U okviru osmog nastavka podlistka „Istinom protiv povijesnih neistina - sažeti pogled na Drugi svjetski rat“ donosimo svjedočenje poručnika britanskog topništva Bernarda O'Sullivana o svojem sudjelovanju u izručenju 900 Hrvata koji su se u svibnju 1945. predali britanskoj vojsci, a ona ih je izručila vojnicima jugoslavenske armije. (hkv)

Svjedočenje Bernarda O'Sullivan o događanjima u svibnju 1945.

Poručnik britanskog topništva Bernard O'Sullivan svjedočio je o svojem sudjelovanju u izručenju 900 Hrvata koji su se u svibnju 1945. predali britanskoj vojsci, a ona ih je izručila vojnicima jugoslavenske armije.

Prilog br. 1 – Pismo veleposlanika Tvrtka Mursala:

Zagreb 19. veljače 2008.

Poštovani kolega Međimorec!

Ispričavam se na zakašnjelom odgovoru no pišem svoj životopis za moju djecu na engleskom, pa sam upravo završio dio koji se tiče Bleiburga. Nije to baš lako pisati jer se bude neke neugodne stare uspomene i sjećanja na ljude kojih više nema.

Dakle, Bernard O'Sullivan odvjetnik iz Cape Towna i bivši britanski časnik u Austriji 1945. prvi put me kontaktirao odmah nekako nakon što me je predsjednik Tuđman 1990. imenovao za predstavnika naše novonastale države u JAR. Vjerojatno su mu naši iseljenici, s kojima je bio u vezi, rekli da postoji predstavnik Hrvatske, pa me onda i kontaktirao. Premda se nismo fizički nikada sreli telefonski smo razgovarali bezbroj puta i dopisivali se jer je njemu bilo itekako stalo da njegovo svjedočanstvo dođe u ruke mjerodavnih u Hrvatskoj, a preko Hrvatske i u svijet.

On se tijekom sudskog procesa protiv grofa Tolstoja ponudio za svjedoka obrane, no mjerodavni to nisu dopustili. Bio je u posjedu dokumenata o izručenju 900 hrvatskih vojnika partizanima i kao što znate glavninu toga sam dostavio našem Ministarstvu vanjskih poslova.

8b


Gospodin O'Sullivan je smatrao da su izručenja bila zločin pogotovo jer je dobar broj njih izvršen na prijevaru kad je našim ljudima rečeno da idu u Italiju, a u stvari su bili na putu u Jugoslaviju. On mi je tvrdio da ni on sam nije imao pojma što će se dogoditi s vojnicima koje je on doveo u Rosenbach i predao welškoj gardi, pa kad je pokušao to izvesti na čistac zaustavljen je pod prijetnjom vojnog suda.

No, problem, kao što znate, u to doba, bili su prioriteti jer je kod nas bjesnio rat i malo je ljudi bilo spremno u to doba pozabaviti se Bleiburgom, pa su tako njegovi pozivi da se stvari objave u hrvatskoj i međunarodnoj javnosti čekali neka druga vremena.

Tek 1998. javio mi se Večernji list jer je južnoafrički tisak pisao u O'Sullivanovom iskustvu, pa su vjerojatno i saznali o O'Sullivanu iz tih izvora. Ja sam telefonski dao na znanje O'Sullivanu da se Večernji list zanima za njegov slučaj i pitao ga dali bi on bio spreman putovati u Zagreb i dati odgovarajuću izjavu Večernjem listu. Problem je bio da je O'Sullivanovo zdravstveno stanje zahtijevalo zračno putovanje u Europu s I. razredom što Večernji nije bio u stanju, odnosno nije bio spreman platiti. Kao rezultat Večernji list je poslao u JAR svog poznatog novinara, i mislim diplomiranog povjesničara, Željka Krušelja, kojeg sam prije njegovog susreta sa O'Sullivanom sreo u zračnoj luci Cape Towna.

Krušelj se zatim sreo s O'Sullivanom, intervjuirao ga i potom objavio dva članka o njegovom slučaju 26. i 27. veljače 1998 u Večernjem listu. Koliko znam gospodin O'Sullivan više nije živ jer sam ga prošle godine pokušao bez uspjeha kontaktirati.

Zahvaljujem se na informaciji o Simi Dubajiću o kojem je i Nova Hrvatska iz Londona prilično opširno pisala povodom njegovog susreta, odnosno razgovora s grofom Tolstojem.

Srdačan pozdrav,
Tvrtko Andrija Mursalo

Prilog br. 2. – Pismo koje je Bernard O'Sullivan uputio 29. siječnja 1992. veleposlaniku Tvrtku Mursalu, uz koje je priložio svoje dvije Izjave pod prisegom i popratne dokumente kao prilog pismu.

29. siječnja 1992.

Dragi gospodine Mursalo,

U vezi s našim razgovorom prilažem vam sljedeće:
1. potpunu presliku kopije Cowgill Izvješća (Cowgill Report).
2. presliku moje Izjave dane pod prisegom (Affidavit) od 16. travnja 1987.
3. presliku moje Izjave dane pod prisegom (Affidavit ) od 21. svibnja 1990.
4. isječak iz dnevnih novina Observer (The Observer) od 21. listopada 1990.
5. presliku pukovnijske zapovijedi s mojim potpisom.

Što više proučavam dokumente koje sadrži Izvješće sve više sam uvjeren da je general-poručnik (Lieut-General) McCreery osoba odgovorna za slom (debakl) vezan uz repatrijaciju mojih 900 Hrvata. To je cijelo vrijeme bio moj stav. Toga dana bio sam tamo i točno znam o čemu govorim. Čak što više, general-poručnik McCreery je taj isti dan također bio u Koruškoj. Znam to, jer je konačna odluka da me pošalju na granicu donesena u pet sati popodne (5 pm) 24. svibnja 1945. u Isturenom zapovjedništvu Osme armije.

8c

Istureno zapovjedništvo Osme armije bilo je smješteno na točci južno od puta Spittal-Villach kojim sam putovao prema Rosenbachu s 900 Hrvata i dva generala. Kako se činjenice otkrivaju postaje očito da je repatrijacija tih 900 Hrvata bila najozbiljnija od svih repatrijacija. Bili su posljednja skupina koja je morala otići, jer su ih pronašli duboko u Austriji, najdalje od granice.

Na stranici 194. Izvješća [1] stoji da je Peti (5.) korpus izvješćivao Osmu (8.) armiju kroz Dnevna izvješća o situaciji (Daily sitreps). Kako je to točno Osma (8.) armija je sama mogla vidjeti što se događa. U to sam siguran, jer je časnik koji me je prekorio znao točno kakve su moje zapovjedi.

Na stranici 192. Izvješća [2] Izvješće se slaže sa mnom da je 23. svibnja A.F.H.Q (Glavno zapovjedništvo savezničkih snaga) odlučno zabranilo repatrijaciju Jugoslavena. Ipak 24. svibnja 1945. kad sam u 5 popodne stigao u Istureno zapovjedništvo Osme (8.) armije s dva generala i 900 Hrvata bio sam iz nekog nepoznatoga razloga prekoren što sam ih doveo tamo. Tada mi je zapovjeđeno da nastavim prema granici.

Sulivan2

Na stranici 194 Izvješća [3] tvrdi se da je s britanske točke gledišta cijela operacija prošla glatko, bez izravne potrebe da britanske snage upotrijebe silu.

Ja to poričem. Velška garda (Welsh guard) je preda mnom Hrvatima zaprijetila silom i zapovjedila im da polože oružje. Oni su to učinili i neistinito je reći da to nisu učinili pod prijetnjom upotrebe sile. Zarobljenici su tada predani Titovim ljudima koji su se cijelo vrijeme nalazili izvan svjetlosnog kruga koja su stvorili kamionski reflektori.

Još u kolovozu 1990. brigadir Cowgill je vjerovao da između 19. i 24. svibnja 1945. sjeverno od Udina nikada nije postojao dio Zapovjedništva Osme (8.) armije.

Nedugo nakon toga bio je iznenađen kad je otkrio da sam cijelo vrijeme bio ja u pravu i uistinu mi se telefonom javio iz Londona kako bi me izvijestio o tome. Tada mi je faksom poslao vojnu kartu i zapovijed koja je pokazivala da se Taktičko zapovjedništvo Osme (8.) armije nalazilo u mjestu zapadno od Klagenfurta, u njegovoj neposrednoj blizini. Moglo je biti tako, ali ja zasigurno znam da je postojalo još jedno, do sada neotkriven odio zapovjedništva Osme (8.) armije južno od ceste Spittal- Villacha. Zašto nikada nije otkriveno njegovo postojanje ? Kako su se zvali svi časnici Osme (8.) armije u Austriji 24. svibnja 1945. ? Mislim da postoji još mnogo informacija do kojih se može doći ako se prouče Ratni dnevnici Osme (8.) armije (Glavni, Prednji/ Borbeni i Pozadinski), Sedamdest i osme (78.) pješadijske i Šeste (6.) oklopne divizije. Prijeko potrebno je proučiti brigadne i pukovnijske ratne dnevnike i mislim da to treba učiniti što je moguće prije.

Predaja tih 900 hrvatskih ratnih zarobljenika 24. svibnja 1945. bila je jedna od većih tragedija Drugog svjetskog rata i nikada se nije smjela dogoditi.

Može se tvrditi da je predaja Hrvata na osnovi zapovjedi od 17. svibnja spadala u drukčiju kategoriju. Tako je moglo biti, jer postoji mogućnost da je posrijedi bio nesporazum. Ali za general-poručnika McCreeryja ne može biti nikakvog nesporazuma oko zapovijedi koju je izdalo A.F.H.Q. (Glavno zapovjedništvo savezničkih snaga) 23. svibnja 194.(Ključni dokument 228.). [4] Mora se naglasiti da ne postoji trag, službeni ili bilo kakav drugi, sumnje u zapovijed generala McCreeryja.

Sulivan3

Nema sumnje da će, bez obzira na početak povlačenja Titovih snaga iz Koruške 21. svibnja 1945. tada još uvijek prisutna opasnost vojnog sukoba s Titom odlazak brigadira Tobyja Lowa iz Austrija (Ključni papir 212) [5], biti njegov glavni argument obrane kao i obrane general-poručnika McCreeryja. Odgovor na tu teoriju je da što se tiče čišćenja palube za akciju protiv Tita meni je jednako lako bilo odvesti 900 Hrvata južno do Udina kao što mi ih je bilo i odvesti do Rosenbacha. Običavao sam pratiti zarobljenike na jug do Udina. Ionako sam dnevno vodio zarobljenike na jug do Udina. Put kroz Tarvisio uopće nije bio zagušen prometom. Tog dana je bio jedan i jedini put da NISAM vodio ratne zarobljenike u Udine. Tako ne postoji isprika za general-poručnika McCreeryja da nije mogao odbiti (poslušati) zapovijed, jer je želio očistiti palubu za akciju protiv snaga maršala Tita.

Narod koji je stvorio Magna Cartu i koji se sam suprotstavio nacistima 1940. ne zaslužuje biti vezan uz pogrešku general-poručnika McCreeryja koju je učinio prema (vis a vis) 900 Hrvata. To nije bila politička odluka. To je bila ad hoc vojnička odluka, potpuno kriva i neopravdana. Što je još gore bila je jasno odbijanje zapovijedi od 23. svibnja 1945. koja je dolazila iz Zapovjedništva savezničkih snaga (A.F.H. Q.), kao i od Zajedničkih načelnika stožera u Londonu i Washingtonu (Combined Chiefs of Staff).

Zapovjedništvo savezničkih snaga ( A.F.H.Q ) moralo je imati dobar razlog kad nije željelo vraćati zarobljenike ako je pri tome trebalo upotrijebiti silu. Upozoravam na Ključni dokument 155 [6] u kojem je feldmaršal Alexander 17. svibnja 1945. savjetovao Zajedničkim načelnicima stožera da ne predaju Titu 25000 njemačkih vojnika jer bi to moglo biti pogubno za njihovo zdravlje.

Po mom mišljenju predaja Hrvata nije bila britanska odluka i pravi krivac se nalazio u Stožeru Osme (8.) armije i taj krivac namjerno nije poštovao zapovijed. Činjenice ukazuju izravno na general-poručnika McCreeryja. Moje mišljenje je da je cijelo to vrijeme McCreery vrlo loše procjenjivao situaciju.

Već 1987. u mojoj Izjavi pod prisegom (Affidavit) objasnio sam da me predstavnik Isturenog zapovjedništva Osme (8.) armije poslao na granicu. Namjerno sam izbjegao spomenuti Peti (5.) korpus. Sjećam se da je dio Petog (5.) korpusa konačio u hotelu u centru Villacha. To bi mogao biti Hotel k Pošti (Post hotel) kojeg sam kasnije posjećivao. Zaprepastio sam se kad su ti generali (hrvatski) pokazali da se boje egzekucije. Zato sam umjesto Petog (5.) korpusa izabrao Osmu (8.) armiju, jer sam trebao trenutačnu odluku na najvišoj razini. Do tog vremena vodio sam stotine zarobljenika. Ovi su bili jedini zarobljenici koji su se bojali egzekucije bez suđenja.

Zabilježio sam na 224. strani Izvješća [7] da je 24. i 25. svibnja 1945. general-poručnik McCreery temeljito obišao područje Petog (5.) korpusa.

Zar se ne bi moglo istragom dokazati da sam u pravu kad tvrdim da je kroz ta dva dana zapravo postojalo privremeno Istureno zapovjedništvo (Osme armije) južno od ceste Spittal-Villach? Maleni vojni putokaz pokraj puta ukazivao je na njega, ali ja sam ga ipak spazio. Zasigurno je moguće ustvrditi tko je taj koji mi je zapovjedio nastavak puta prema granici što je bilo u suprotnosti sa zapovjedi koju sadržava Ključni dokument 228. [8] Popis časnika u pratnji general-poručnika McCreeryja morao je biti zabilježen u Ratnom dnevniku Osme (8.) armije.

Bio sam pomoćnik ađutanta i obavještajni časnik u 13. korpusu 105. Protuoklopnoj pukovniji. Prilažem presliku pukovnijske zapovijedi s mojim potpisom kako bih to potvrdio. Također sam bio zapovjednik borbene postrojbe za vrijeme borbi u Italiji. Imao sam iskustvo u obavještajnom radu na terenu. Moje kolege u 13. korpusu bili su bojnik (major) Le Grice i poručnik Peter Mason.

Povijest će htjeti saznati zašto je general-poručnik McCreery zanemario zapovijed Feldmaršala Alexandera od 23. svibnja 1945.

Razlog zašto sam u mojoj drugoj Izjavi pod prisegom (Affidavit) odabrao 19. svibnja 1945. bio je jednostavan, proces za klevetu otkrio je da su Hrvati bili prvi repatrirani jugoslavenski ratni zarobljenici. Prilagodio sam se tom novom podatku. Tek kad sam kasnije primio kopiju Cowgillovog izvješća i u njemu našao podatak o 900 Hrvata postalo mi je jasno da moja prva Izjava (Affidavit) koja je u završnoj analizi odredila datum mog angažiranja prema kraju svibnja bila ispravnija verzija datuma.

Čini se da su tih 900 Hrvata zaista bili vrlo važni. Brigadir Cowgill ih u svom izvješću spominje nekoliko puta. Moram izjaviti da sam tih 900 Hrvata preuzeo duboko u Austriji, daleko od granice. Njihov povratak nije imao ništa s čišćenjem palube za akciju. Oni su ionako već bili potpuno izvan tog područja. Preuzeo sam ih na sjevernoj strani planinskog lanca u području Radstadta sjeverno od Spittala. Bili su miroljubivi, nisu pravili teškoće i nikome nisu smetali. Koliko mi je poznato to je bio jedan jedini put da sam morao izaći izvan našeg područja kako bih preuzeo zarobljenike.

U Sunday Timesu od 12. siječnja 1991. zapazio sam da će grof Tolstoj objaviti proširenu hrvatsku verzija svoje knjige. To što se izdavanje knjige podudarilo s proglašenjem hrvatske neovisnosti čini neodložnim rješenje važnog pitanja: da se krivnja sada i ovdje pripiše onome čija je zapravo. Sigurno nije od gospodina Churchilla ni Feldmaršala Alexandera.

Mnogo vam se zahvaljujem na preslikama novinskih članaka. Nisam još bio u prilici da ih pročitam i čim uzmognem poslat ću vam moje komentare.

S najboljim željama.

Iskreno vaš

VLASTORUČNI POTPIS
BERNARD O'SULLIVAN

Prilog br. 3 – Izjava Bernarda O'Sullivana dana pod prisegom dana 16. travnja 1987.

„D“

SVIMA KOJIH SE TIČE

JA, JACOBUS CASPARUS HENDRICKUS MULLER

Državni bilježnik Vrhovnog suda Južne Afrike (Provincija Rt Dobre Nade) ovime potvrđujem da je

IAN ALEXANDER DICHMONT

čiji potpis je priključen Izjavi danoj pod prisegom (Affidavit) koju je 15. travnja 1987. potpisao BERNARD FRANCIS O' SULLIVAN, označenoj oznakom „A“, javni bilježnik zakonom priznat i zaprisegnut, koji prebiva i obavlja svoj posao u Cape Townu u Provinciji Rt Dobre Nade i ima se dati puna vjera i povjerenje svim Odlukama (zaključcima, zakonima), Sredstvima (instruments), Dokumentima i Pismenima potpisanim od njega u tom svojstvu na Sudu i na osnovi toga u rečenoj Provinciji.

POTVRĐENO MOJIM POTPISOM I OVJERENO SLUŽBENIM PEČATOM UREDA, u Cape Townu, kao što je već gore rečeno, ovoga 16. TRAVNJA godine Gospodnje Tisuću devet stotina osamdeset i sedme (1987.).

VLASTORUČNI POTPIS
Protokolist Vrhovnog Suda Južne Afrike
(Provincija Rt Dobre Nade)

A F F I D A V I T
= = = = = = = = = = =

JA, BERNARD FRANCIS O' SULLIVAN ovim se zaklinjem i izjavljujem:

1. DA prebivam u „Valentia“, Victoria Road, Bantry Bay, Cape Town, Južna Afrika.
2. DA sam rođen osmanaestog dana u prosincu 1918.
3. DA sam odvjetnik u administrativnom području Provincije Cape Vrhovnog Suda Južne Afrike koji pruža odvjetničke usluge pod imenom O' Sullivan&Company na adresi United Buildings, Main Road, Claremont, Cape Town.
4. DA sam u svibnju 1945. bio poručnik u 64. Protutenkovskoj (Protuoklopnoj) pukovniji, Kraljevsko topništvo, koja je bila dio 78. pješačke divizije Osme Armije. Da sam se 1943. prijavio u Britansku vojsku, prije toga sam od 1940. služio u Južnoafričkoj vojsci.
Da prilažem presliku moje fotografije objavljene kao vijest iz 78. divizije zajedno s preslikom pisma Ministarstva rata. (Prilog A&B).
Da sam u to vrijeme konačio u Pattendorfu, zapadno od Spittala u Koruškoj (Prilog C preslika dijela vojne karte koja mi je izdana u to vrijeme).
DA se JA....

VLASTORUČNI PARAF
TOČKA 4/...
STR 2/...

DA se JA ne mogu sjetiti točnog datuma dolaska u Austriju, ali sam u Austriji boravio oko dva tjedna kad se dogodio sljedeći događaj. Mogu procijeniti da se događaj zbio bliže kraju svibnja 1945.
5. DA sam dobio koordinate na karti i da mi je rečeno da prevezem jedan broj hrvatskih vojnika koji su se predali.
6. DA su se koordinate na karti odnosile na mjesto čije ime sam zaboravio. Ispostavilo se da je to otvoreno polje s druge strane planina sjeverno od Spittala. Do tamo mi je trebalo oko dva sata vožnje.
7. Da je moja zapovijed bila napisana pisaćim strojem i da sam je bacio kad sam izvršio zadatak. Ne mogu se sjetiti tko ju je potpisao. Bilo mi je zapovjeđeno da smjesta dopratim Hrvate i predam ih pod nadzor Velške Garde (Welsh Guards) koju sam trebao naći u mjestu Rosenbach jugoistočno od Villacha. To je bilo sve što je pisalo u kratkoj zapovijedi (message pad). Činjenica da se Rosenbach nalazio blizu jugoslavenske granice nije mi značila ništa. To područje bilo mi je potpuno novo. Bili smo silno zaposleni skupljanjem zarobljenika, njihovim smještanjem u ograđen prostor i naporom da ih nahranimo.
UVJETI SU BILI.....

8f

VLASTORUČNI PARAF
TOČKA7/...
STR 3/...

Uvjeti su bili kaotični, tisuće raseljenih lica pokušavalo se zakrčenim cestama vratiti kući.

Među njima bili su zatvorenici koncentracijskih logora još uvijek u plavim zatvoreničkim odorama s bijelim prugama. Bilo je mnogo zbrke, a malo vremena za razmišljanje, ogromnu teškoću je predstavljalo sporazumijevanje na različitim jezicima. U svoj toj zbrci jednostavno smo izvršavale naše zadaće što smo brže mogli i bez mnogo pitanja. Nisam mogao ni pomisliti da je u toj posebnoj zapovjedi nešto što je razlikuje od drugih.
8. Da sam se s otprilike 40 dočasnika i vojnika uputio preko planine do označenog mjesta.
Stigao sam oko 10 sati ujutro i na otvorenom polju našao tri generala i oko 800 naoružanih ljudi (vojnika).
9. Da su tri generala sjedila za stolom na rubu polja, pila vino i pušila dok je svećenik u sredini polja služio Svetu misu.
10. Da su se generali obradovali kad su me vidjeli i ponudili me vinom i turskim cigaretama što sam prihvatio. Zamolili su za dozvolu da se misa završi i tome sam se spremno odazvao.
ONI su.....

VLASTORUČNI PARAF
TOČKA 10/...
STRANA 4/...

Oni su me očito čekali. Razgovor se vodio preko svježe obrijanog čovjeka, mršavog lica boležljivo žute puti, malo višeg rasta od prosječne visine koji je vrlo dobro govorio engleski. Rekao mi je da je prije rata obnašao prilično visok položaj u uredu Lloyd-Triestino Shipping Line u Trstu. Kad su mi se generali obraćali, jasno se sjećam, odlučio sam s njima skoro u potpunosti razgovarati preko prevoditelja. Moja uobičajena taktika u takvim situacijama bila je da govorim francuskim jezikom kojim sam se služio. Kad sam se obraćao generalima vjerojatno sam govorio francuski. Ne mogu se sjetiti je li itko od njih govorio engleski. Čini se da smo se dobro snalazili i bez engleskog. Generali su imali čvrsto držanje, bili su srednje visine, ali osim toga ne bih ih mogao opisati. Ipak moj odnos s njima razvijao se preko prevoditelja koji me uvukao u razgovor i jedino preko njega sam se s njima stvarno sporazumijevao. Prevoditelj je bio oko deset godina mlađi od generala.
11. Prevoditelj me je pitao kuda ih vodim i ja sam mu odgovorio da ih vodim na jug gdje ću ih u skladu s mojom zapovjedi predati britanskoj pukovniji. Moj odnos s njima bio je srdačan. Činilo se da je odgovor zadovoljio generale.
KAD JE MISA.....

VLASTORUČNI PARAF
TOČKA 11/...
STR 5/...

Kad je misa završila zatražio sam da se vojnici ukrcaju u vozila. Svi vojnici su bili naoružani. Nije mi bilo zapovjeđeno da ih razoružam.
12. Kako sam se vozio u zaplijenjenoj limuzini Mercedes Benz zamolio sam dva generala i prevoditelja da mi se pridruže. Treći general se vozio iza mene. Mislim da se vozio u Tatri. Posjedovali su čudan zbir motornih vozila. Jedno od vozila bio je Studebaker. Konvoj je krenuo s mojim vozilom na čelu. Momčad je bila ukrcana na otvorenim kamionima.
13. DA se u mom vozilu poveo dug razgovor. Konačan ishod tog razgovora bila je prevoditeljeva poduka koja je glasila: Iako su se Hrvati borili uz Nijemce to je za njih bilo manje od dva zla. To su bile njegove istinite riječi. Rekli su mi da je bilo potpuno nemoguće ostati neutralan, da su bili u teškom položaju i da su se zbog toga radije borili s Nijemcima nego s Rusima. Bili su anti-komunisti. Očito su me htjeli impresionirati, ali ja sam ih ipak pažljivo slušao. Nisam s njima mogao ravnopravno raspravljati o toj stvari, jer sam vrlo malo znao o sukobima među narodima u njihovoj državi.
IPAK....

Sulivaz

VLASTORUČNI PARAF
TOČKA 13/...
STR 6/...

Ipak su mi jasno predočili sljedeću stvar. Veselili su se uvjetima predaje prema kojima će postati zarobljenici vojske protiv koje su se borili u trenutku stvarne predaje i nikome drugome, kao i tome što su pod mojom privremenom zaštitom sve do trenutka kad ću ih predati britanskoj pukovniji. Do tada još uvijek nisu položili oružje.
Bili su zadovoljni što ću ih predati britanskoj pukovniji koja će ih razoružati. Ja sam također bio zadovoljan, jer je to bila pravilna zakonska pozicija sukladna uvjetima kapitulacije.
14. Nakon sata vožnje počeli smo se uspinjati. Jasno se prisjećam oznake nagiba na prometnom znaku pokraj puta. Iznosila je 29%. Stala je padati kiša, a put nije bio asfaltiran. Hrvati su morali sići s otvorenih kamiona i gurati ih, jer su gume proklizavale po putu. Ususret nam je dolazila Pukovnija poljskog topništva s haubicama kalibra 25 funti (87 mm/3.4 incha) i mi smo bili prisiljeni sići s puta. Kad smo ponovno krenuli general koji me je slijedio povikao je da mu je mašina „KAPUT“. Viknuo sam mu da ću ga čekati u Spittalu. Rukom sam mu pokazao na drugu stranu planine. Padala je jaka kiša. Nikada ga više nisam vidio.
PRI DOLASKU U.....

VLASTORUČNI PARAF
TOČKA 15/...
STR 7/...

15. Pri dolasku u Spittal nekoliko minuta sam čekao generala no on se nije pojavio. Nastavili smo bez njega. Tada smo zaokrenuli na istok. Generali su me upitali zašto idemo na istok. Potpuno prostodušno sam im rekao da idemo u Rosenbach. To im nisam ni pokušao sakriti. To bih im rekao i da su me ranije pitali. Kad su to čuli jako su se uznemirili, rekli mi da se Rosenbach nalazi na jugoslavenskoj granici i da ih u stvari vodim u Jugoslaviju gdje će svi biti strijeljani. To mi je bio prvi nagovještaj da se događa nešto krivo. Generali su rekli da imaju pravo na susret s britanskim generalom kako bi mu predočili njihov slučaj i da će se predati samo britanskoj vojsci. Rekli su da su u pitanju životi ljudi u vozilima iza nas i da je moja dužnost da se složim s njihovim zahtjevom.
16. Bio sam svjestan da je prethodnica Zapovjedništva Osme armije stigla u to područje. Vidio sam vojnu oznaku južno od glavnog puta između Spittala i Villacha kojem smo se upravo tada približavali. Pomislio sam da je posrijedi neka greška i smjesta sam odlučio odvesti generale u Istureno Zapovjedništvo Osme armije.

OSTAVIO SAM.....

VLASTORUČNI PARAF
TOČKA 17/...
STR 8/...

17. DA sam ostavio konvoj parkiran uzduž puta i poveo dva generala i prevoditelja prema Zapovjedništvu smještenom na uzbrdici. Zatražio sam generale da sjednu i sačekaju me dok sam sâm ušao u kuću.
18. DA su me odveli do stožernog časnika. Mislim da je imao čin bojnika.
Bio je srednje visine, star oko četrdeset godina. Rekao sam mu da su vani dva hrvatska generala koji ne žele ići u Rosenbach, jer će ih sve postrijeljati Titove snage. Bojnik se odmah prema meni počeo neprijateljski ponašati. Upitao me s kojim pravom sam došao i kakve su moje zapovjedi.
Činilo se da je odlično upućen u njih. Rekao sam da mi je zapovjeđeno da u Rosenbachu dovedem zarobljenike i predam ih Velškoj gardi. Bojnik me je tada žestoko prekorio. Razbjesnio se. Rekao mi je da izvršim zapovijed ili ću snositi posljedice i rekao mi da krenem. Izašao sam, no on me slijedio. Na moje potpuno iznenađenje prevoditelj se za vrijeme mog boravka u kući presvukao u civilnu odjeću. To je bojnika još više razbjesnilo, žestoko je prekorio prevoditelja i upitao ga kojim pravom je skinuo vojnu odoru. Bojnik mi je ponovio da krenem. Vratio sam se do konvoja i nastavio prema istoku.
RASPOLOŽENJE.......

VLASTORUČNI PARAF
TOČKA 19/...
STR 9/...

19. Raspoloženje u mom vozilu postalo je napeto. Generali su odbili razgovarati i nešto su među sobom šaputali. Mogao sam jedino pretpostaviti da su zaključili da nisam dobro objasnio njihov slučaj ili još gore da sam ih varao od samog početka. Oni nisu vidjeli kako mi je u zgradi bojnik očitao bukvicu.
20. Do tog vremena već se smračilo i ja sam krivo skrenuo. Bilo smo već dobrano odmakli na putu prema Rosenbachu i bili istočno od Villacha. Pred nama se čula pucnjava i morali smo na uskom poljskom putu okrenuti konvoj. To je potrajalo neko vrijeme. Pojavili su se naoružani jugoslavenski partizani i stali su se s nama prepirati. Kad su vidjeli da smo svi naoružani i da ih brojem nadmašujemo napustili su nas i mi smo se istom cestom vratili. Ne mogu reći zašto tada jugoslavenski zarobljenici nisu pokušali pobjeći. Svi su bili naoružani, lako su mogli iskočiti iz otvorenih kamiona i nestati u noći. Vjerojatno su se bojali ponovnog susreta s partizanima.
DA smo......

VLASTORUČNI PARAF
TOČKA 21/...
STR 10/...

21. DA smo oko 10 sati navečer stigli u Rosenbach gdje sam našao postrojbu Velške garde. Kamionskim farovima osvijetlili su krug. Velški gardisti su zapovjedili da u tom krugu Hrvati odlože oružje na zemlju. Oni su to učinili. Hrpa je bila visoka i iznosila je oko 6 stopa (više od 2 metra). Hrvatima nije oduzeto ništa drugo. Titovi ljudi bili su u polumraku, udaljeni nekoliko koraka, na rubu osvijetljenog kruga jasno su se vidjele crvene zvijezde na njihovim kapama. Tada su ljudi (Hrvati) odmarširali Titovim ljudima.
Nakon toga više nisam mogao vidjeti što se događa, ali iz mraka se moglo čuti mnogo vike. Već je bilo oko 11 sati noću kad sam otišao, uzeo (rekvirirao) sam jedan hrvatski auto. Velškoj gardi ostavio sam oko dvadeset i tri motorna vozila.
22. Nemio slučaj (incident) me duboko uznemirio i sljedeći dan sam ga prijavio zapovjedniku. Znao je isto toliko kao i ja. Svi smo morali obaviti mnogo posla. Mislim da u svem tom kaosu nitko nije imao predodžbu o tome što se događa. U svakom slučaju nastavili smo sa sljedećim poslom, prikupljanjem novih zarobljenika i odvajanjem SS-ovaca od pripadnika Wehrmachta.
DA sam napustio.....

VLASTORUČNI PARAF
TOČKA 23/...
STR 11/...

23. DA sam napustio Austriju dan nakon što je na Hirošimu bačena atomska bomba. Da sam bio otpušten iz vojske u rujnu 1945. u Cape Townu. Da sam 1946. bio užasnut kad sam pročitao u časopisu „Life“ da su svi zarobljenici u roku od nekoliko sati nakon izručenja partizanima bili strijeljani.
24. DA me taj nemio događaj opterećivao svih ovih 42 godine i često sam ga prepričavao svojoj djeci. Da sam pred dvije godine bezuspješno pokušavao pronaći primjerak časopisa „Life“. Zamolio sam knjižničare u Južnoafričkoj nacionalnoj knjižnici da ga pronađu. Uložili su mnogo vremena u traganju za njim. Također sam pisao njujorškom uredu časopisa Time/Life. Odgovorili su mi da bi izdanje iz rujna 1946. moglo biti ono koje tražim. Taj primjerak ne postoji u Južnoafričkoj javnoj knjižnici. Namjeravao sam istraživati dalje, ali sam zbog pritiska posla odgađao to učiniti. Tek nakon što sam pročitao knjigu Nikolaja Tolstoja „Ministar i pokolji“ shvatio sam što se stvarno događalo iza scene u Austriji u svibnju 1945.
25. DA sam ovu Izjavu pod prisegom dao potpuno nepristrano u interesu istine i povijesti. POTVRĐUJEM....

VLASTORUČNI POTPIS
STRANICA 12

Potvrđujem da je zaprisegnuti svjedok preda mnom potpisao ovu službenu izjavu u Cape Townu, Republika Južna Afrika 15. travnja 1987. i da je potvrdio da zna i razumije sadržaj ove službene izjave, da nema nikakve prepreke da prisegne, da je drži dijelom svoje savjesti i da je izgovorio sljedeće riječi :
„Kunem se da je sadržaj ove svečane izjave istinit, tako mi Bog pomogao“.

IAN ALEXANDER DICHMONT
55 St.George's Street
CAPE TOWN
Republic of South Africa

VLASTORUČNI POTPIS
JAVNI BILJEŽNIK
PEČAT

Bilješke

[1] THE REPATRIATIANS FROM AUSTRIA IN 1945, Report of an inquiry, Brigadier Anthony Cogwill, Lord Brimelow, Christopher Booker ESQ, - 194

Istovremeno je Peti korpus nastavio namjerno obmanjivanje viših zapovjedništava kako nijedan Jugoslaven osim Hrvata nije bio isporučen protivno njihovoj volji

Optužba da je Peti korpus obmanjivao (varao) više zapovjednike oko repatrijacije odmetnutih Jugoslavena jedino može biti osnovana na namjernom krivom čitanju činjenica i nedostatku razumijevanja kako funkcionira sustav vojnih zapovjedništava (stožera). Osma Armija je 20. svibnja primila punu potvrdu sporazuma između Lowa i Ivanovića koji je postignut dan prije, u kojem su bile imenovane kategorije Jugoslavena koje će se predati, i 23. svibnja je poslan signal (potvrda) AFHQ (Vrhovnom stožeru savezničkih snaga) o potpunoj suglasnosti s tim sporazumom. Na G-5 konferenciji u AFHQ 22. svibnja također se razgovaralo o kategorijama odmetnutih Jugoslavena, i predstavnici G-5 i G-1 iz Vrhovnog stožera savezničkih snaga također su sudjelovali na konferenciji u Osmoj armiji 25-26. svibnja kad je potvrđena predaja Jugpslavena prema postojećim dogovorenim uvjetima. Peti korpus je slao dnevna izvješća Osmoj armiji u kojima je potvrđivao broj i kategorije izručenih zarobljenika za vrijeme repatrijacije. Od naročitog su značaja, kao dodatak, bile poruke koje je predstavnik Fantoma pri Petom korpusu (smješten nakon prestanka neprijateljstava u G obavještajnom odjelu Petog korpusa) razašiljao po cijeloj mreži za vezu (Phantom/Fantom) Vrhovnog zapovjedništva, on je žurno poslao kratku vijest sa svim najvažnijim pojedinostima sporazuma Low-Ivanović 19. svibnja u 23.20 sati Osmoj armiji i svim zapovjedništvima kojih se to ticalo.

[2] ISTO, 192.

Peti korpus je prešao granicu nadležnosti pri dogovoru oko izručenja odmetnutih Jugoslavena i namjerno se oglušio o „Zapovijed Distone“ od 17. svibnja kojom se određivalo da trebaju biti evakuirani u Italiju;

Već smo u osmom poglavlju raspravili način na koji je Peti korpus zapovijedio i započeo pregovore oko izručenja odmetnutih Jugoslavena sukladno Robertsonovoj zapovijedi od 14. svibnja, u kojoj, po redoslijedu događaja Macmillan nije mogao odigrati odlučujuću ulogu. Sam Peti korpus nije mogao ne izvršiti „Distone zapovijed“ od 17. svibnja uplitanjem u dogovore oko izručenja Jugoslavena zato jer ta zapovijed nikada nije bila proslijeđena Korpusu. Niti su do 23. svibnja u Osmoj armiji shvatili da bi „Zapovijed“ mogla biti u suprotnosti s namjerom Petog korpusa da izruči Jugoslavene kad je to pitanje potaknuto u razmjeni s AFHQ u dokumentu A 4113. U petom poglavlju podrobno smo razmotrili korake koji su poduzeti da se razriješi očiti sukob između te dvije zapovijedi, čim je taj sukob postao očit višem zapovjedništvu.

[3] ISTO, 194.

Službena istraga armije (Osme) koju je potaknuo posjet (Feldmaršala) Alexandera Petom korpusu 4-6. lipnja rezultirala je „prikrivanjem“ (cover up) Petog korpusa kojim se željelo od njega sakriti istina o tome što se dogodilo;
„Armijska istraga“ koja je počela nakon posjeta FM Alexandera i generala McCreeryja Petom korpusu 4-6. lipnja nije pokrenuo predstavnik AFHQ-a, kako se ranije mislilo, već prilično mlad časnik za vezu , kapetan R.Thomson iz Osme armije. Iako je njegovo izvješće uglavnom dalo vrlo nepovoljnu sliku u odnosu na obje skupine, Kozake i Jugoslavene, ono nije bilo „prikrivanje“. U slučaju Kozaka jasno je rečeno da su se dogodili „incidenti“ i da se dalje istražuju. Najvažniji mogući rezultat toga bilo je izvješće 36. pješadijske brigade od 3. srpnja kojem se može postaviti primjedba (komentirati) da pokušava „odijeliti“ (odvojiti) bivše ratne zarobljenike od raseljenih lica koja nisu bila sovjetski državljani, ali su o svemu ostalom daje iskren i uznemirujući prikaz onoga što se događalo. U međuvremenu u pismu Osme armije od 13. lipnja bilo je sasvim jasno da se na ono što se dogodilo ne gleda samodopadno , da su učinjene greške pri izručenju državljana koji nisu bili sovjetski državljani i pri korištenju sile i da se takve greške ne smiju ponoviti.

Izvješće časnika za vezu o predaju Jugoslavena bilo je umirujuće, ovdje se mora podsjetiti da je s britanske točke gledišta cijela operacija prošla glatko, bez potrebe za izravne upotrebe sile britanskih snaga.Kako smo otkrili Peti korpus je tražio izvješća od časnika koji su bili uključeni u događaje koji su slijedili predaju kod Bleiburga. Ali strašne posljedice glavne predaje Jugoslavena postale su jasne kad su se zarobljenici stupili u Jugoslaviju izvan pogleda njhovie britanske pratnje, a vijesti o tome što se kasnije događalo stigle su do Britanaca i Amerikanaca mnogo kasnije.

Zasigurno se može prigovoriti da AFHQ istraga koja je slijedila protest dr. Kreka od 7. lipnja nije stvorila punu ili potpunu sliku onoga što e događalo. Ali iz mogućeg odgovora FM Alexandera Kirku 14. kolovoza činilo se očitim ( nije mogao postupati s anti-Titovim Jugoslavenima kako je želio) da su postojali aspekti tih repatrijacija koje bi u drugim okolnostima on radije izbjegao. I općenito, usprkos nevoljkosti da dublje uđe u rasvjetljavanje manje zadovoljavajućih aspekata onoga što se dogodilo, nemoguće je poduprijeti optužbu da su postojali sistematski pokušaji da se prevari FM Alexander u bilokojem aspektu (dijelu) predaje Jugoslavena.

[4] THE REPATRIATIANS FROM AUSTRIA IN 1945., COWGILL INQUIRY, The documentary evidence reproduced in full from British, American, German and Yugoslav sources, Sinclair-Stevenson Ltd, Copyright 1990 by Anthony Cowgill, Ključni dokument 228 Osma armija informira 23. svibnja 1945. 15. skupinu armija, Peti korpus, Distone o poruci AFHQ slažemo se da svi jugoslavenski državljani u području Osme armije trebaju biti vraćeni Jugoslavenima jedino ako to ne znači korištenje sile u kojem slučaju s njima treba postupati u suglasju sa zapovijedi 77268 od 17. svibnja (Prilog original)

[5] ISTO, KP 212. (Maj-Gen de Fonblanque's Private Papers) Toby Low napustio (nečitko, vjerojatno položaj ili Austriju) da se više ne vrati i ja sam postao zapovjednik brigade. Jugoslaveni (nečitko, pristali) evakuirati Korušku.

[6] ISTO, KP 155 (PRO WO 106/4059), str. 152.
ŽURNO
Od: A.F.H.Q.
To : AGWAR
A.M.S.S.O.
Informirati : S.H.A.E.F. proslijediti
17. svibnja 1945. FX . 77292
Za: Združeni zapovjednici stožera
Britanski zapovjednici stožera
Potpis : Alexander

Kako bi nam se pomoglo raščistiti gužvu (začepljenje) u južnoj Austriji žurno tražimo direktive koje se tiču konačnog cilja sljedeće tri klase :

(a) otprilike 50 000 Kozaka uključujući 11 000 žena, djece i staraca. Oni su bili dio njemačke oružane sile i borli su se protiv Saveznika.

(b) Četnici čiji se broj stalno povećava. Sadašnja približna brojka od ukupno 35 000 od kojih smo već 11 000 evakuirali u Italiju.

(c) Broj Hrvata dio njemačkih oružanih snaga iznosi 25 000.
U SVAKOM OD GORE NAVEDENIH SLUČAJEVA NJIHOV POVRATAK U ZEMLJU ODAKLE POTJEĆU ODMAH BI MOGAO BITI OPASAN (FATALAN) PO NJIHOVO ZDRAVLJE. TRAŽI SE ŠTO ŽURNIJA ODLUKA O MJESTU NJIHOVOG KONAČNOG ODREDIŠTA.

[7] THE REPATRIATIANS FROM AUSTRIA IN 1945, Report of an inquiry, Brigadier Anthony Cogwill, Lord Brimelow, Christopher Booker ESQ, str. 224. „za vrijeme priprema za diskusiju o politici vezanoj uz repatrijaciju s predstavnicima AFHQ 26.-27. svibnja general McCreery je 24.-25. svibnja obavio opsežan posjet području Petog korpusa i kao zaključak razgovora u njegovom zapovjedništvu dao je punu podršku postupcima Petog korpusa. Tek kad je nešto kasnije završena operativna faza repatijacije general McCreery je zabranom daljnjih prisilnih izručenja odgovorio na predstavke koje su mu podastrli predstavnici Crvenog kiža i Savezničke vojne uprave.

[8] KP 228 (PRO FO 1020/42)

Žig s datumom od 24. svibnja 1945. (datum dolaska poruke u Peti korpus)

Akcija: Osma armija

Informirati: 15. armijsku skupinu, Peti korpus, Distone

Od: AFHQ

Poziv na poruku Zapovjedništvo Osme armije A 4113 od 23. svibnja

Slažemo se da sve JUGOSLAVENSKE državljane u području Osme armije trebate vratiti JUGOSLAVENIMA JEDINO AKO TO NE UKLJUČUJE UPOTREBU SILE, u tom slučaju s njima postupati u suglasju sa zapovjedi (nečitko) od 17. svibnja

 

Sub, 23-06-2018, 21:38:03

Najave

Pon Uto Sri Čet Pet Sub Ned
2
4
6
8
11
12
13
15
16
18
19
20
22
28
29

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Copyright © 2018 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom (GPL).