U okviru trinaestog nastavka podlistka M. Međimorec: „Istinom protiv povijesnih neistina - sažeti pogled na Drugi svjetski rat„ iz knjige Bogdana Radice „Živjeti-nedoživjeti. II. dio“ donosimo poglavlje „Veliki strah u Zagrebu“. (hkv)

Bogdan Radica, Živjeti-nedoživjeti, II. dio, Barcelona – München, 1983., KHR, poglavlje „Veliki strah u Zagrebu 1945.“, str. 321. – 341.

ZAUSTAVLJAM se u Šibeniku. Rukovodioci nezadovoljni gubitkom Trsta. Napadaju Anglo-Bogdan RadicaAmerikance. Boje se, da im poslije gubitka Trsta ne bi vratili Kralja, Mihajlovića i Mačeka. Na putu za Zagreb putujem kroz sjevernu Dalmaciju, Liku, Krbavu, Kordun, jedan dio Banije pa u samu Hrvatsku. Scenario: sve je podpuno uništeno, popaljeno i sravnjeno sa zemljom. Stanovništvo je tih krajeva pretrpjelo neopisive patnje. Bilo je klano, ubijano, protjerivano, spaljivano u vatri popaljenih domova; konačno, bilo je primorano bježati u partizane, s kojima je to pučanstvo, i srpsko i hrvatsko, dijelilo svu svoju tešku, katkada i epsku sudbinu. Prolazimo mimo tisuća popaljenih kuća, uništenih obitavališta, prah i pepeo, ispred svega se vide djeca s majkama, bez obuće i bez hrane. U nekim se pojatama, na brzinu podignutim, spremaju živjeti iduće zime. Kako? Na koji način? Nitko ne zna! Niti im itko daje odgovora na njihova pitanja! I ovdje, kao u svakom građanskom ratu, ideološka i nacionalna problematika. Srpsko općinstvo optužuje Hrvate, ustaše i bilo koga, čeka na odmazdu. Hrvati, koji su u partizanima, svaljuju svu odgovornost na ustaše i na Talijane, za koje vele, da su branili Srbe protiv Hrvata, i obratno! Sve se više uvjeravam, Radicada je današnja revolucija u Jugoslaviji vertikalna pobuna periferije: Crne Gore, Dalmacije, Like, Korduna, Krajine, Banije, jednog dijela Slovenije, nasuprot statičkom i konzervativnom držanju uže Hrvatske i Srbije. Pobune naroda, koji su do jučer bili zapostavljeni, lišeni svakog ekonomskog, kulturnog i socijalnog razvoja u bivšoj Jugoslaviji; i koji su sada u toku rata uspjeli da se probude, da ustanu u obliku jednog kolektivnog preokreta, kad se isti budu organizirali kroz marksističko-sovjetski monolit, mogli bi se ipak formirati u značajan unutrašnji i vanjski faktor. Vertikalna pobuna periferije, o kojoj je pisao Ortega y Gasset, to je ono, što se sada odigrava u Jugoslaviji. Posred toga, u vertikalnoj pobuni periferije, osjećam, kako polu-inteligencija dinarskog tipa, borbena i dinamična, zauzimlje položaj vodstva. U provođenju onoga, što ona zove marksizam-lenjinizam-staljinizam, osjećam da nema razlike između komunizma i fašizma. Ta poluinteligencija daje onome, što ona zove komunizmom, sav vehementni, agresivan i violentan revolucionarni karakter, koji je u ustaštvo unosio isto tako periferijski poluinteligent. Mnogi me od tih podsjećaju isto tako na posljeratne orjunaše. Elementi nacionalističkog i marksističkog totalitarizma u našem rasnom slučaju, korelativni su. Fanatizam, mistika, prekomjerni ultranacionalizam, slijepo i neracionalno slijeđenje vodstva, sve su to oznake, koje sam kao mlad čovjek u Italiji sretao kod fašista. Za razliku od četnika i ustaša, koji izgledaju kao zastarjele i uske pojave u suvremenom gerilskom ratu, partizani se odlikuju modernom revolucionarnom koncepcijom, koju treba tražiti u lenjinističko-staljinističkim knjigama.

Poslije petnaest sati teškog i zamornog puta, stižemo u Zagreb. Stigavši iz ruševina, Zagreb pravi dojam, kao da uopće nije osjetio rata. Prošetavši jutrom kroz grad, osjeća se opća zabrinutost kod građana. Neizvjesnost izbija iz pogleda uplašenih očiju. Sasvim slučajno sretnem na ulici Tona Smerdela, koji mi se žali na svoj težak položaj. Nema namještenja, što znači da nema ni on, ni obitelj od česa živjeti. Volio bi se vratiti u Skoplje, gdje je prije rata bio profesor klasika na sveučilištu. Veli mi, da je jako volio makedonsku sredinu. Izbjegava da išta kaže o stanju, ali osjećam, da je zastrašen i zabrinut. Pitam ga za Matu Ujevića; kaže mi, da ga mogu vidjeti u Enciklopediji. Nije siguran, da će se i Ujević izvući, ali ipak misli da hoće, jer da je veliki vještak! Istog jutra, šetajući po Zagrebu sretnem Mladinea, mojeg druga iz dalekih gimnazijskih godina. On je jedan od sudaca na procesu uhvaćenih članova ustaške vlade. Svojim ravnodušnim, da ne kažem ciničkim glasom, kaže, da se na raspravi najsramotnije i najkukavičkije držao Mile Budak. Neprestano je plakao, izjavljujući, da on nije ni za što kriv. — Hrvatskom je vladalo nekoliko rasova! Ne mi! — Mislim da je to moguće. Od André Cheniera pa do ne znam koga: pjesnici i književnici drhću, plaču i zapomažu ispred giljotine! Jedne večeri sjedim s Harrisonom od Reutera u Gradskoj kavani, na terasi. Kavana je prazna, zadnji gost, koji ju napušta je dr. Ljubo Karaman, koga dugo vremena nisam vidio. Uto bane Tin Ujević, sasvim pijan. I odpočne:

— Evo ih, izaslanici predsjednika Roosevelta i Churchilla. Poslani su, da primjenjuju politiku Jalte. Ali su zakasnili... prije njih stigli su partizani i šumari, predstavnici velike majke Rusije. Les jeux sont faits! Kocka je pala. Rien ne va plus! — Mene je oblio znoj. Pokušavam smiriti Tina, ali njega se ne tiče. Tin nadalje nastavlja svoju teoriju o raspadanju Zapada i zapadne civilizacije. Harrison se ne uzrujava. Reagira: — Mi i Amerikanci nismo zakasnili. Naprotiv, mi smo stigli prije vremena! Mi smo postupali, kako smo htjeli i trebali! — Dijalektika se zatim prenosi na književnost. Tin razvija svoju teoriju, kako Britanija nije europska zemlja, kako Shakespeare nije dorastao ni Danteu, ni Racineu. I tu neobično živahnom dijalektičkom vještinom i ogromnim znanjem, koje frca iz njega kao niz iskrica, citirajući stihove spomenutih pisaca, Tin tjera u škripac Harrisona. Konačno, Tin razvija tezu o tome, kako engleski jezik nije jezik, u kojem se mogu izražavati najrafiniranije i najdublje emocije. To je jezik poslovna svijeta, prikladan za pisanje brzojava ili novinskih izvještaja. Harrison se više ne brani. Osjeća se uvrijeđenim. Nastojim primiriti Tina. On se ne da. Napada Engleze, služeći se poznatim izrazom o «perfidnom Albionu», koji svakome i svima obećaje slobodu, kad treba braniti interese Britanije. Netom je posao završen, prepušta te iste narode ropstvu! U biti, Tin je izbacio iz svojih ustiju sve ono, o čemu govori i beogradska i zagrebačka a i splitska čaršija. Izdaja Engleza. Kad nas Harrison ostavi, Tin i ja pođosmo u pravcu Zrinjevca, gdje sretnemo Stanka Šimića, koga sam prije rata sreo isto tako u Zagrebu. Izgleda mi nekako zgužvaniji i sitniji. Jako je propatio. Ispratimo Tina do njegova stana. Odmah mi zatim Šimić razvija svoju tezu o onome, što se kod nas zbilo, pa kaže:

— Komunisti su jedini iskoristili sukob između Hrvata i Srba. Oni su ga mjestimično i podgrijavali, kako bi mogli nastupiti kao izmiritelji i ujedinitelji. Pojavljivali su se kao konstruktivni elementi, koji idu za tim, da stave stvari na svoje mjesto, da uspostave bratske odnose između Srba i Hrvata i da stvore «novu Jugoslaviju». Oni su to izveli podporom Mačekovih glasača, a glavni izvoditelji bili su inteligencija i seljak, a ne radnik, koji je u tome poslu totalno podbacio. Seljak i građanin imali su glavnu riječ u izvođenju ovog posla. Mit je govoriti o radničkoj klasi. Radnička je klasa bila sva u službi okupatora, radeći po njemačkim tvornicama, ili se krila po gradovima.

— Englezi su u Hrvatskoj preko svojih agenata — puštam Šimića, da nastavi svoju tezu, jer je to najdublji presijek zbivanja, koji sam čuo iz ustiju našeg inteligenta — huckali ustaše, da ubijaju partizane. To sam slušao i od građana i od seljaka po gradovima i po selima. Da se je «27. marta» odigrao poslije napadaja Njemačke na Rusiju, pokolja i međusobnoga srpsko-hrvatskog klanja ne bi bilo; i stvar bi bila pošla daleko bolje za Jugoslaviju i za hrvatsko-srpske odnose! Rat bi tada i Srbima i Hrvatima bio jasniji. Pokolja ne bi bilo. Pokolji će zauvijek ostaviti dubok trag u mržnji Hrvata i Srba. Posebno u miješanim krajevima.

Na moje pitanje, kako on tumači pokolje Hrvata i Srba? — odgovara:

— Jednostavno. Srbi su dva decenija psovali majku majčinu Hrvatima po Bosni i Hercegovini i po Hrvatskoj i Dalmaciji, gdje žive jedni do drugih. Ponašali se kao gazde u hrvatskoj kući. Vlast sa žandarima bila je srpska. Kod Hrvata se sve to kupilo, u njima je vrelo; i netom je došlo do prilike, da se osvete, to su i učinili. Ali ne zaboravi, da su ipak bili Srbi prvi, koji su počeli ubijanjem Hrvata u hercegovačkim selima.

Za Srbe Šimić kaže, da su u svojim postupcima prema Hrvatima nemogući i da nemaju mjere:

— Prođi kroz Ilicu pa ćeš vidjeti, da Srbi izvlače ćirilske natpise i vješaju ih na svojim trgovinama. I to čine tako izazovno, da im nije dosta, da je Beograd srpski, nego žele pokazati, da je i Zagreb dobrim dijelom srpski. — Šimić me uvjerava, da Gorana Kovačića, pjesnika «Jame», nisu ubili ni ustaše ni četnici, nego komunisti, jer da su osjetili, da bi im mogao smetati u provođenju partijske linije. Ne vjeruje, da se to isto može dogoditi s Krležom, jer je i suviše dobro poznat, ali Krleža će morati proći kroz sitno rešeto, dok ga prihvate. Protiv njega su napose Đilas i Zogović, inkvizitori kulture. Oni ne mogu nikako oprostiti Krleži, što ih nikada nije ozbiljno uzimao, što ih je smatrao primitivcima —«ovnovima»!

Šimić ovako rekonstruira zadnje događaje u Zagrebu:

— Ustaše su poslali memorandum uoči pada Zagreba po ministru Vrančiću i zrakoplovcu Vrkljanu Englezima, po sporazumu s Vatikanom, s nakanom, da bi pregovarali s Englezima, da se predaju njima, a ne partizanima. Memorandum je napisao Ivo Bogdan. Englezi su odbili. Papinski legat Marcone igrao je važnu ulogu kod toga. Pavelić je ponudio Mačeku, da preuzme vlast, koju je on odbio. Odmah zatim ponudio je nadbiskupu Stepincu, koji je također odbio. Stepinac je upitao Mačeka, što on namjerava učiniti. Maček je odgovorio, da će ostati. Stepinac je isto tako odlučio ostati. Kako je Maček u zadnji čas izmijenio mišljenje? To nitko ne zna! Drži se, da je sklonjen i poveden od svoje okoline. Možda je i zastrašen, jednostavno pobjegao. — Ovo Šimićevo mišljenje dijelio je najveći dio hrvatskih dobro upućenih ličnosti, s kojima sam razgovarao.

Iako nema smisla razgovarati sa službenim svijetom, a kako živim u Palače Hotelu, za ručkom i za večerom razgovaram s novom političkom klasom. Tako i s Vickom Krstulovićem. Ja sam u Beogradu i u Splitu slušao, da je Krstulović običan splitski batal. Međutim, iz njegova ponašanja i iz razgovora to ne izgleda. Iz njegova se držanja uopće i ne osjeća, da je bio manualni radnik. Prvo, što mi je rekao, bilo je, da je prije rata uvijek čitao članke Guglielma Ferrera o građanskom ratu u Španjolskoj.

— To je za nas bilo neobično važno, da jedan konzervativac i historičar brani republiku i osuđuje politiku velikih sila u pitanju ne-intervencije, dok su Mussolini i Hitler podupirali Franca i fašiste! — Zatim je prelazio i na neke od mojih članaka o Unamunu i o demokratskoj Španjolskoj, za koje kaže, da ih je čitao u «Novoj Evropi». Prelazeći na naše stanje, bilo mu je drago, što sam se vratio; znao je za moj rad u Americi, pa me osigurava, da ću moći razvijati svoje djelatnosti i u Zagrebu, ako ne ću u Splitu!

— Neka Vas ne uznemiruje kaos, zbrka i nasrtljivost mlađih; u revoluciji smo! — Razgovarajući s Krstulovićem, došao sam do ovih neuobičajenih zaključaka: ako komunizam uspije, da od najobičnijeg radnika izdigne i preobrazi čovjeka i usavrši ono, što je u njemu postojalo, kao stanovit potencijal boljega, onda komunizam kroz svoju propedeutiku postaje, nesumnjivo, pojava, od koje čovječanstvo može samo imati koristi. Uzaludno je što buržoazija i naša desničarska inteligencija misle o njima. Oni će kroz decenije uspjeti, da se izgrade u novu političku klasu! Ista će u mnogim pitanjima biti sposobnija od naše stare primitivne političke klase, koja je zastajala, da se prilagodi novijem tehnološkom i industrijskom razvoju društva. Naprotiv, agresivnost i muškobanjsko isprsavanje Anke Berus djeluje očajno! Ja sam Berusicu bio prvi put vidio u Ljubljani, u jednom seminaru na sveučilištu, kad sam tamo bio na prvoj godini sveučilišta. Kao žena, bila je neprivlačna. Izmijenili smo par riječi; i nikada se zatim nismo vidjeli. Poznavao sam njena oca, kad je vodio Leono-vu knjižaru u Biskupskoj palači, na trgu ispred Dušica. Uvijek me je upozoravao na najnovija izdanja knjiga i časopisa. Imala je i brata katoličke orijentacije, ali među njima nije bilo nikakvih duhovnih odnosa. U vrlo kratkom razgovoru, smatrajući i mene nekada katoličkim đakom, osjetio sam jak klasni antagonizam. Umalo što mi nije kazala: — Pa što ste ovamo dolazili? Ovaj sistem nije za Vas! Mi razvijamo klasnu borbu, i zato su nam zreli marksisti, ili, ako već razvijamo industriju, zato su nam potrebni tehnolozi! — Konačno, kod nje se pojavljivao i onaj osjećaj svih naših marksista, koji su se uspjeli domoći vlasti, a koje ga bi se moglo nanizati kroz slijedeće misli: — Vi građanska ili liberalna inteligencija niste uočili smisao i dinamiku povijesti, kad niste nama pristupili. Govorili smo vam, da se ukopčate u naša kola. Što vam mi sada možemo? Vi ste za nas balast!

Da se uoči karakter inteligenta-komuniste, iznosim i ovaj jezovit slučaj, koji mi je Berusica sasvim glasno ispričala, a koji se odigrao u drugoj ofenzivi na Petrovoj Gori:

— Tamo se nalazilo 10.000 ljudi u prostoru od tri pojasa bunkera. Uspjeli smo pobiti neprijatelja, ali se zato moralo reducirati broj naroda. Tako su majke morale ubijati vlastitu djecu, da ih ne bi pustile u ruke njemačkih vojnika i ustaša! — I u pričanju tog očajnog slučaja, Anka Berus je govorila hladno, bez imalo emocije. To je, uostalom, slučaj sa svim rukovodiocima, kad iznose doživljaje iz rata. To i takvo izlaganje više puta mi je izazivalo misli: — Kako to, da se vi sami niste ubijali? — Ali odgovor na to gotovo uvijek bio je isti:

— Mi smo morali sebe štedjeti, jer mi smo rukovodstvo, elita, koja poslije pobjede mora ostati na životu, da izgradi novo društvo, zasnovano na komunističkoj vlasti! — To nije bila samo moja dedukcija, odnosno izvođenje zaključaka iz ovih razgovora. To je bilo mišljenje svakog istaknutijeg rukovodioca i, razumije se, nekomunističke inteligencije, koja se zgražala nad takvom ideologijom, koja formira takvog čovjeka.

U takvom društvu sresti monsignora Rittiga, bila je čitava senzacija. Prilazim mu. Sav dekorativan i širok u komplimentima, izazivlje dojam renesansnog mecene i kozmopolitskog prelata, kakvih se još može sresti u Srednjoj Europi. Raspitkuje se za sve i svakoga. Najviše ga zanima, da li sam vidio Meštrovića? Razjašnjavam mu, da sam stigao iz New Yorka preko Londona ravno u Beograd. Jako je zadovoljan, što je Zlatko Baloković vodio Američke Hrvate u sklopu djelatnosti za Tita i za partizane.

— Partizani su, ti znaš, sveslavenska djeca. Vraćamo se u eru velikog slavenskog i južnoslavenskog bratstva. Sve ono, o čemu su govorili, pisali i borili se Strossmayer i Rački. — Pozivlje me na večeru. Tuži mi se na nadbiskupa Stepinca:

— Najveća je poteškoća u tome, da Nadbiskup ne shvaća revolucionarni značaj velikih promjena, koje su nastale u svijetu. Za sve je krivac Marcone, papinski legat, koji je uvjeravao nadbiskupa Stepinca i onog nesretnog Pavelića, da će Englezi i Amerikanci doći, preuzeti vlast u Hrvatskoj, i da će, uz neke male osobne promjene, ustaške vlasti moći i nadalje nastaviti svoj rad. Poveli su se čak i neki pregovori. Marcone ih je uvjeravao, da na toj politici stoji i Vatikan. Međutim, moja su obavještenja, da Vatikan mijenja politiku i prema Sovjetskom Savezu i prema komunizmu; i to sve pod utjecajem i Amerike i Engleske. — Kao primjer toga, navodi mi činjenicu, da u zadnjem govoru od 2. lipnja Papa nije osudio komunizam. Predlaže mi, da svakako pođem u posjet Nadbiskupu i da mu izložim međunarodno stanje. On će urediti sastanak. Međutim, do sastanka s Nadbiskupom nije nikada došlo. Kao, uostalom, ni s Nazorom. Sigurno je, da su drugovi naredili Rittigu, da ne ide dalje s tim prijedlogom. Rittig mi i opet ističe, da je on prišao Narodno-oslobodilačkom pokretu, jer je u istome vidio obnavljanje sveslavenskih misli, kojima je uvijek bio odan. Rittigovi nećaci pričaju jezovite stvari o režimu NDH-a, o mučenju, ubijanju Srba. Kažu, da su sve to radili Ličani i Hercegovci, ni Zagrebčana, ni Zagoraca nije uopće bilo. To je mišljenje svih i svakoga. Glavni podstrekači svih masakra bili su Pavelić, Luburić, Boban i ostali. Konačno, Rittig smatra, da bi Katolička Crkva u Hrvatskoj bila neobično mnogo dobila, da je glavnina svećenstva, napose hijerarhija, išla novim putem, ili se barem negativno držala prema ustaškom režimu! Iznosi mi slučajeve stanovitih vjerskih redova, posebno pojedinih franjevaca sa Širokog Brijega, za koje kaže, da su aktivno sudjelovali čak i u likvidaciji srpskog življa. — Grjehota je, kaže mi, da ondje nije bilo dra Dominika Mandića i dra Karla Balića: oni bi svojim autoritetom bili spriječili mnoge teške zločine, neprikladne za Crkvu. Reče mi, da on želi, da se svakako oni što prije vrate, zatim mi preporuča, da netom dođem u vezu s Meštrovićem i Kljakovićem, da ih uvjerim, da je potrebno, da se što prije vrate kući. Oni svojim prisustvom mogu spriječiti mnogo toga! Misli, da je Maček pogriješio, što je napustio zemlju! Trebao je ostati! Kad je već ostao u NDH, morao je nastaviti i pod sadašnjim režimom. Toga su mišljenja mnogi. Ali daljnji razvoj monolitskog zauzimanja vlasti pokazao je, da su svi ti ljudi tipa Rittiga bili nerealni! Za Tita Rittig kaže, da je dobar čovjek?!

Konačno, potražih Matu Ujevića u uredu Enciklopedije, gdje je i nadalje radio. Bio je za sebe nesiguran. Na jednoj su skupštini Gradskog odbora i njega optuživali, da je bio suradnik ustaškog režima. Upravo, dok sam s njim razgovarao, čulo se to preko radija, jer su takve skupštine bile prenošene preko radia. To je izazivalo ogroman teror i strah nad potencijalnim žrtvama. Takvih je bilo mnogo u Zagrebu. Prije polaska k Ujeviću, zaustavio sam se kod Šime Balena, koji je bio postavljen za glavnog rukovodioca Enciklopedije. Balen mi je negativno govorio o Ujeviću, naglasivši, da čini sve moguće, da ga spasi, ali nailazi na velike teškoće. Ja Mati nisam to kazao, da ga još više ne uzrujam. Mate mi je, međutim, na dugo i na široko pričao o velikom kulturnom radu za vrijeme rata. Intelektualac se je uvlačio u sebe, govorio mi je, i smatrao je, da je jedini način, da se odgovori na niskosti vođenja politike u NDH, i na njene strašne zločine, da se sva djelatnost na kulturnom polju pojača i razvije, da suzbije sve ono negativno, što su ustaše načinili! Za tri tjedna prodalo se osam tisuća primjeraka Dostojevskoga «Zločin i Kazna», a Victor Hugoa prvo izdanje «Bijednika», koje se tiskalo u tri tisuće primjeraka, rasprodalo se za tjedan dana. Pojava Enciklopedije, koja je počela za vrijeme Banovine, išla je za tim, da javnosti pokaže kulturnu zrelost hrvatskog naroda. Rekoh mu, da sam vidio Smerdela. On kaže, da ne može ništa za njega učiniti. Za Ljubu Marakovića mi dodaje, da ne zna, gdje je, ali drži, da je u tamnici ili nekud odveden. Kako sam kasnije saznao, Maraković je na sudu optužen, da je kolaborirao. Odgovorio je: — Da nije bilo u cijeloj našoj povijesti kolaboracije s okupatorom, ništa od nas ne bi bilo, niti bismo bili izgradili ni ono malo kulture, što smo imali! — Ta je izjava odjeknula Zagrebom. Kao i ona Tina Ujevića, kad je bio osuđen zbog kolaboracije. Tin je upitao: — Što će biti s mojom imovinom? — Zagreb se nasmijao u općoj tuzi!

Najteži bio mi je sastanak s Krležom. Stanuje u novom stanu, gdje ga nije bilo pred moj polazak za Ameriku 1940. Izgleda kao ruina. Nema uopće niti jednog zuba. Glava mu izgleda kao neka grčka maska. Maska fauna ili možda i Sokrata uoči atenskog suđenja. Bela pokraj njega, jako ostarjela, upravo izlinjala. Osjećam, da je sasvim bespomoćan. Sve to shvaćam, jer ga nigdje nema upravo u ovome trenutku, koji bi se trebao smatrati njegovim trenutkom. Zagreb je iznenađen, da nigdje nema Krleže. Govori se, da ga Tito nije primio, zatim, da mu je Nazor jedva dao ruku, kad je primio hrvatske književnike, ostavivši ga zadnjega, gotovo ne oslovivši ga. Nitko ne zna, što će biti s Krležom. Ostajemo dulje. Pokazuje mi fotografije iz doba ustaškog režima. Komentira svaku sliku. Bavi se mišlju, da ih objavi sa svojim komentarima, po svoj prilici, da napiše i roman o toj tragikomičnoj hrvatskoj kavalkadi! Rat je Krleža teško propatio, ali se ipak spasio. U Zagrebu svi znaju, da ga je spasio Mile Budak, rekavši, da najvećem hrvatskom književniku ne smije vlas s glave pasti. Upitam ga, da li je to točno? One se samo osmijehne u znaku odobravanja. Vodi me u neki kutić, da mi se povjeri. Sav zabrinut kaže, da je njegov položaj jako težak, jer da je 1941. bio izbačen iz Partije i da je ostao u sukobu s Centralnim komitetom. Zatim doda: — Čujem da ste se Vi vidjeli u Beogradu s rukovodiocima. Molim Vas, da se raspitate kod Kardelja, što misle sa mnom? — Način, na koji je Krleža to kazao, osjetio sam, da se nalazi u teškoj dilemi. Kao da me zapomaže, da ga spasim. Obećah, da ću za koji dan biti u Beogradu, gdje moram svakako vidjeti Kardelja, i da ću mu iznijeti njegov slučaj. Tako je i bilo! Nisam nikada mislio, da bih ja, nikada marksist ni komunist, mogao spasavati oca marksizma kod nas od sve samih marksista i komunista! Vremena su uistinu više nego luda! Dok tako razgovaramo, stupi u stan gđa Kunc. Sva zaplakana javlja, da se Zinka i Predrag Milanov vraćaju kući. — Zar su ludi? — Odgovorih: —Zašto? I ja sam se vratio! — Odmah zatim rupi u stan mlada supruga Milana Begovića, koja samo što ne klekne ispred Krleže i sva zaplakana moli, da se spasi Begovića, da se ne dozvoli, da u odmaklim godinama završi u zatvor ili u neki logor. Begović je, naime, u toku rata igrao sasvim upadljivo njemačko-talijansku kartu, braneći europsku civilizaciju od američko-sovjetskih barbara! Ja sam mu u Splitu preporučio, da to ne čini, jer da ni Amerika ni Rusija nisu još nikada izgubile rat, dok Njemačka i Italija jesu! Ali sve one ne osjećaju, da Krleža ništa ne može, da je sasvim bespomoćan. Njima nikako ne ulazi u glavu, da je «papa» komunizma i marksizma u Hrvatskoj izvan komunističke vlasti. Krleža to osjeća, ali ne zna, kako bi se iz svega toga izvukao! Imam dojam, da on sve to gleda iz perspektive romana, koji još treba napisati. Ali ovo je teže i složenije od «Hrvatskog boga Marsa». Govoreći, kako su ljudi izgubili glavu, reče mi, da je Haler poginuo, pavši s jednog kamiona. Da je sjedio u svojoj kući i nije bježao, ne bi mu se ništa bilo dogodilo! [Poslije se potvrdilo, da to nije bilo točno: umro je 1954. kraj Maribora]. Pitam Krležu, kako on objašnjava pokolje? Odgovara:

— Dvadeset i pet godina Srbi su psovali majku majčinu Hrvatima. Kad se ovima pružila prilika, da im vrate milo za drago, učinili su! Takva su braća u onim krajevima zemlje, gdje žive jedni do drugih! — Bavi se mišlju, da pokrene novi časopis. Moli me, da mu nešto napišem. Sjedim u Palaceu i svako veče pišem, i to Oluja na Potomaku, sukob između Srba i Hrvata za vrijeme rata u Washingtonu. Predao sam mu rukopis. Esej nije nikada ugledao svjetla, jer sam poslije toga, napustivši zemlju, objavio i na engleskom i na hrvatskom svoja opažanja o komunističkoj Jugoslaviji.

Rečeno mi je, da je potrebno da posjetim dra. Vladimira Bakarića. Prima me vrlo hladno i gotovo službeno. Bakarić je tip čovjeka, s kojim je teško uspostaviti neposredan kontakt. Govorimo o općim prilikama. Ja ga upozoravam na velikosrpski kurs po beogradskim ministarstvima. Rekoh, da postaje gori, nego je bio prije rata. Mržnja na Hrvate masovno raste. U svakom Hrvatu gleda se ustašu. Skrećem mu pažnju, da je potrebno uspostaviti ključ u diplomaciji. Rekoh mu, da je, kad se pokrenula «Politika», trebalo bi pokrenuti i »Obzor». Srbi valoriziraju sve svoje vrednote, dok mi prelazimo preko naših. Osjećam, da ga sve to ostavlja indiferentnim. Gleda u prazan prostor! Zastaje. Prelazi na Trst.

— U Trstu, i u krajevima — kaže — koje su Englezi uzeli u svoje ruke, saveznička vlast svugdje postavlja bivše fašističke organe, što izazivlje ogromno negodovanje kod svijeta. Naši su narodni odbori bili sastavljeni od narodnih ljudi, talijanskih radnika i seljaka, dok su pod fašističkom upravom bili sastavljeni od Talijana, dovedenih iz Italije, i to od fašista, što je bilo vrlo nepopularno kod domaćeg talijanskog i slovenskog stanovništva. Međutim, naši su postavljali domaće narodne ljude. U samom Trstu demonstracije protiv nas vrše isključivo fašisti, dok su radnici i seljaci, naši i talijanski, za nas i za Tita. Buržoazija se drži pasivno. I naši i Talijani svugdje su demonstrirali, da hoće Tita i Titovu Jugoslaviju. Naše su se žene u Istri bacale ispred naših kamiona i tražile od naše vojske, da se ne povlači, da ih ne napušta. Naši su odbori privukli velike simpatije za nas. U Pulju, gdje se nisu očekivale simpatije za nas, i tamo su pri dolasku Engleza bile priređene velike demonstracije u naš prilog!

Radi čega je Bakarić gubio toliko vremena, da me uvjeri u stanje u Trstu? Nije li možda računao, da sam ja američki novinar, kojeg se može varati; i zato, što je to bilo u trenutku, kad su Saveznici tražili povlačenje partizanskih odreda. Teška izjava maršala Alexandera protiv postupaka Titovih trupa u Trstu djelovala je toliko na «reakciju», odnosno na većinu protu-titovske javnosti, da se je otvarala neka mogućnost sukoba između Tita i Saveznika, što bi naša desnica bila prihvatila kao mogućnost likvidacije komunizma. Linija je vrhuške bila protu-britanska i protu-američka. Tek kasnije se saznalo, da je i Staljin tražio od Tita, da se povuče iz Trsta. To su svakako komunisti krili! O nekoj popularnoj politici partizanskih trupa u Trstu i u Istri nije bilo ni govora. Kad sam kasnije stigao u Italiju, tamo se samo govorilo o «jamama» — le foibe — po Julijskoj Veneciji! I kad sam još kasnije, 1953., posjetio Trst, naši su mi ljudi otvoreno govorili, da smo Trst izgubili onog trenutka, kad su partizani ušli u grad i počeli robiti, krasti, ubijati i progoniti sve i svakoga! Ali za vrijeme ulaska anglo-američkih trupa u Trst, desnica i burožoazija kod nas bila je digla toliko glavu, da se javno govorilo: — Ovdje tiranija, u Trstu demokracija! Osjećalo se, kako je sve to tuklo u mozak ne samo Bakarića, nego i svu vrhušku, jer kad god se dolazilo u doticaj s glavnim predstavnicima režima, poanta je bila protu-angloamerička. Zato i primijetih Bakariću:

— Anglo-Amerikanci imaju protiv sebe vas i «reakciju». Sve se pribojavam, da će od sada unaprijed Anglo-Amerikanci postajati sve to više nepopularni, i kod jednih i kod drugih. Nije mi toliko žao za Engleze, jer su oni oduvijek vodili sadašnju politiku, a i zato, što su oni pri kraju svoje ere. Žao mi je za Ameriku i za američki narod, koji je uistinu ušao i u ovaj rat, da se prestane europsko-internacionalnim spletkama. Američki narod voli otvorenu politiku, s otvorenim kartama!

Osjetio sam, da me je Bakarić već osudio kao američkog čovjeka, možda i agenta. Na moja daljnja pitanja o tome, kakva će biti njegova politika u Hrvatskoj, i da li će Hrvatska u sadašnjoj Jugoslaviji biti ravnopravna sa Srbijom, čuvao se, da mi da jasan odgovor. — I da, i ne! — I on s onim nesretnim, politički naivnim opterećenjem ponavlja:

— Hrvati imaju veliko opterećenje u odnosu na Srbe. Ustaše su ubijali srpski narod. Mi moramo praviti koncesije... Rekoh mu, da se sa svih strana čuje, da Srbi već vladaju po Zagrebu i po Hrvatskoj, da preuzimaju u svoje ruke i ono, što im ne bi pripadalo, da se svugdje isprsavaju ćirilski nadpisi, i da je OZNa sva u srpskim rukama. Rekoh mu, da su predstavnici predratnog ministarstva vanjskih poslova iz Beograda na čelu s Jovanovićem-Marambom već u Zagrebu, i da odnose arhiv ustaškog ministarstva vanjskih poslova u Beograd, što znači, da će se sve to iskorišćavati protiv Hrvata, da i nadalje dokazuju, kako je većina hrvatskog naroda bila s ustašama. [Primjedba: poslije četrdeset godina po prvi puta se pojavljuju povijesni dokazi, koji dokazuju suprotno od velikosrpske propagande; i to zahvaljujući Tuđmanu, Bušiću i Krizmanu]. Bakarić i nadalje ne misli, da je srpska propaganda protiv Hrvata opasna. Jednom riječju, imam dojam, da je Bakarić u odnosu na Srbe prestrašen i spreman na svaku koncesiju, bacajući hrvatska prava na ravnopravnost i autonomiju u koš! Pitam ga, što će učiniti s Krležom a što sa Štamparom, koji se nalaze u vrlo teškom položaju i očekuju, što će s njima biti? — Apsurd je — dodao sam — da takva dva značajna čovjeka moraju stajati u položaju neizvjesnosti. On samo mahne glavom, i odgovori:

— Što se Štampara tiče, to je stvar laka! Drug Paja (Gregorić) o tome vodi računa. Slučaj Krleže je malo teži. To je pitanje vodstva Partije. Za to nismo nadležni samo mi u Hrvatskoj. Za to su nadležni i drugovi u Beogradu, Kardelj posebno, i zatim Đilas i ostali!

Imao sam dubok utisak, da je Bakarić slab i neotporan ali, u isti mah, i lukav, oprezan i kunktarski operator. Kod njega nije nikako bilo glavno pitanje učiniti sve što je moguće, da Hrvatska dobije svoje mjesto pod suncem. On je osjećao, da suviše isticati poseban položaj Hrvatske, znaci pasti u poziciju, u kojoj se nalazio Hebrang. U buržoaskom političkom saobraćaju njegova bi se politika zvala furtimaškom. Međutim, u staljinističko-titovskom vođenju politike, to se zove politika posvemašnjeg pokoravanja vrhuški i njenom vodećem aparatu. Iz Bakarića se ništa nije dalo, niti može izvući, što bi pokazivalo stanoviti kriterij političke samostalnosti. Da li je on i nadalje ostao konspirator, poput većine vodećih ljudi na vrhuški hrvatskog aparata? Ili je to duh Partije, koji, uostalom, u svakoj ustanovi i u svakom društvu ostaje uvijek na vlasti zato, što nije ni suviše inteligentan, ni suviše principijelan? Tek, ako Tito u svima situacijama ima takvih ljudi, kao što je Bakarić, on će se dulje zadržati na vlasti, nego što se to danas vjeruje! Sastanak i razgovor s Bakarićem uvjerio me je, da u ovoj zemlji, gdje vlada jedan nov tip «tiranije manjine», ali daleko složenije i znanstvenije, nego što su bile one prijašnje, nema smisla ni ostajati, ni stvarati nikakve kombinacije! Ono što me ponajviše zabrinjuje poslije razgovora s Bakarićem, to je da, ne vidim u čitavom sklopu hrvatskih komunista nikoga, tko bi bio na visini srpskih pa i slovenskih komunista, u obrani najelementarnijih hrvatskih interesa. Jedini Hebrang, ali osjećam, da su mu dani odbrojeni! Taj Hebrangov stav zasigurno straši Bakarića i ostale hrvatske rukovodioce. Tito ih ne brani, jer on igra ulogu Jugoslavena, što znači dozvoljava Srbima, da drže u svojim rukama osnove države. Srbi ustvari s Beogradom na čelu ostaju i nadalje faktičnim gospodarima države!

Dra Andriju Štampara srećem na ulici. Utučen je, zabrinut i uznemiren. Iznenadio se je, što me je vidio. — Pa niste li lud, što ste dolazili? — Nije htio govoriti na ulici. I on, kao i svi ostali, kad smo cijelo jedno poslije podne sjedili u njegovu stanu, ispriča mi svoju odisejadu iz rata i nakon rata. On je, naime, bio napustio Ženevu, gdje je boravio u Higijenskoj sekciji Društva Naroda. Uvijek isti Štampar, usamljen, razočaran i zabrinut. Za vrijeme rata boravio je u Grazu, tako da je izbjegao ustašku «strahovladu». Veli mi, da su Nijemci i Austrijanci dobro s njim postupali. Isto to kaže i za Ruse. Naprotiv, netom se vratio u Zagreb i pao u ruke partizana, nije zadovoljan. Očekivao je, da će ga komunisti, s kojima je prije radio, napose dr. Paja Gregorić, odmah rehabilitirati i integrirati. — To je, dodajem, očekivao Luj Adamič. — Stvari se, međutim, nikako ne miču! I kod Štampara obiteljski problemi. Jedan je od sinova bio u ustaškoj političkoj policiji, dok mu je kći stigla iz šume, gdje je bila s partizanima, dok je sada u Ozni. Kći mu je s drugom uselila u vilu, i bila je, dok smo razgovarali, na katu poviše nas. I uistinu, to me je iznenadilo, kad me je Štampar neprestano opominjao: — Govorite tiše. — Zatim bi digao glavu i gledao u strop, kao da me upozori, da me gore netko sluša, ili može čuti! Poslije mi je razjasnio, u čemu je stvar. Radilo se o njegovoj kćeri i njenom drugu, koji se nisu ustručavali, da i njega kontroliraju. Uobičajena slika u svima obiteljima, gdje je jedan član bio skojevac ili slično! Želio je znati, kakvo je stanje u Beogradu. Upozoravao sam ga na rastuće velikosrpstvo i protuhrvatstvo. Sumnjao je, da bi Anglo-Amerikanci mogli prepustiti ovaj dio svijeta komunistima! Ja sam ga, naprotiv, uvjeravao, da je stvar već riješena. Zanimalo ga je stanje u Americi, koju je odlično poznavao. Dao mi je naslutiti, da on ne će dugo čekati i stajati u nekom zatvoru, k tome kontroliran od svoje kćeri i njena druga, nego da će se maknuti iz Zagreba, iako žali za svojom «vilom», u kojoj su sačuvane sve njegove «stvari, koje on tako voli, a koje su vezane s njegovim životom»! «Uvijek ista pjesma», kako kaže moja žena — «robovi smo vila i biblioteka!» — Ako i Vi maknete prije mene, molim Vas, posjetite moje prijatelje u Rockefellerovoj fundaciji, i skrenite im pažnju, da su dužni da me izvuku iz ovog stanja! — Štampar je posumnjao, da bi ga bilo tko od komunista mogao izvući. Kad je čuo, da se vraćam u Beograd, zamoli me i on, kao i Krleža, ukoliko budem vidio Kardelja, da spomenem i njegov slučaj. Obećah, da ću to učiniti! Vraćajući se u razgovoru na Ameriku, iznenađivao se je neprestano, da sam je napustio. I opet: — Šta ste dolazili iz Amerike u ovaj pakao? Ta zar niste ludi! — Ja mu rekoh: —Ljubav za zemljom. Želja za novim. Osjetio sam, da se ne bih nikako snašao u Americi, s kojom nemam nikakve unutrašnje intelektualne veze. Nije isključeno — dodah — da ću ovdje ostati i dovesti i ženu i djecu! —

Rekoh to, da osjetim reakciju. — Ta, manite —skoči—. Ta Vi ste lud! Nemojte to nikako učiniti! — Pita me za naše Rockefellorovce. Zanima se posebno za dra. Jozu Tomaševića i za dra. Dinka Tomašića. Ja mu rekoh, da je prvi pristupio Adamiču, i da je sada u UNRRI. Za drugog mu rekoh, da je povezan s hrvatskim nacionalističkim krugovima, da je odlučno protiv Titova pokreta, i da je i Šubašić morao radi svega toga s njim prekinuti! — Ta, Dinko je lud! On je uvijek bio na lijevo! Radi čega je sada promijenio! Kad mu rekoh, da Tomašić surađuje s franjevcima na pitanju stvaranja nezavisne hrvatske države, htio je da svisne od srdžbe! — Inače zavidi obojici, što su tamo ostali i što su Amerikanci. Mene i nadalje progoni s njegovim: —Ja bih Vas tukao! — To je Štamparova omiljela fraza, kad nekoga voli ili žali. — Ja ću Vas tući. Ostaviti onu krasnu ženu i djecu! — On ih je poznavao iz Ženeve. Izvinjava se, što me ne ostavlja na večeri: — Da Vam pravo kažem, teško je koga pozivati, jer još uvijek oskudijevamo u živežnim namirnicama. Imao sam više hrane u Grazu, kad su me hranili ruski vojnici, nego li ovdje kod svojih. — Stari Doktor Štampar, za koga je Luj Adamič predviđao i čak pisao, da će u socijalističkoj Jugoslaviji igrati jednu od glavnih uloga, sasvim je izvan komunističke stvarnosti, s kojom je cijelog života očijukao!

Na ulici srećem poznanike. Među ostalima i Pešu Meštrovića, koji me obavještava, da mu se brat Ivan Meštrović nalazi u Švicarskoj i da je obaviješten, da se za sada ne vraća. Inače, i on je zabrinut što Srbi preuzimaju sve pozicije, kao i poslije Prvog rata. Srbi svi i svuda! Meni savjetuje:

— Pazi, što govoriš! Gledaj sve, ali ništa ne kazuj! Ljudi nestaju kao muhe! Čuvaj se! Ovdje operiraju i naša Ozna i Staljinova NKVD! — Da bih ga malo osnažio, rekoh mu: — Ne brini, i angloamerički Intelligence! — On se gorko nasmije. Svi sumnjaju u Anglo-Amerikance i u njihovu političku snagu.

Mladi pukovnik Šime Balen odlučio je, da mene i Milana Marjanovića vodi u Istru. Bilo je to jedno od nezaboravnih putovanja. Iako puštam čitatelja, da čitav taj opis pročita u mojem «Dnevniku po Hrvatskoj 1945.», ipak moram i ovdje zapisati, da me je prohod po Grobničkom Polju, gdje su ubijene 152 osobe, jako potresao, kao, uostalom, i sva Istra. Dok je Balen bio zanimljiv kao hrvatski nacionalist, koji se pretvorio u komunistu, ali i nadalje ostao Hrvat, dotle je Marjanović bio isto tako razdragan, što je posjetio Istru, zadržao se kod Viktor Car Emina, isto tako oduševljena, što je Istra dio Hrvatske. Marjanović uvijek u magli iznosi razna mišljenja o Kranjčeviću, Nazoru, o bogumilima, u kojima, razumije se, Marjanović vidi prve slavenske komuniste! Na mostu u Karlovcu rekoh:

— Svijet traži jednog gospodara. Danas postoje dva: Amerika i Rusija. Rusija, s obzirom na ideologiju, koju nosi u sebi i sa sobom, neka vrsta mesijanizma pravde, bratstva i ravnopravnosti naroda i klasa, ima velik izgled na uspjeh, napose kod zaostalih naroda, a koji se sad dižu iz magle, predrasuda i neimaštine. Ne vjerujem, da će Rusija moći tako lako i tako brzo postati gospodar! Ona je jako mnogo pretrpjela u ovome ratu! Osim toga, veliko je pitanje, da li će ljudi, koji je vode, uspjeti dati sistemu nov pravac. Svijet očekuje mir, ljubav i ostvarivanje blagostanja i sreće. Toga ima u najvećoj mjeri u Americi!

— Rijeka i Trst — nastavio sam — moraju izdržati glavnu borbu. Na tome bi terenu Hrvati, Slovenci i Talijani mogli pod današnjim rukovodstvom izgraditi zajednicu naroda! Ono, o čemu su sanjali Supilo, Salvemini i Ferrero. Na ruševinama fašizma dalo bi se izgraditi novi svijet! Kad Europa bude prihvatila tu formulu, problem nacionalizma bit će riješen, odnosi između naroda postat će humaniji. Sve ono, što nije bilo moguće ostvariti po građanskoj liniji i za vrijeme fašizma, pokušava se sada. Tko bi mogao da u jednoj te istoj zemlji postavi Talijane i Slavene, da zajedno dijele vlast, da predsjednik narodnog odbora bude Talijan, a podpredsjednik Hrvat? To se ovdje već usvaja. To sada rade komunisti! Ako uspiju, povijest će biti na njihovoj strani! U međuvremenu, Srbi i Hrvati se vole manje od Talijana i Hrvata! Slaveni pod znakom crvene zvijezde i pod Marxom-Lenjinom-Staljinom otvaraju novu eru bratstva između naroda! U jednom pismu Nini: — Nina moja, mislim na tebe i na našu djecu. Kad budem došao k tebi, imam dojam, da ću ti moći kazati, da se nismo prevarili, i da se velike perspektive otvaraju ispred nas; i da sva stradanja i naša i naših nisu bila uzaludna! Na ruševinama civilizacije, koju je fašizam duboko iskrvavio i lomio, rađa se nov svijet — bolji i plemenitiji možda od onoga, koji je do sada postojao. Naša će djeca biti sretnija i imat će ispred sebe nove puteve, koje će prevaljivati bez straha, i s vjerom, koje mi nismo imali, jer nas je ubijala bolesna i protuslovna Europa između dva rata, i jer su nas davila opterećenja prošlog vijeka. Osjećam, da se rađa nov humanizam, za koji su žrtve ovih novih mučenika bile veličanstvene, koliko i žrtve prvih mučenika iz prvobitnih kršćanskih vremena. Nitko ne zna zašto? Krv još uvijek, i to nevina krv, teče po našoj raskrvavljenoj zemlji! — Ubijaju se i kolju i Srbi i Hrvati — reče mi jedan talijanski intelektualac na Rijeci — kao da je najobičnija stvar!

I taj se moj vizionarski idealizam rasplinjava u svakidašnjici života. I opet me Štampar muči, što se preko Trsta nisam prebacio natrag u Ameriku. I, razumije se, skreće mi pažnju, da uvjerim njegove kolege iz Rockefellera, da ga što prije pozovu u New York, na rad u fundaciji. Obećajem, da ću to neizostavno učiniti, ali kažem mu, da mi se čini, da će on prije mene stići u New York, kao što je i bilo.

Na ulici stara i nova lica. J. Bužančić, splitski novinar, iz Šegvićeve «Hrvatske Riječi» i iz Centralnog presbiroa, dobro obaviješten. Na moje raspitkivanje, kako je Šubašić bio primljen u Zagrebu, daje mi ovu sliku:

— Vijesti o njegovu dolasku i boravku u Zagrebu «Vjesnik» nije uopće objavio. On je bio jako utučen. Održao se ipak sastanak narodnih zastupnika HSS-a u Hotelu Esplanadi, na kome su svi prisutni napali Bana. Narodni zastupnik Papo, koji je bio neprestano hapšen od komunista, došao je s dekom na sastanak i kazao: — Ja ću kazati istinu, jer sam naviknut da spavam po tamnicama, ustaškim, kao i komunističkim. — Vi ste, gospon Ban, izdajnik! — kazao mu je Papo. Isto su mu kazali i svi ostali. Svi su od njega tražili, da se vrati Maček, kako bi Hrvatska mogla doći do svojih prava! Samo Maček i nitko drugi ima pravo govoriti u ime hrvatskog naroda! — Šubašić je bio jako pogođen. To nije očekivao. Pokušali su ga nekako braniti dr. T. Jančiković i drugi, ali bez uspjeha. Nema sumnje, da je to bio glas hrvatskog naroda, jer su svi ti zastupnici dolazili iz svih hrvatskih krajeva, noseći sa sobom istinska raspoloženja naroda. I sam mi je Jančiković poslije priznao, da to nije bilo namješteno, nego da je to istinsko osjećanje naroda.

Svaki mi je dan sve to teži. «Vjesnik», 30. srpnja, donosi popis ubijenih. Među strijeljanima ime je i Kerubina Šegvića. Jadan don Kerubin! Zadnji sam ga put vidio 1940. uoči mojeg polaska u Ameriku. Radovao se mojem odlasku:

— Biži, Bojdane — reče mi — iz ove proklete zemlje. Ovdje se sprema prava Apokalipsa s najstrašnijim sudnjim danom, kakvog nikada nismo još vidjeli! Osveta će biti strašna! Hrvati nisu zadovoljni s Mačekovom Banovinom. Traže državu. Ante je već sve utanačio s Mussolinijem. Pa što bude!

— Imao je 76 godina. Bio je rodom Lučanin iz Splita. Sve mi se u glavi okreće. Don Kerubin, zadnji Starčevićanac, pravaš, biograf Tome Arciđakona, razvijao je teoriju, da su Hrvati podrijetlom Goti. Rittig mi kaže, da je o tome pisao i u talijanskoj štampi; i da je često putovao u Rim u razne misije, koje mu je povjeravao Poglavnik. Rittig me uvjerava, da se nije ništa dalo učiniti, da je on uložio velike napore, ali bez rezultata! Osjećam se bijednim! Don Kerubin, živa enciklopedija iz hrvatske povijesti. Posjećivao sam ga često, i na Šolti i u Zagrebu, surađivao sam i ja u njegovoj «Hrvatskoj Riječi». Veslali smo čamcem do Marulićeva Nečujna, za cijelo je vrijeme iz pameti citirao stihove Marulića, Hektorovića i Lučića. Upadoh u najbližu crkvu i upalih svijeću! Spremam se napustiti Zagreb i Hrvatsku i zatim preko Beograda u slobodu! Prije polaska opraštam se naglo od Krleže, Štampara, Mate Ujevića i ostalih prijatelja. Sumnjam, da ću ih ikada više vidjeti. Naglo uoči odlaska obilazim stari Zagreb, koji me je uvijek privlačio. Zaustavljam se u crkvi Sv. Marka, da bacim zadnji pogled na Kljakovićeve freske i Meštrovićeve kipove. Zadržim se ispod Kamenitih vrata, svijet zastaje, plače, uzdiše, moli se. Neki pale i svijeće. Koga to srećem? Kompozitora Ivu Tijardovića. Znao sam, da je i on kao i Maestro Hatze, bio s partizanima, i u zbijegu kod Baria. Odmah se sav oduševi i kuje mi u zvijezde Tita i partizanski pokret. Daje mi ovu sliku:

— Vi ne znate, što su ovi ljudi kadri učiniti. Bili smo negdje u zbijegu s našima. Četnici su nas i kraljevci optuživali, da smo komunisti i, prema tome, bezbožci. Partijsko je vodstvo zaključilo, da je potrebno ispred Engleza i Saveznika razbiti te sve laži. Jedne smo nedjelje izjutra dobili naređenje, da se svi pričestimo u crkvi na Misi. Pričestili su se i rukovodioci, svi komunisti, koji, kao što znate, ne vjeruju u Boga. Englezi su odmah promijenili mišljenje o pokretu. Prihvatili su nas sasvim normalno, kao narod, koji vjeruje u Boga. To je za sve nas bilo od ogromne važnosti.

Iznosim ovaj primjer komunističke dijalektike, da bih možda otvorio oči slijepcima na Zapadu!

Nikada kraja susretima. Naiđem na dra. Branka Čubrilovića, kojeg nisam vidio od New Yorka. Strašno je razočaran, što ga Šubašić nije primio u vladu sporazuma s Titom. Napada Kosanovića, jer da ga je on ocrnio kod komunista.
— Ti znaš — kaže mi — da sam ja uvijek bio za komuniste. Nisam li uvijek govorio, da će komunisti pobijediti; i da moramo što prije priznati Tita i partizane? I to još onda, kad je Kosanović vodio propagandu za Dražu. Nisam li dolazio u tvoj ured i tumačio ti, da će pobijediti komunisti, kad su preuzeli vodstvo otpora? — Sve to govori glasno, tako da ga čuju rukovodioci! Ali izgleda, da mu to ništa ne pomaže. Kaže mi, da je i on ostavio svoje u Americi. Na pitanje: — Kako je u Bosni? — odgovara: — Zlo! Narod ovo nikako ne će. Svi su za Mačeka, ali komunci ne daju, niti će dati!

Iako mi odmiče vrijeme, ipak se zaustavljam i posjetim Mariju Radić. Ona je već postala vrlo aktivna. Pokrenula je i novine «Narodni glas», ali, kao i slučaju Grolove «Demokratije», nije mogla dobiti papira!? Papira ima za svaki komunistički pamflet! Obilaze je neprestano predstavnici savezničke štampe. Nema dlake na jeziku. Napada diktaturu i daje vrlo kritičke poglede na razvoj stanja u zemlji. Strašno je ljuta na Šubašića, da joj nikako ne izlazi ususret. Smatra, da Maček nije smio napuštati zemlju. Sumnja, da bi komunizam mogao dulje trajati. Uvijek ista utopija: — Narod ga ne će! Shvatljivo, i ona vjeruje, da će Zapad morati suzbiti sovjetsko-komunističko nadiranje kroz Srednju Europu.

Na ulici srećem Iliju Jakovljevića. On me odmah upozorava, da se iste večeri održavaju «Usmene novine». Jakovljević je jako oronuo. Bio je u šumi, i sasvim je razočaran s komunistima, jer da vode zemlju u najtotalitarniji komunizam. Na kraju programa «Usmenih novina» u Novinarskom domu javio se za riječ neki vulgaran tip, za koga mi rekoše, da je politički komesar. Otvorio je neku knjižurinu i počeo čitati napadaje na vodstvo HSS-a, na Vladka Mačeka, nazvavši ih sve redom «izdajicama», «kvislinzima», «kolaboratorima Nijemaca, Talijana i ustaša». Govor ostavlja vrlo mučan dojam na prisutne. Mnogi mi ljudi prilaze i kažu, da je sve to netočno, da je sve to laž. Radi se o održavanju linije Partije, koja osjeća, da joj je HSS težak i opasan neprijatelj. Poslije sastanka pođem kroz grad s Jakovljevićem. On me isto tako uvjerava, da je sve to laž, što je komesar izvalio.

Veli, da Maček nije s nikim kolaborirao, ni s ustašama, niti s Nijemcima. Zatim prijeđe na svoj odnos s Mačekom, pa mi kaže, da je morao pisati u partizanskim listovima ono, što je pisao, jer da su mu to naredili, napose u ono vrijeme, kad su partizani znali, da su na putu k pobjedi. Komunističko vodstvo — nastavi — trebalo je u početku Mačeka. Ali kad Maček nije pristupao, dok su ga trebali, onda im više i nije bio potreban, i zato ga više i nisu tražili. — Na moje pitanje, nije li bilo bolje da Maček nije dolazio, Jakovljević kaže, da mu se, poslije njegova iskustva s komunistima, čini, da je bolje da nije dolazio. — Jer oni bi ga bili iskoristili, kao i sve ostale, prebacili ga na sporedni kolosijek i konačno bacili kao sažeti limun. Tako će učiniti i sa Šubašićem, ako već nisu i učinili. — Ne znam, da li si opazio — dodaje — da «Vjesnik» nije ni riječi kazao o Šubašićevu boravku u Zagrebu? Bivši Ban, bivši predsjednik pro-savezničke vlade, ministar vanjskih poslova, vraća se u Zagreb prvi put poslije rata, i ne posvećuje mu se nikakva pažnja, nego ga se sasvim ignorira. Nije li to najbolji znak, da će ga uskoro odbaciti? U daljnjem razgovoru Jakovljević pokazuje, da ga jako grize savjest, što je pod pritiskom partizana napadao u partizanskoj štampi Mačeka, pa kao da predosjeća, da ću sresti Mačeka, reče mi: — Ako ikad naiđeš na Staroga, molim te, kaži mu, da sam to morao učiniti protiv svoje savjesti; [Kasnije, u Washingtonu, sve to ispričah Mačeku. Njegova je reakcija bila humana. Shvatio je i primio. Jako mi je hvalio Jakovljevića kao dobrog novinara. — Jakovljević je znao —govorio mi je Maček — da iz nekoliko mojih misli sasvim točno kroz svoje uvodnike predstavi moju misao!] Bilo mi je žao Jakovljevića. Teška je sudbina našeg književnika i intelektualca! Bit će od sada, sve se bojim, još i teža. Posebno za one, koji nisu u stanju iz načelnih razloga prihvatiti komunizam. To osjećam na Tinu Ujeviću, na Stanku Šimiću, ne toliko na Mati Ujeviću, za koga vjerujem, da će se prilagoditi. — Za tebe će — rekao sam Mati Ujeviću pred polazak — biti uvijek neki Leksikon ili Enciklopedija. I komunisti će kao i svaki totalitarni režim, morati pokrenuti Leksikone i Enciklopedije. A mi smo uvijek sanjali o tome, kako ćemo izdavati Enciklopedije. Zar se ne sjećaš, kad smo još bili u gimnaziji? Ti si učinio već do sada ono, što sam ja uvijek sanjao, da ću moći učiniti. Međutim, sumnjam da će mi biti moguće!

Konačno željeznička veza između Zagreba i Beograda je otvorena. Čubrilović i ja dobili smo dvije željezničke karte. Vlak je strašno prenatrpan svijetom. Ljudi loše odjeveni, razdrpani, neobrijani i neoprani. Vlakovi smrde ljudskim znojem i prljavošću. Neugodan osjećaj. Napose nakon Amerike, gdje se ljudi mnogo peru. Ulazimo u neko odjeljenje, gdje ima nešto mjesta. Svi glasno pozdravljaju Branka Čubrilovića. To su članovi HSS-a iz Bosne i Hercegovine. Oni su i članovi BH vlade, jer su sudjelovali u partizanima. Razgovaram s drom Jakovom Grgurićem, podpredsjednikom BH vlade. Daje mi neobično zastrašujuće podatke o stradanju naroda BH. Na 2.100.000 stanovnika, koliko je BH imala, izgubila je milijun i sto tisuća, i to Srba, Muslimana i Hrvata. Kažu, da su Hrvati najprije digli ustanak u Livnu 1941/42. Oko 450 Haesesovaca pristupilo je partizanima. Govore o proširivanju ustanaka u Banja Luci, Tuzli, Mostaru, Bihaću. Osuđuju ustaštvo; i ističu, kako bez partizana i bez Tita, ne bi bilo Jugoslavije. U povjerenju, zabrinuti za budućnost, raspitkuju se, da li će Amerika primiti ovo stanje, ili tražiti uspostavu demokracije? Mučna pitanja! Još mučniji odgovori! Po kolodvorima ljudi uskaču u vlakove, sjedaju po tlu hodnika. Gužva. Smrad. I ovdje me spopadaju iste misli: u daljini vidim čopore žena, kako naglo hodaju, odjevene u crnini, kose pokrivene teškim crnim maramama. S nekima sam razgovarao i na putu po Lici. Traže sinove i muževe, da ih ponesu sa sobom i pokopaju na grobljima svojih sela. Kod tih žena osjeća se potreba za čovjekom. Žena usamljena u ratu bez muža ili sina, daje osjećaj apokaliptičke pustoši! To me podsjeća na Goyu i njegove krvave fragmente iz građanskog rata! Izgleda mi, da je Hrvatska napuštena, razapeta na križ. S izuzetkom Tita, hrvatski su komunisti sve samo inteligenti trećeg reda. Ali Tito igra ulogu Jugoslavena, boji se Srba pa im čini sve koncesije, kako bi se ojačao. Isti osjećaj kao pred odlaskom iz Splita. Povratka za mene nema!

priredio: dr. sc. Miroslav Međimorec

Sri, 18-07-2018, 08:26:57

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Copyright © 2018 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom (GPL).