj Bosni i Hercegovini nastavlja se trend nestajanja Hrvata. Sve političke elite Republike Hrvatske od smrti dr. Franje Tuđmana pa do dana današnjega, digle su ruke od ustavne obveze posebne skrbi RH prema Hrvatima u BiH. Iz monografije Stanje katoličkih župa u BiH možemo saznati da je prije velikosrpske agresije na Bosnu i Hercegovinu u njoj živjelo 835 tisuća Hrvata. Dvadeset godina kasnije u BiH živi 440 tisuća Hrvata.

Najlošije su prošli na području tzv. Republike srpske, paradržave stvorene na genocidu velikosrpske politike, iz koje je nestalo 92 posto Hrvata. Na području Federacije BiH nestalo je 34 posto Hrvata. Postupak povratka hrvatskih prognanika stoji godinama na mjestu i ništa se ne poduzima da se Hrvati vrate u Bosnu i Hercegovinu (prvi je preduvjet ozbiljnog povratka Hrvata, ali i muslimana ukinuti Republiku srpsku). Hrvatska politika ne reagira, pa je i ona debelo suodgovorna za nestanak Hrvata iz Bosne i Hercegovine, koja je prirodni bazen iz kojega se Hrvatska bezbolno demografski obnavljala.

Prema crkvenim statistikama krajem 2007. i početkom 2008. (prigodom blagoslova obitelji) u BiH je bilo 465.000 Hrvata katolika. Godinu dana kasnije 459.102, a još godinu dana kasnije 454.921. Trend nestanka hrvatskoga naroda je očit, a hrvatska se politika pritom pravi kao da je se to ne tiče. Posljednji crkveni podatak govori o 443.084 Hrvata katolika.

U Srbiji Hrvati su građani drugog reda

U Srbiji predstavnici Hrvata već pet mjeseci čekaju odgovor predsjednika Nikolića na zahtjev da ih primi kako bi mu prenijeli probleme Hrvata u Srbiji. Zamislite da recimo Pupovca pet mjeseci ne želi primiti bilo koji politički čimbenik u Hrvatskoj. Naravno da takvo što ne možete ni zamisliti. Ignoriranje Hrvata od strane predsjednika Srbije je također odgovor. Kako na takav odnos reagira službeni Zagreb? Daruje Beogradu prijevod europske pravne stečevine i kao stvarna žrtva agresije plaća ratnu odštetu agresoru!

Hrvati ne postoje u planu velikosrpske politike, koja što se tiče Hrvata ne silazi sa scene još od 1918. Nema Hrvata nigdje ni u Načertanijama, temeljnom aktu velikosrpske i srpske vanjske politike. Tamo pak gdje se pojave u srpskim strateškim vrelima Hrvati su „Srbi katoličke vere“ ili „ustaše“.

Ovih je dana za Deutche Welle Petar Kuntić, predsjednik Demokratskog saveza Hrvata u Vojvodini, izjavio: „Nažalost, mi nećemo moći čekati još dugo da se počnu rješavati naši problemi, koji su se u posljednjih nekoliko godina, u vrijeme bivše vlasti, počeli dobro rješavati pa bi trebalo nastaviti tim putem. Za nas Hrvate je ovo pitanje najveće i najznačajnije. Mi ne želimo ništa više, ali i ništa manje nego što imaju Mađari, Slovaci, Rumunji, Rusini... Ali, ta nam se prava svakoga dana uskraćuju... Zbog svega toga, asimilacija kuca na svaka hrvatska vrata i pitam se što će se desiti ako se u narednih nekoliko godina ne uspostave manjinske nacionalne institucije, za koga će onda to uopće biti potrebno, imamo li u vidu da se naš broj, evo i na posljednjem popisu, znatno više smanjuje u odnosu na ostale manjine u Srbiji“.

Jeste li čuli za ikakvu prosvjednu notu Ministarstva vanjskih poslova glede odnosa srpske države prema Hrvatima u Srbiji? Ili ozbiljan zahtjev za reciprocitetom - ista prava za obje nacionalne manjine?

Udžbenik hrvatskoga jezika na srpski način

Država Srbija odlučila je pitanje Hrvata u Srbiji riješiti otvorenom i sustavnom politikom asimilacije što je u skladu s ciljevima Memoranduma 1 i 2. Kako to u praksi izgleda objasnio je na jednome konkretnom primjeru predsjednik Hrvatskog nacionalnog vijeća Slaven Bačić: „Jedanaesta je godina u nastavi na hrvatskom jeziku, a tek ove godine tiskan je u Srbiji udžbenik za hrvatski kao materinski jezik, od prvog do osmog razreda osnovne škole. Ali, iako postoji projekt besplatnih udžbenika za učenike do četvrtog razreda osnovne škole, nama Ministarstvo prosvjete nije refundiralo tiskanje udžbenika, iako smo ga tiskali vlastitim sredstvima. Usprkos našim dopisima, do sad od ministarstva nismo dobili čak ni odgovor. Znači, djeca koja imaju nastavu na srpskom imaju besplatne udžbenike, a ona koja imaju nastavu na hrvatskom nemaju. Jednostavno, nemamo sugovornika s druge strane. Prije bih rekao da imamo opstruente“.

Poštovani čitatelji, smirite se pa tek onda usporedite ovakav neljudski odnos prema Hrvatima u Srbiji s podatkom o iznosu sredstava koji Hrvatska daje samo jednom srpskom, sadržajem protuhrvatskom, tjedniku Novosti! Da iskočiš iz vlastite kože. Takvu politiku u Hrvatskoj mogu provoditi samo debelokošci jugoslavenskog bratstva i jedinstva i nelustrirana peta kolona. Može se neljudski odnos srpske države prema Hrvatima u Srbiji usporediti i s podatkom o iznosu hrvatske love utrošene na obnovu spomenika koji veliča četnički pokolj Hrvata. U Srbiji nikad ne će biti postavljen spomenik ustaškom ustanku, a on bi bio ekvivalent spomeniku u Srbu. Na sve to sad još i ćirilične ploče u Vukovaru – gradu simbolu otpora velikosrpskoj agresiji, gradu koji je doslovno ćirilicom, petokrakom i kokardom sravnjen, ubijen, zaklan i silovan. Sve to, i hrvatsko financiranje protuhrvatskih tiskovina strateške nacionalne manjine i obnove spomenika četničkim krvavim orgijama i ploče s ćirilicom u Vukovaru spada u konstruiranje trajnog nemira „na ovim prostorima“. Hrvati više ne mogu trpjeti protuhrvatsku politiku vlasti u Republici Hrvatskoj. Lako im je izaći na kraj s militantnim Srbima i njihovim četništvom, ali teško im je shvatiti kako riješiti problem s odnarođenim politikama, kakve provode posljednja četiri premijera.

Ćirilični Dušanovac ili latinični Lovas pitanje je sad

U Srbiji danas živi oko 57.000 Hrvata. To je pedeset posto manje negoli prije dvadeset godina. Nije teško izračunati kad će preko Drine uskoro nestati i posljednji Hrvat. Međutim, u hrvatskoj javnosti, „regionu“ i EU stvoren je dojam da ništa ne štima uodnosu hrvatske države prema Srbima u Hrvatskoj, a prava je istina da ništa ne štima u odnosu srpske države prema Hrvatima u Srbiji.

U znak zahvalnosti što nas i u Srbiji efikasno kontinuirano istrjebljuju u Vukovaru će Srbi dobiti ćirilične natpise, tako da „ceo svet razume čiji je Vukovar“. Na Vukovaru je nastala moderna hrvatska država, na njemu su Srbi 1991. polomili zube, a kako je krenulo polomit će 2013. i „ova vlada u ovoj zemlji“ bez obzira uspije li joj postaviti ćirilične ploče ili ne uspije. Ta je vlada u svakom pogledu ad akta. Kako se koristila ćirilica na okupiranim područjima odlično ilustrira dokumentarna fotografija s pločom na kojoj ćirilicom piše Dušanovac, koju navodimo kao ilustraciju. Tako je, naime, okupatorska ćirilica prekrstila i pisala hrvatski Lovas.

Što se ćiriličnog Vukovara tiče, mislim da ministar Bauk ne treba raditi nove ćirilične ploče, nego uzeti stare ploče koje je dao izraditi vukovarski gradonačelnik dr. Vojislav Stanimirović. One se nalaze u ropotarnici povijesti u koju sigurnim koracima odlazi i „ova vlada u ovoj zemlji“. A kad ona ode, nije nikakav bauk, priča o ćirilici u Vukovaru otići će zauvijek u nepovrat gdje joj je i mjesto. Markar se kiseli Pupovac rasplakao pred kamerama.

Republika srpska sazdana na konačnom rješenju Hrvata

Poznato je da su posttuđmanove politelite u Banjoj Luci, to jest u Republici srpskoj iz koje je nestalo 92 posto Hrvata, napenalile konzulat. Što će nam konzulat u paradržavi u kojoj praktički nema Hrvata? Otvaranjem konzulata Republika Hrvatska poslala je signal da je u budućnosti spremna ići i korak dalje i priznati samostalnost Republike srpske od Sarajeva. Tuđmanu takvo što nije moglo pasti na pamet, ali ipak je on „dijelio Bosnu“ a ne ovi koji su u Banjoj Luci uspostavili hrvatski konzulat i tim činom pridonijeli lakšoj podjeli BiH.

Generalna konzulica hrvatskoga konzulata u Banjoj Luci Dunja Jevak krajem veljače dala je intervju banjalučkim Nezavisnim novinama. U ovom slučaju zanimljivija su pitanja negoli odgovori. Iz pitanja se vidi što Banja Luku najviše žulja kad je riječ o ulasku Hrvatske u EU, a to je pitanje granice, dakako, i sve vezano uz granicu. Činjenica da je granica Hrvatske i Republike srpske (ili Bosne i Hercegovine) zapravo vanjska granica Europske unije, a ne više primarno granica republika „bivše Jugoslavije“, postaje prava noćna mora. Te im nije jasno kako će sad „da prelaze granicu“, samo „uz ličnu kartu“ ili će im trebati „pasoš“, te ih zanima kako će se regulirati pogranično područje, te primjena hrvatskog Zakona o prebivalištu, za kojega konzulica kaže da je „donesen s ciljem usklađivanja evidencije o prebivalištu i boravištu građana sa stvarnim stanjem, s obzirom na to da mnoge osobe isele iz Republike Hrvatske ili promijene adresu unutar Hrvatske, a promjenu ili iseljenje ne prijave nadležnim tijelima“. To je onaj Zakon o prebivalištu koji naširoko zaobilazi Srbe u Vukovaru, ali je zato jako ažuran u odnosu prema Hrvatima u Vrgorcu.

Mentalni komunisti nemaju strategiju opstanka Hrvata

Bezobraštine li! Zanima ih hoće li ulazak Hrvatske u EU i primjena Zakona o prebivalištu „otežati povratak srpskih povratnika koji su u procesu stambenog zbrinjavanja?“! To zanima njih koji su etnički očistili 92 posto Hrvata i ne dopuštaju nikakav povratak. Ostaje ono pravo pitanje bez odgovora, hoće li ulazak Hrvatske u EU olakšati povratak Hrvata na područje Republike srpske i Federacije BiH, hoće li olakšati dobivanje statusa nacionalne manjine u Sloveniji i hoće li prekinuti istrjebljenje Hrvata u Srbiji? Kako će se i kada pristupiti povratku Hrvata u Republiku srpsku i problemu njihova „procesa stambenog zbrinjavanja“?

S druge strane, ono što čini Republika Hrvatska prema svojim nacionalnim manjinama, osobito prema strateškoj srpskoj nacionalnoj manjini, nadilazi i sve europske standarde i vrijeđa zdravu pamet i nacionalni ponos matičnoga naroda. Dovoljno je samo pročitati Prilog ispod teksta, pa vidjeti kako se skrbi i koliko se izdvaja za dragovoljno odbjegle Srbe iz Hrvatske. Ja izumirem, a vodim milosrdnu politiku prema svojemu neprijatelju, koji me još jučer sustavno: ubijao, sakatio, masakrirao, silovao, trpao u masovne grobnice, etnički čistio, ćirilicom me uništavao jednako kao i kokardom i crvenom petokrakom! S tom milosrdnom politikom prema neprijatelju svi će Hrvati završiti u raju jer ljube neprijatelje svoje više negoli same sebe. Santo subito!

Republika srpska, Republika Srbija i Republika Slovenija, ne priznaju Hrvate. Od te činjenice politike mentalnih jugokomunista Republike Hrvatske bježe kao vrag od tamjana i ponašaju se kao da još živimo u jugoslavenskim odnosima, premda je od raspada Jugoslavije prošlo više od dvadeset godina. S tom će politikom nastaviti i kad Hrvatska uđe u Europsku uniju. Stoga tu nepotrebnu i štetnu prtljagu treba maknuti s vlasti, lustrirati i istjerati iz državne uprave, javnih službi, kulturalnih ustanova, sudstva i medija, kako bi se i politika opstanka Hrvata mogla strateški definirati, taktički organizirati i nesmetano provoditi najprije u Hrvatskoj, a onda i u susjednim državama.

Nenad Piskač

Prilog: Iz intervjua generalne konzulice Hrvatskog konzulata u Banjoj Luci

Dunja Jevak: Statistički podatci o hrvatskom zbrinjavanju odbjeglih Srba

U travnju prošle godine u Sarajevu je održana donatorska konferencija upravo s ciljem rješavanja problema povratka izbjeglica i raseljenih osoba na području država nastalih raspadom Jugoslavije. Hrvatska se, podsjećam, uvijek zalagala za povratak svih svojih građana bez obzira na njihovu nacionalnost, a za poticanje povratka izbjeglica iz državnog proračuna do sada smo izdvojili ukupno 5,5 milijardi eura, a to uključuje sredstva za obnovu, infrastrukturu, stambeno zbrinjavanje, povratak i razminiranje. Hrvatska, također, provodi i Program stambenog zbrinjavanja za povratnike - bivše nositelje stanarskog prava, koji se u cijelosti realizira iz hrvatskog državnog proračuna. Inače, prema statističkim podacima - u Hrvatsku se vratilo 133.253 hrvatskih državljana, pripadnika nacionalnih manjina, većinom Srba. Od toga je 93.969 povratnika iz Srbije, 14.362 povratnika iz BiH te 24.922 povratnika iz Bosanske Posavine. Kroz sve odgovarajuće programe obnove stambenih objekata oštećenih i razorenih u ratu, do sada je obnovljeno i popravljeno ukupno 148.847 stambenih objekata, na što je utrošeno 2,37 milijardi eura proračunskih sredstava.

U razdoblju od 2013. do 2017. godine, a u sklopu Regionalnog stambenog programa, Hrvatska će osigurati potrebna sredstva za stambeno zbrinjavanje 3.541 obitelji, odnosno 8.529 osoba; 2.747 obitelji odnosi se na stanarsko pravo, dok ostali imaju status prognanika i izbjeglica i nalaze se u organiziranom smještaju. Ukupni trošak hrvatske komponente stambenog zbrinjavanja iznosit će 120 milijuna eura i najveći dio, iznad 90 odsto, osigurat ćemo iz vlastitih proračunskih sredstava te strukturnih fondova EU.

Internetsko izdanje Nezavisne novine, Banja Luka, 24. veljače 2013.