U okviru dvanaestog nastavka podlistka „ Istinom protiv povijesnih neistina - sažeti pogled na Drugi svjetski rat“ donosimo izvadak iz knjige Mladena Žigrovića „U žitu i kuklju“. (hkv)

Mladen Žigrović: U žitu i kukolju, Barcelona – München, 1986., KHR, „Oslobodilački“ intermezzo (Susret s maestrom J. Gotovcem u zatvoru)

La politique a sa source dans la perversity plus que dans la grandeur de l’esprit humain.
(Politika izvire više iz izopačenosti, nego li iz veličine ljudskog duha.)
VOLTAIRE

«OSLOBODILAČKI» intermezzo

Koncem kolovoza 1945. — jedne nedjelje u dva sata iza ponoći.

Kad sam nakon dolaska iz Savske ceste zakoraknuo na stepenice zrinjevačkog Sudbenog stola, pred ulazom sam se u carstvo ćelija našao pred sobicom, u kojoj su se nalazili dvojica naoružanih partizana i uzničar-ključar, još uvijek u staroj, modroj odori. Dok su se prva dvojica u pozama podravskih motiva zgrbili na stolicama i spuštene glave spavali, treći je obavljao svoj posao: sve je došljake zatvorenike unosio u svoju zatvorsku knjigu, nakon čega ih je uveo u prizemlje, naredivši im, da čekaju.
Od čitave skupine — dviju žena i nas petorice muškaraca — ja sam došao zadnji na red. Kad sam mu rekao ime i U zitu i kukoljujpgprezime i počeo predavati sve, što sam vadio iz džepova, odgovarajući mu na treće pitanje, progovorio je tiho i kroz zube:
— Bil je tu Krešo Žigrović, došel i prešel.
Osupnut nad ovakovom viješću, uzvratih mu posve tiho:
— Kaj je bil znanec?
— Ne on, neg negov i nihov tatek, gospon Žigrović z Gorneg Bukovca.
Nisam mu odgovorio, držeći se starog pravila: kad si između četiri zida, zaveži! Kimaj glavom i ne razgovaraj s nikim!
Nakon ovih riječi i letimičnih pogleda, uzničar se dignuo, skinuo sa zidova snop ključeva i odveo me u prizemlje do ćelije broj 8. Kad je otvorio vrata i zapalio svjetlo, svi su se ćelijaši probudili, ali ostali nepomični. U času, kad je ključem zaokrenuo bravu, začuh glas iz kuta:
— Domine, amice, tu srne, tu srne..., vsi na kupu! Pssst, sad se lepo prilegnite i žmirite, a v juter se burno pospominali. Bog z vami i ... laku noč!
Prepoznao sam glas i kajkavštinu: bio je to Leopold Rusan, župnik iz Remeta i Bukovca.
Drugog jutra započeo je uobičajeni život svakog pridošlice-ćelijaša: počeli smo se upoznavati, zadržavši se u dugom razgovoru. U moru pitanja i zapitkivanja, remetski me je sveti čovjek ošinuo slijedećim riječima:
— Morti bu Vas zanimalo..., tu, poleg nas, v ćeliji broj 6., tu Vam je Vaš veliki čovek z kazališča, slavni Gotovec!
Zapelo mi u grlu, ostadoh bez riječi! Nakon tolikih strahota, koje sam doživio prilikom povlačenja i izručenja, i onog jada, koji sam okusio po logorima, eto, zlo se je srušilo i na ljude, kao što je Gotovac!
U ponedjeljak oko deset sati ujutro, na vratima se ćelije pojavio ključar-kajkavac. Gledajući u neku listinu, saopćio mi je, neka se polako spremam, jer će me u 11 sati odvesti na preslušavanje. Sat nakon toga, kad smo se uspinjali na prvi kat, zastao je, ogledavao gore-dolje, rekavši mi u pola glasa:
— Če kaj hočeju, naj veliju! A kad ih bum pelal v ćeliju nazaj, če čeju, buju mi povedali.
Preslušavanje je trajalo puna dva sata. Čim sam izašao iz sobe suca istražitelja i dočekao uzničara, posrnuh u nepoznato: bez obzira na posljedice, zapitah ga, imade li mogućnosti, da vidim gospodina Gotovca? On je u ćeliji broj 6.
— Kak su povedali, tak bu! — odgovorio mi je tako uvjerljivo, da me je nešto i zbunio.
Jedva smo se spustili do prizemlja, zbunih se još više: zaustavili smo se pred ćelijom broj 6! Kad je turao ključ u bravu, prošaptao je:
— Za jenu vuru bum nazaj!
Kad sam ušao, svi su me «ukućani» znatiželjno gledali i podgledavali, uvjereni, da sam i ja jedan od onih «sretnika», koji je upao među njih, da dočeka milost ili nemilost «narodnog suda». Jedva se riješih tih pogleda, kad li u desnom kutu ispod prozora zapazih Gotovca: ležao je na prečkama, obim rukama ispod glave, buljeći u strop; odjeven u crnim hlačama i iznošenoj košulji bez ovratnika, bio je neobrijan i slabog izgleda. Kad je odmaknuo glavom i zapazio me, skočio je s tvrdih dasaka. Izgrlili smo se bez riječi. Uzrujan, razgoračenih očiju i skoro u suzama, jedva je izgovorio:
— Što..., zar i Vi ovdje?
Vidjevši ga onako oslabljenog, utučenog i nemirnog, počeh ga sokoliti:
— Maestro, što sam ja ovdje, to nije važno! Važniji ste Vi! Zaboga, kako ste dospjeli ovamo? Tko Vas je «počastio» prečkama i prežganom juhom?
— Polako, polako — snašao se i malo smirio — čut ćete i to, ispričat ću Vam, ispričat ću Vam..., bit će i za to vremena.
— Gospodin Gotovac — prišapnuh mu — bojim se, da za to ne će biti vremena, jer — ogledah se na sve strane — ovdje ostajem samo jedan sat! Ne pitajte ni zašto, ni kako..., mislim, da me razumijete?
— Kako da ne, kako da ne — pogledao me je iznenađen, shvativši moje riječi, no, ne imajući ni pojma, u kakovoj se situaciji nalazimo obojica!
— Hajde, maestro, stisnimo se ovdje i porazgovorimo, toliko se toga imade reći!
— Kako da ne, kako da ne..., eh, ako ne ovdje, a gdje? — tresao se, da su mu podrhtavale i usne. No, shvatio je moju žurbu: okrenuo se prema «ukućanima», rekavši im bezazleno, ali lukavo kao pravi Ero:
— Gospodo, molim vas, ne dajte se smetati... nego, ako je moguće, želio bih, da se s prijateljem porazgovorim na samu...
Odaziv je bio jednodušan. Nitko se između sebe bolje ne razumije do zatvorenika i robijaša! U jednom trenu došlo je do podjele ćelije: nas smo dvojica ostali u našem kutu, a ostali su se stisli u suprotnom, pokraj vrata, započevši razgovorom, žamorom.
Čim smo sjeli na prečke, oglasio se je sav nervozan:
— Hajde, Žigroviću, kažite, što je s Vama?
Ispričah mu u par rečenica, što sam doživio na povlačenju, što kod izručenja, što u logorima, isto tako u tamnici na Savskoj cesti, odakle su me prebacili u subotu u ponoć. Završih, jer me je zanimala njegova sudbina:
— A sada, gospodin Gotovac, sad je red na Vama!
— Dobro, dobro..., ta svejedno je tko govori, a tko sluša. Ionako smo iza iste brave! Nego — bistar, kakav je bio, pa se potsjetio — požurimo mi, jer jedan je sat malo vremena!
Izađoh mu otvoreno, predosjećajući u svakoj žilici, da će mi ne samo koješta ispripovijedati iz minulih četiri mjeseca, nego me moguće i iznenaditi!
— Maestro, ja sam Vam povjerio sve, što sam smatrao, da morate znati. Netko mora znati! Ako imadete štogod reći, recite! Tko zna, hoćemo li se ikada vidjeti?
— Kako Vi to mislite?
— Eh, kako? Čuo sam u mojoj ćeliji, da se ovdje prosiplju robije kao riža u Kini! Molim Vas, a kako ste Vi dospjeli ovamo?
— Eh, dragi moj Žigroviću, kako? Eto, teško je biti Gotovac, no, još teže Hrvat! Reći ću Vam, da i Vi znadete! Što više povjerljivih ljudi sazna za istinu, to bolje! —i zamislivši se, proslijedio je — znadete, ne vidim razloga, da ćemo izgubiti glave, barem ne za sada! Ipak, zapamtite svaku moju riječ, bit će dosta toga za reći! Ako preživimo, tko zna, možda će Vam i one dobro doći? Uostalom, istina je uvijek dobro došla! Ako ne danas, a to sutra!
Tako je započeo. Prvo, što mi je ispričao, bio je dolazak «oslobodioca» u Kazalište. Uz «borce» s terena, s nabijenim šajkačama i pištoljima oko pasa, izmiljili su i «heroji» iz pozadine: August Cilić — točnije: Agostino Zilli, podrijetlom Talijan, a za njim i nekolicina drugih iz nove intelektualne i umjetničke elite...: muška balerina Joža Kavur sa ženom Biankom Dežman, bivši statist Stevo Vujatović, krojač Kordunaš Šustić, sarajevski cigan, čelist Pajo Stojković, itd.
— Već su prvih dana uspostavili nekakav «narodni sud». Predsjedao mu je onaj komedijaš Rutić i svita njegovih hudožestvenika... Dok su na pozornici protegli stol «Pravde», u gledalište su natjerali čitavo članstvo kazališta.
Kad su pročitali listu «ustaša-koljača»... intendanta Žanka, baritona Župana, Konca i još neke, jamačno već mrtve, odmah su iza toga izbacili iz kazališta i Matačića, i Papandopula! Nisu mimoišli ni Vas, no, dignuo se pravoslavac Đakula (Siromah Ivan Đakula! U tim danima, nije ni slutio, kako će mu «oslo¬bodioci» zgaziti Šurjaka dr, Iliju Jakovljevića.), tvrdeći im, da Vi niste bili koljač, nego lih Hrvat.
— A što je s gospodinom Baranovićem?
— Ne znam! Čujem, kad je vidio, što se događa u partizanskom Zagrebu, da se sprema pobjeći u Beograd! Ne znam, tako sam čuo. Onda je došao red na mene: optužili me, da sam kolaborirao s neprijateljem..., i počinio tri zločina protiv naroda!
— Pa, molim Vas, koja su to? — potsmjehnuh se.
— Nabrojit ću Vam ih! Prvi je bio onaj iz travnja ili svibnja 1941., kad sam preradio «Lijepu našu», pojednostavnio sitnicu, dvije. Drugi, što sam za vrijeme NDH bio ravnatelj opere, i treći — a taj je najteži — što sam kao autor «Ere» predvodio gostovanje naše opere u Italiju i Beč.
— Što još?
— Eh, dosta toga, dosta toga! Eto, sada mi ovdje na preslušavanjima postavljaju stotine pitanja, sve jedno gluplje i podlije od drugog! Ispitivaju me..., znadete li što?
— Što?
— Ispituju me, o čemu sam u Beču razgovarao s Richardom Straussom? Zamislite, ispituju me, kao da su se tamo srela dva razbojnika, a ne prvaci-skladatelji, jedan iz Njemačke, drugi iz Hrvatske!
— Gospodin Gotovac, kad su u Kazalištu izašli protiv Vas s onakovim podlostima, zar nitko nije digao glas?
— A tko će? Hrvati nisu mogli, jer su Hrvati, a ono par zagrijanih srpskih glava, koji su čitavog života živjeli u Zagrebu, ti su ili šutjeli, ili puhali u isti rog s komunistima. Tako se je ponio i kolega Sachs (Milan Sachs, Židov, rodom iz Češke (1884-1968.). Od 1911. u zagrebač¬koj operi kao dirigent. Za vrijeme rata, intendant Žanko ga je smjestio u mir, zatišje i sigurnost. Tu je redovito primao mjesečnu plaću, isto tako i posebne pakete hrane, lijekove, itd. Godine 1945., vratio je Hrvatima milo za drago....) A što da Vam kažem? Užas..., užas od ljudske pokvarenosti!
— A kad su Vas zatvorili?
— Eh, sad ste pogodili u pravo mjesto! Onog dana, kad su me izbacili iz Kazališta — ne samo mene, nego i sva moja djela, sve te «zločine», počam od «Simfonijskog kola» pa do «Ere» — vjerujte mi, nisam, nisam znao, kako sam stigao kući? Zabarikadirao sam se i čekao, čekao, čekao... I što sam dočekao? Jednog jutra, osvanula dva tipa i odveli me na redarstvo, nakon čega su me strpali u ovu ćeliju. Žena Katja mi je skoro izbezumila, jer tko bi očekivao, da će se tako postupati s ljudima iz kazališta? Kako se nisam vraćao kući, drugog je dana otkrila gdje sam i, brže bolje, odjurila do Bele Krleže. Odjurila..., ali u zao čas!
— U zao čas?
— Jest! Saberite se, jer štošta ću Vam sada reći, štošta! Zapravo, rasplest ću Vam jedno đavolsko klupko! A kad ga raspletem, Vi pokupite niti i opet ih namotajte u klupko. Nakon toga, sakrijte ga u svoju glavu!
— Ako je tome tako, hoću, sakrit ću ga...
— Dakle: kad mi se žena našla pred Krležinim vratima, pojavila se Bela, no, nije ju pustila unutra. Mojoj je Katji odmah bilo jasno, da nešto nije u redu, i da o Krležinoj intervenciji nema ni govora. Bela je briznula u plač, tiho zatvorila vrata, uzela mi ženu ispod ruke i odvela do ulice. Tu ju je zaklinjala, neka joj oprosti na zatvorenim vratima, jer joj u stanu sjedi tajna policija, udbaši. Ti ga ispitivaju, dolaze dvojica po dvojica, svaki puta drugi i drugačiji, i svi iz Beograda!
— Iz Beograda? Oh, ljudi moji...
— Ma kakvi «ljudi moji»..., to su Vam životinje! Pogotovo onaj, koji ih je poslao!
— Pa, tko je to?
— Kaže Bela, neki Đilas! Nikad čuo za tog čovjeka! No, sad sam čuo, pa znadem tko je i što je..., pa ako znadem ja, znajte i Vi! Zašto je govorila mojoj ženi, bilo je, da me upozori.
— Upozori? Vas? Pa, tko je taj Đilas?
— Čujem, da je Crnogorac, inače Velikosrbin, mlad, zelenaš, zato i opasan. O njeg se Krleža očešao, napisao negdje još prije rata, da ga smatra ovnom, a ne književnikom, tako nešto. No, sve bi to bio mačji kašalj, da taj propali student nije danas Titova desna ruka, zamislite, Titova desna ruka! Kažu, da je krvolok, i kud god stigne, da se osvećuje. I za to se saznalo: kaže Bela, čim su partizani ušli u Zagreb, iste je večeri dojurio do njih jedan visoki partijac, ostao s Krležom na samu i upozorio, da se čuva, jer će imati teških okapanja.
— Što, zar jedan Krleža? Otac i majka hrvatskog marksizma?
— Jest, tako je to, tako! Ispričat ću Vam, ispričat ću Vam..., jer izim nas nekolicine, saznajte i Vi! Tek Vas zaklinjem, nikome o tome ni slova!
— Bez brige, maestro! Nad svakom će se riječi spustit grobna ploča!
Tu se je na časak izgubio u svojim mislima, gladio rukom čelo i tjeme, i nastavio:
— Znadete, Bela vam je uvijek bila čestita, otvorena žena. Vjerovao sam joj svaku riječ, nikad toliko, kao danas. Kako smo si bili dobri, obje naše obitelji, kad su se srele u Radišinoj ulici, Beli je moralo odlanuti, pa u očaju razvezala jezik i rekla sve o tome Đilasu, sve, što je čula od svog muža. Zamislite si ga u onoj Radišinoj, a Đilasa u Beogradu, jamačno pokraj Tita u kakovoj kraljevskoj vili!
— Hja, narod bi rekao: našla krpa zakrpu!
— Tako nekako, tako nekako..., a sad dolazi kruna svemu! Bela ga je opisala kao naglog čovjeka, kojemu je vlast udarila u glavu, i jao si ga svakome, na koga naleti! A naletit će i na mene!
— Na Vas? Pa što se on ima naletavati na jednog Gotovca?
— Ima, ima i za to razloga, velikih razloga: Bela je rekla, da Đilas namjerava obračunati s hrvatskom kulturom!
— Gospode, pa što mu je ona skrivila? To je luđak!
— Nije on luđak, on Vam je primitivac i znade svoj posao! Moguće ga obavlja iza Titovih leđa, na svoju ruku, tko zna? Svakako, kad je onaj partijac doletio Krleži i predkazao mu crne dane, upozorio ga je i na taj Đilasov obračun s hrvatskom kulturom... Kad ga je upitao, što se ispod tog «obračuna» zapravo krije, ovaj mu je od riječi do riječi rekao:
— Kratko vrijeme iza rata, izbezumljen od slave i sile, Đilas je u krugu sebi ravnih prosuo ove prijetnje. «Smlavit ću Budaka, smlavit ću i Krležu! A da mi padne u ruke onaj Meštrović iz Švicarske i onaj Kljaković iz Rima, smlavio bih i njih! Satrt ću svakog, tko je podizao takozvanu hiljadugodišnju hrvatsku kulturu. Pričekajte, i nju ću smlavit! Mesta imade samo za jugoslovensku kulturu i jugoslovensku umetnost! Tko pođe starim putevima, skinut ću mu glavu!
— Zar tako?
— Jest, tako, da mu, oprostite na narodnoj, da mu..., mater primitivnu — planuo je prestrašeni Gotovac, šezdesetgodišnjak i već sijede kose.
— Smirite se, maestro...
— Ta, kako ću se, kad se ovako prijeti našoj kulturi i umjetnosti, znači, i meni! Meni Gotovcu! Zašto bih ja bio iznimka, kad se radi o Budaku, Krleži, Meštroviću, itd.
— Smirite se, puknut će Vam srce!
— Ne će, ne će..., valja mi još poživjet! Eto, Žigroviću moj, sad znadete koješta; isto tako kako se započela i završila Krležina intervencija za moju malenkost! Na što smo spali! On na svoje prečke, ja na moje!
Toliko se je uzbudio, da sam se počeo pribojavati, ne će li se srušiti? Oblilo ga tamno crvenilo i nabrekle mu žile na vratu i oko sljepoočnica. Nikada ga nisam vidio ovako razjarenog, snuždenog i preplašenog. No, nije se smirio, naprotiv:
— Pokraj tih prijetnja iz takozvanih najviših sfera..., tu su Vam i one iz onih najnižih! Tu Vam je onaj Boglić (Antun Boglić, iz Stona pokraj Dubrovnika. 1941., on je putem repatrijacije Hrvata iz Srbije napustio Beograd i došao u Zagreb. Kao članu zbora beogradske opere, Gotovac mu je dao mjesto pomoćnog opernog šaptača. Nesposoban, nije maknuo ni prstom kroz pune četiri godine. Kao komunistički aktivist, posvetio se je podzemnom radu. 1945., i po «liniji partije», taj se je čovječuljak digao čak i protiv jednog Gotovca, svoga dobročinitelja. Nakon Karađorđeva — također po «liniji partije» — ušao je svojim stihovima u «Pet stoljeća hrvatske književnosti». Jadna Hrvatska, jadna književnost!), piskaralo, pjesnik, što li? Sjećate ga se?
— Kako da ne, vrlo dobro.
— Znadete, on Vam je prije rata bio član putujućih teaterskih družina, koje su se klatile po vojvođanskim i srpskim palankama, a sada, eto, našao se među prvacima zagrebačkog kazališta... Lupež, prije, no što su me otjerali na ulicu, dobacio mi je, kako će se od sada umjesto Gotovčevog kola plesati partizansko... Da održi riječ, što je izveo: sakupio cjelokupno kazalište, doveo usto nekakove harmonikaše, pa svi zaplesali partizansko kolo, i to uokolo čitave zgrade opere!
— Maestro, smirite se..., sve Vam je to šuć-muć pa prolij, gadarija! Primirite se, nadošla poplava, pa će i te naplavine nestati! Nego, ne zamjerite, molim Vas, čini mi se, da se naš razgovor primiče kraju.
— I meni se tako čini, imate pravo.
— Bilo kako bilo, hvala Bogu, da smo se našli i rekli svoju! Eh, da ne zaboravim: ja sam već bio na prvom preslušavanju, i sada čekam na drugo. Nakon toga ću znati, gdje sam. A kako je s Vašim preslušavanjima?
— Kako? Natežu me, pa sam se jučer izderao na suca istražitelja, neka me ili pusti kući, ili pošalje na robiju! Ovih mi je čekanja i iščekivanja preko glave, jer sve to vodi u ludnicu!
— Smirite se, smirite..., proći će i to, tek daj Bože, da ne ostavi tragova!
— Ostavit će, ta nismo iz kamena! Hja — uzdahnuo je — a što se može? Stisnut zube i čekati, dok ne oteče bujica tih ljudskih niskosti!
— Proći će i to, svako zlo u svoje vrijeme! Nego, dragi maestro, lete minute i valja nam se u miru razići! Kad se riješimo tih zidova, naći ćemo se!
— Pozlatile Vam se riječi! Vi znadete, moja Vam je kuća širom otvorena!
— Znadem, hvala Vam! Isto tako, i moja Vama je širom otvorena!
Vrata su se ćelije polagano otvorila. Kad sam pogledao uzničara-ključara, mahnuo mi je ležerno rukom, kao da se u prizemlju Sudbenog stola nije ništa dogodilo... Oglasio se je službeno i hladno:
— Vi ne spadate u tu ćeliju! Idemo!
Oprostih se od Gotovca. Kad smo se izgrlili, čim sam se okrenuo i pošao prema izlazu, začuh njegov glas:
— Bog Vas poživio! Bog Vas poživio!
— I Vas, dragi maestro, i Vas...
— Doviđenja!
— Doviđenja!

Nikada se više nismo vidjeli.

priredio: dr. sc. Miroslav Međimorec

Sri, 18-07-2018, 08:41:46

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Copyright © 2018 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom (GPL).