Kao svojevrsnu najavu današnje (ponedjeljak, 19 sati) tribine Hrvatskoga kulturnog vijeća donosimo uvod u studiju dr. sc. Miroslava Međimoreca "Izvršio sam zapovijed: odveo sam u smrt 900 Hrvata". Ova studija objavljena je u časopisu "National security and the future", svezak 9. broj 4 i proteže se na osamdesetak strana, a zajedno s preslikama dokumenata čini knjigu od dvjestotinjak stranica. Radi se o još jednom svjedočanstvu na vrlo potresna i krvava zbivanja nakon kraja 2. svjetskoga rata, kada su komunisti ubili stotine tisuća naših sunarodnjaka samo zato što bi im jednog dana mogli predstavljati političku prijetnju. Točnije, studija Miroslava Međimoreca je nastala na osnovi dviju izjava pod prisegom poručnika britanskog topništva Bernarda O'Sullivana o svom sudjelovanju u izručenju 900 Hrvata koji su se u svibnju 1945. predali britanskoj vojsci, a ona ih je izručila vojnicima jugoslavenske armije.(hkv)

Predaja tih 900 hrvatskih ratnih zarobljenika 24. svibnja 1945. bila je jedna od najvećih tragedija Drugog svjetskog rata i nikada se nije smjela dogoditi.

Bernard O'Sullivan u Izjavi danoj pod prisegom pred službenim bilježnikom Južne Afrike 1989. godine

Miroslav Međimorec: Razlozi obajavljivanja studije vezane uz dvije izjave pod prisegom poručnika britanskog topništva Bernarda O'Sullivana

Dugo sam razmišljao hoću li se prihvatiti istraživanja dokumenata koje je bivši britanski časnik Bernard O'SuIlivan 1992. dao prvom veleposlaniku novouspostavljene hrvatske države u Južnoj Africi gospodinu Tvrtku Andriji Mursalo. Osjećao sam da bi objavljivanje integralnog (engleskog) teksta dviju Izjava danih pod prisegom (Affidavit) i njihovoga hrvatskog prijevoda te prijevod i komentar ostalih priloženih dokumenata, zajedno s rezultatima istraživanja povijesnih izvora u svezi s tim dokumentima, mogli baciti novo svjetlo na sudbinu pripadnika Hrvatskih oružanih snaga koje je u svibnju 1945. disciplinirani britanski poručnik O'SuIliven protivno svojoj savjesti, ali po višoj zapovijedi, čak pod prijetnjom ratnog suda, izručio snagama Jugoslavenske armije.

Od te me namjere najprije udaljavala dvojba je li cijeli napor, osvjetljavanje jednog izdvojenog povijesnog slučaja, malog u odnosu na događaje oko Bleiburga i desetke tisuća žrtava koje su nestale na kraju rata i početkom mira, vrijedno truda. Ipak, ono što me stalno vraćalo toj zbirci dokumenata bila je svijest o grižnji savjesti koja je tog čovjeka, engleskog časnika i odvjetnika godinama progonila da objavi istinu o nečasnom postupku kojim je velika skupina hrvatskih vojnika, protivno savezničkim (britanskim i američkim ) političkim i vojnim odlukama i ratnim pravilima, bila izručena Titovim partizanima i zasigurno nestala u Kočevskom Rogu ili na nekoj od etapa „križnog puta" od Jesenica preko Kranja do Teharja, Tezna, Zasavskih rudnika, Krakovskog gozda ili šuma oko Brezica pa dalje na istok i jug Jugoslavije. Upornost čovjeka, koji je na kraju jednog strašnog rata morao izvršiti zapovijed koja se kosila s njegovim moralnim nazorima, na posljetku me navela da se poduhvatim tog istraživanja. U izvršenju vojničke zapovjedi pokolebale su ga i uznemirile riječi zarobljenih hrvatskih časnika-generala koji su slutili da ih vodi u sigurnu smrt. Dolazak u Korušku i kapitulaciju Njemačke Bernard O'SuIlivan mogao je zapamtiti kao pobjedonosni završetak opasnog ratnog puta koji je za njega započeo dragovoljnim ulaskom u Južnoafričku vojsku 1940., vodio ga kroz poraz i povlačenje iz Dunkirka, kroz rat u afričkoj pustinji i dugu talijansku vojnu kampanju. Umjesto pobjedničke samosvijesti i ponosa pobjednika O'SuIlivana je dugi niz godina mučila savjest i potreba da svijet upozna s istinom o nesretnoj sudbini skupine hrvatskih vojnika kojoj je sam neželjeno kumovao. Iskrena grižnja savjesti britanskog časnika, zbog sprovođenja 900 hrvatskih vojnika i tri generala do mjesta izručenja jugoslavenskim snagama, učinila mi se dovoljno poticajna da se posvetim obradi njegovih Izjava, svojevrsnog testamenta, primjera čovječnosti čovjeka koji je želio da se kad tad dozna povijesna istina. Duge četrdeset i dvije godine proganjalo ga je nečasno djelo na koje je bio prisiljen i na posljetku je prisegom pred državnim bilježnikom za povijest opisao događaj koji ga je opterećivao. Postupio je kao čovjek koga su dirnula strahovanja hrvatskih časnika i vojnika, njihov užas pred predajom u ruke nemilosrdnog neprijatelja, oslobodilačke Jugoslavenske armije. Povjerovao je u njihov strah da će ih ta Britancima saveznička vojska likvidirati čim ih izruče. Taj strah je bio opravdan jer su se pred tom vojskom širile panične vijesti o masovnim strijeljanjima u Konavlima i Dubrovnika (egzekucije na otoku Daksa) i svim daljnjim mjestima kroz koja je pobjedonosno prolazila na svom putu kroz Hrvatsku. Te zlokobne vijesti poticale su Oružane snage i civilno pučanstvo NDH da se u strahu povlače prema Austriji s nadom da će se predati zapadnim saveznicima za koje su smatrali da će se ponašati civilizirano i prema pravilima i običajima ratovanja.

Uz divljenje običnoj ljudskoj ustrajnosti kojom je Bernard O'SuIlivan želio reći istinu o događaju u kojem je sudjelovao, tom slučaju me privuklo još nekoliko razloga: način na koji sam došao do dokumenata ( na jednom od putovanja predao mi ih je hrvatski veleposlanik u Južnoj Africi); činjenica da je o tragediji hrvatskih ratnih zarobljenika koji su se predali Britancima i onda bili izručeni Titovim partizanima pisao časnik Kraljevskog topništva Britanske vojske, koju mnogi, ne samo Hrvati, optužuju za svjesno pomaganje pri fizičkoj likvidaciji između stotinu i dvije stotine tisuća pripadnika Oružanih snaga i civila NDH, dakle čovjek, koji bi je trebao braniti, otkriva neugodnu istinu za vojsku i zemlju za koju se u Drugom svjetskom ratu borio; značajan broj (900) hrvatskih vojnika koji su danima mirno konačili na polju blizu Radstadta, uvjereni da su se spasili partizanske osvete, i njihov zasigurno tragičan kraj nakon britanske prevare; personalizacija sudbine nekolicine aktera iz te skupine (tri generala, prevoditelj, svećenik) koje je O'SuIliven nehotice izdvojio iz cjeline od 900 vojnika; želja da doznam više o sudbini pojedinaca i skupine nakon izručenja pripadnicima Četvrte jugoslavenske armije kod Rosenbacha u Koruškoj; dugogodišnje stajanje tog dokumenta u arhivu Hrvatske izvještajne službe (HIS-a), kasnije Sigurnosno obavještajne agencije (SOA-e), i potpuna nezainteresiranost da se dokument objelodani i postane dostupan povjesničarima i hrvatskoj javnosti, time postane još jedan značajan povjesni prilog tragičnoj istini o tim događajima koji s vremenom i otkrićem novih dokumenenata i svjedočenja izranjaju u svoj svojoj strahoti.

Ipak najvažniji razlog ovog istraživanja moje je duboko uvjerenje da bez povijesne istine nema sretne hrvatske budućnosti. U tom smislu Mrtvi obvezuju žive da ih ne zaborave, odaju im dostojnu pažnju, polože ih u dostojne grobove obilježene na primjeren način i kažu punu istinu o strahotama koje se više nikada ne bi smjele ponoviti, jer zaborav znači bolno ponavljanje povijesti. Upravo je dugogodišnja šutnja o svim zločinima u komunističkoj Jugoslaviji i dovela do ponavljanja zločina u Domovinskom ratu.