In memoriam - Joško Juvančić-Jupa

Kao mladi zaljubljenik u kazališnu umjetnost s redateljem Joškom Juvančićem, njegovim redateljskim rukopisom i kazališnom estetikom upoznao sam se gledajući Tollerovog “Hinkemanna” i Ghelderodeove komad “Škola za lude” i “Escurial” u tadašnjem Zagrebačkom dramskom kazalištu, no još više u Teatru ITD (Schisgal “Tigar” i “Daktilograf”) u kojem sam se već udomaćio kao kazališni amater, član SEK-a i kasnije kao redadelj - profesionalac. U Teatru ITD koji je u “zlatnim godinama hrvatskog kazališta 1968. -1972. bio središte nove, uzbudljive i obećavajuće kazališne estetike uz bok velikih hrvatskih redatelja (Kosta Spaić, Dino Radojević, Božidar Violić, Žorž Paro, Tomislav Durbešić) režirao je i Joško Juvančić, od milja zvani Jupa.

U Teatru ITD sam počeo kao student-amater, sa skupinom isto takvih kazališnih zanesenjaka, u SEK-u sam stvorio dvije uspješnice (“Ars longa, vita brevis” i “Vietrock”) , u njemu sam bio kao kod kuće. Jupu sam mogao tamo bolje upoznati kad je režirao komad Toma Stopparda “Rosencrantz i Guildernstern su mrtvi” (1971.). Bio sam jako zainteresiran za predstavu jer sam Toma Stopparda upoznao nekoliko godina ranije na Internacionalnom festival studentskih kazališta na koji je došao s jednom britanskom studentskom družinom i uglavnom se skrivao u studentskom domu, kao dijete izbjeglih Židova iz Čehoslovačke bojao se da će ga zatočiti komunisti.

Za vrijeme Jupinih proba danima sam se motao ITD-ovim kafićem i čekao pauzu, u gledalište se nije moglo ući, kako bih vidio i osluškivao glumce Ivicu Vidovića i Radu Šerbedžiju i redatelja Jupu. Tada sam često čuo i zauvijek uz njega vezao poštapalicu - E’ li! E’ li! Ona je bila istovremeno podstrek, odobravanje i ironična primjedba, svaki ju je glumac mogao protumačiti po svome. Uvijek ću pamtiti taj njegov – E’ li! i anegdotsku uputu glumcima – E’li, bolje glumi! Imao sam sreću prisustvovati premijeri tog velikog kazališnog događaja koji je označio Teatar ITD kao središte hrvatskog kazališta, Toma Stopparda kao značajnog svjetskog dramatičara, Jupu kao jednog od velikih hrvatskih redatelja i dva velika hrvatska glumca, Ivicu i Radu. kao nove zvijezde na hrvatskom kazališnom nebu.

Joško Juvančić - Jupa rodio se 1936. godine u Dubrovniku, gdje je završio osnovnu i srednju školu. Diplomirao je književnost na Filozofskom fakultetu te režiju na Akademiji za kazališnu umjetnost u Zagrebu. Nakon završene Akademije najprije postaje asistent Branka Gavelle, a onda i Koste Spaića, što će odrediti njegovu budućnost kao redatelja i kazališnog pedagoga. Spomenut ću samo neke od njegovih najvažnijih predstava: prve profesionalne režije Joško Juvančić potpisuje u dubrovačkom kazalištu “Marin Držić” - ("Dubrovački skerac“ Feđa Šehović 1961., Moliereova "Škola za žene“ 1962.). Slijede Držić, Schisgal, Betti, Obaldija, Euripid, Ostrovski, De Filippo, Vojnović i Goldoni. U zagrebačkim kazalištima režira uz već spomenute Schisgalove "Daktilograf“ i "Tigar“ u Teatru &TD, preko Tollerova "Hinkemanna“ i Ghelderodeovih "Škole za lude“ i "Escuriala“ u Gavelli, do Goldonijeva „Velikog smiješnog rata“ u HNK.

Za hrvatsko kazalište važne su njegove postave Držića „Plakir iliti Grižula“ i „Dundo Maroje“, Shakespeareov „San Ivanjske noći“, Vojnovićeva „Dubrovačka trilogija“, “Ekvinocio”, Vetranovićev „Kako bratja prodaše Jozefa“ i crkveno prikazanja „Ecce homo“ na Dubrovačkome ljetnim igrama te suvremenih hrvatskih pisaca (Bakarić, Brešan). Bio je dugogodišnji umjetnički ravnatelj Dubrovačkih ljetnih igara, dobitnik mnogih nagrada i priznanja za svoj kazališni rad.
Kao umjetnički ravnatelj drame HNK Osijek Juvančić je od mene 2007. naručio komad “Zastave, barjaci, stjegovi” koji je za stogodišnjicu osnutka tog kazališta režirao pokojni redatelj Žorž Paro. Postojali su snažni otpori u lijevoj političkoj i kulturnoj javnosti protiv tog projekta, na primjer ,spriječeno je njegovo gostovanje u HNK Zagreb, no Jupa je snažno podržavao tu predstavu koja je te godine, po ocjeni osječke kazališne publike, proglašena kazališnom predstavom sezone. Jupa je prestao biti umjetnički ravnatelj i sljedeće sezone “Zastave, barjaci, stjegovi” tiho su nestali sa scene.

Zadnjih godina nekoliko puta sam ga sreo u zalogajnici “Kod Šime” na Kvaternikovom trgu, u njemu je i dalje iskrio isti onaj dubrovački šeretski duh, i dalje se čulo ono njegovo -E’li! Onda je odselio u svoj Grad iz kojega nikada srcem nije ni otišao I tamo je dočekao odlazak u vječnost. Miruj, Jupa, na Mihalju uz svoje. I Vojnović tamo miruje.

Miroslav Međimorec