U okviru šestog nastavka podlistka „Istinom protiv povijesnih neistina – sažeti pogled na Drugi svjetski rat“ donosimo dijelove knjige Nikolaja Tolstoja „Ministar i pokolji: Bleiburg i Kočevski rog 1945.“. (hkv)
Nikolaj Tolstoj, „Ministar i pokolji: Bleiburg i Kočevski rog 1945.“, Zagreb, 1991., str. 120.-122.
„...Sljedećega dana (18. svibnja) odbor Združenog generalštaba sastao se da razmotri Alexanderov zahtjev. Sir Andrew Cunningham, prvi lord mornarice, predložio je da se Alexanderu naredi da izruči Kozake Sovjetima, jer bi 'po Jaltskom sporazumu ionako morali biti vraćeni u Rusiju.' Međutim, nikakva odluka o tome nije stigla, pa su Foreign Office i War Office bili pozvani da razmotre Alexanderovu poruku 'kao najhitniju stvar i da daju savjet o odgovoru koji treba biti upućen maršalu Alexanderu.'
Do 26. svibnja Foreign Office pripremio je pažljivo promišljen odgovor:
a) Kozaci. Slažemo se s poslanstvom Združenog generalštaba da su Kozaci uključeni u Jaltski sporazum o 
recipročnoj repatrijaciji sovjetskih građana i zbog toga smatramo kako je najbitnije da u skladu s našom općom politikom sve sovjetske građane među njima izručimo sovjetskim vlastima. Kad to s navedenim ljudima ne bismo učinili, bilo bi to kršenje sporazuma i moglo bi izgledati kao promjena naše politike prema stvari kojoj sovjetska vlada pripisuje veliku važnost, pa bi Rusi smatrali da je to znak naših neprijateljskih namjera prema njima. To bi također moglo imati vrlo neugodne posljedice za postupanje Rusa prema našim ratnim zarobljenicima koji nisu uključeni u sporazume. Predlažemo da maršal Alexander pregovara s maršalom Tolbuhinom o izručenju Kozaka preko privremene okupacijske demarkacijske linije.
b) Četnici. Slažemo se s poslanstvom Združenog generalštaba da s četnicima u južnoj Austriji valja postupati jednako kao s onima u Julijskoj krajini: to znači da ih se ne isporučuje Titovim snagama niti vraća u Jugoslaviju, ali treba ih razoružati, internirati i pričekati konačnu odluku britanske ili američke vlade o njihovu razmještaju. Shvaćamo da 15. armijskoj skupini pomalo teško pada organizacija premještanja velikog broja četnika u Italiju, no u postojećim okolnostima ne možemo se složiti da se oni izruče Titu. (Trenutno, naravno, nije moguće dati nikakvu naredbu o konačnom razmještaju četnika).
c) Hrvati. Po našem mišljenju, hrvatske su jedinice u drukčijem položaju od četničkih. Radi se o oružanim 
snagama hrvatske državice koju su stvorili Nijemci, i premda nikad nismo upoznali vladajuću garnituru Nezavisne Države Hrvatske, hrvatske su trupe regularne snage kvislinške vlade koja djeluje po njemačkim naređenjima. Bilo bi manje opravdano smatrati ih, poput četnika, neregularnim snagama koje su sudjelovale u jugoslavenskom građanskom ratu. Zbog toga smo skloni izručiti hrvatske jedinice u Austriji Titovim snagama. Takav bi potez Titu svakako bio drag i to bi mu pokazalo da ga u nekim stvarima smatramo doista regularnim i odgovornim saveznikom. Međutim, isto tako shvaćamo da se vlada Sjedinjenih Država možda neće složiti s tim prilično drastičnim rješenjem, koje bi za hrvatske trupe, kako ističe maršal Alexander, moglo biti pogubno za zdravlje. Ako se vladi Sjedinjenih Država ne svide naše preporuke, složit ćemo se da prema Hrvatima postupamo na isti način kao i prema četnicima.
Odbor Združenog generalštaba potvrdio je prijedloge koje je proslijedio poslanstvu Združenog generalštaba i dodao: 'Amerikanci će možda prigovarati politici izručenja svih Hrvata Titu, premda ih je 900 već izručeno. U tom slučaju morat ćemo razmotriti hoćemo li Hrvate tretirati jednako kao četnike i čekati konačnu odluku o njihovu rasporedu.'
Kao što se moglo i predvidjeti, Amerikanci jesu prigovorili. Poslanstvo Združenog generalštaba u Washingtonu 'istaklo je... da dosada ne postoji dogovor o politici izručenja kolaboracionista i članova paramilitarističkih organizacija njihovim nadležnim vlastima u savezničkim zemljama' i 'obratio pažnju na činjenicu da između američke i britanske vlade postoji dogovor da antipartizanske jugoslavenske snage, osobito Hrvate, ustaše i slovenske belogardijce valja razoružati i smjestiti u izbjegličke logore. O takvu stavu State Departmenta izvijestili smo Foreign Office u dopisu ambasade 3123 od 3. svibnja.'
Alexanderov izvještaj od 26. svibnja, koji govori o tome da se izručenje Kozaka (koji su u svakom slučaju uključeni u Jaltski sporazum) upravo odvija, uveo je u razmatranje postojeće situacije novi faktor. Do 11. lipnja Združeni generalštab imao je na raspolaganju sve relevantne činjenice, pa su u skladu s tim donijete i odluke. Zbog dugih konzultacija Alexander do 20. lipnja nije dobio nikakav ovlašteni odgovor na svoj upit od 17. svibnja:
1. U vezi sa NAF 975 [Alexanderovo traženje], već poduzeta akcija za prebacivanje Kozaka preko granice, sovjetskim vojnim vlastima iznesena u vašem izvještaju 0-5659 od 25. svibnja, odobrena.
2. Još vam ne možemo dati odluku o konačnom rasporedu četnika i njemačko-hrvatskih jedinica. Problem upravo 
razmatraju američka i britanska vlada. Zasada ćete, međutim, nastaviti s postojećim uputama koje su State Dept. i Foreign Office uputili svojim izaslanicima u Italiji [Kirk i Macmillan].
Vidimo da navedena naredba jednostavno potvrđuje politiku o kojoj su Alexander i Macmillan bili obaviješteni početkom svibnja: Kozaci sovjetskog državljanstva bili su u istom položaju kao i svi sovjetski građani u nadleštvu anglo-američkih snaga i uskoro su trebali biti vraćeni bez obzira na svoje želje; za razliku od njih nijedan Jugoslaven (osim pojedinaca optuženih za ratne zločine) nije protiv svoje volje smio biti vraćen, unatoč tome što se znalo da je 900 Hrvata već bilo vraćeno (vjerojatno nekom administrativnom greškom). Pozicija je ustvari cijelo vrijeme bila jasna i ni u jednom trenutku nije postojala dvosmislenost o pravilima naređivanja.
Možemo se stoga zapitati zašto se Alexander uopće trudio da stupi u vezu sa Združenim generalštabom. Kao što 
smo već naznačili, najprihvatljivije objašnjenje pouzdano leži u tome što se nadao da će se ponovno razmotriti politika koju je on osobno osuđivao kao nehumanu. Predaju dviju kozačkih vojnih jedinica pod svojim zapovjedništvom njegove su jedinice časno prihvatile. U vrijeme njihove predaje, 12. svibnja, AFHQ je obavijestio sovjetske vlasti da će se 'raspored sovjetskih građana nastaviti određivati u skladu s postojećim sporazumima između vlada Sjedinjenih Država, Britanije i Sovjetskog Saveza.' No, umjesto da dopusti sebi puku primjenu bianco naredbe na konkretni slučaj Kozaka, koje je osobno vrlo simpatizirao i čija je sudbina u slučaju izručenja bila posve predvidljiva, Alexander je barem prisilio britansku i američku vladu da shvate implikacije svojih postupaka.
Druga rasprava između Foreign Officea, State Departmenta i Združenog generalštaba bila je praktično posve nebitna za sudbinu Kozaka i Jugoslavena u nadležnosti Petog korpusa, jer je o njihovu rasporedu odluka donesena mnogo prije naredbe Združenog generalštaba od 20. lipnja. Međutim, ono što ona razjašnjava jest to da Kozaci nisu bili vraćeni odlukom i naredbom Združenog generalštaba kao što to Macmillan sada tvrdi. Niti su Foreign Office ili State Department opravdali taj potez. U nedostatku neke tajne prepiske kojoj je trag izgubljen jasno je da u drugoj polovici svibnja nikakvo vladino ovlaštenje izvan AFHQ-a nije AFHQ navelo da odluči o repatrijaciji Kozaka.
Cijelo to vrijeme stajalište je britanske i američke vlade te Združenog generalštaba (jedinog tijela s ovlaštenjem da Vrhovnom zapovjedniku Savezničkih snaga izda strateške instrukcije) bilo posve jasno. Ono je glasilo:
Kozaci. Prije 20. lipnja Alexanderu nisu izdane nikakve upute o njihovu izručenju Sovjetima. Smatralo se, međutim, da će se zbog tumačenja Jaltskog sporazuma većina Kozaka sa sovjetskim državljanstvom, bez obzira na vlastiti izbor, morati izručiti. Da je htio, Alexander se mogao bez traženja dodatnih uputa pozvati na Sporazum kao na ovlaštenje za repatrijaciju. No, na temelju njegova apela od 17. svibnja upućena Združenom generalštabu možemo zaključiti da on to nije htio; naprotiv, prijedlog o izručenju Kozaka smatrao je nečasnim i nehumanim (stoga je izdvojio velik broj žena i djece te spomenuo kako bi izručenje izvjesno povlačilo 'kobnost' za njihovo zdravlje) – za takav prijedlog on nije želio preuzeti nikakvu odgovornost. U svakom slučaju sve je vrijeme postojao jedan životno važan strateški aspekt: prije repatrijacije Kozake je valjalo razvrstati prema krutom kriteriju državljanstva.
Jugoslaveni. I tu je strategija svo vrijeme bila nepromijenjena, a strateška odluka Združenog generalštaba od 20. lipnja slagala se s Alexanderovim stavom. Sve osobe jugoslavenske nacionalnosti u britanskoj nadležnosti trebalo je razoružati i smjestiti u izbjegličke logore. Nikada se nije smatralo da je njihova prisilna repatrijacija održiva saveznička politika. Za vrijeme krize 14-16. svibnja, kada se činilo da zalihe Petog korpusa ni približno neće dostajati za najezdu od milijun i pol Hrvata, Alexander je odobrio njihovo protjerivanje prema istoku. No, 17. svibnja, kada je opasnost prošla, on je oborio Robertsonovu uputu od 14. svibnja i izdao naredbe kojima će se osigurati da ni jedan Jugoslaven ubuduće ne bude izručen.
Službeno su dakle Kozaci emigranti ('bijeli Rusi' iz Macmillanova dnevničkog zapisa) i jugoslavenski izbjeglice trebali biti oslobođeni od prisilne repatrijacije. Britanska i američka vlada izjavile su da oni ne mogu biti izručeni protiv svoje volje, a vrhovni zapovjednik Saveznika na Mediteranu izdao je naredbe kojima se njihov prisilni povrat strogo zabranjuje. Tko je želio prekršiti te naredbe morao je doista postupati pažljivo i vješto.“
Nikolaj Tolstoj, „Ministar i pokolji: Bleiburg i Kočevski rog 1945.“, Zagreb, 1991., str. 123. – 129., poglavlje „Predaja Jugoslavena“:
„'Je li moguće da će nas izdati?'
'Moguće je.'
'Što ćemo onda?'
'Ako je moralna i politička mudrost takozvanog civiliziranog i kršćanskog Zapada takva, onda Bog nek pomogne Evropi i svijetu.'
(Pukovnik Tatalović odgovara na pitanja četničkog štapskog oficira, 24. svibnja 1945.)
„Sredinom svibnja Tito je nad granicom Koruške i Slovenije uspostavio kontrolu dovoljnu da spriječi bilo kakav veći izbjeglički upad na teritorij Austrije pod britanskim nadzorom. Zapovjednik brigade Scott je mješavinom obmane i sile spriječio paničan bijeg velikog dijela hrvatskog stanovništva u Bleiburgu. Gotovo četvrt milijuna Hrvata vraćeno je preko Drave i prepušteno Titu na milost i nemilost. Komunističke su se trupe i njihova politička policija pripremile da počine pokolje užasnije od svih grozota što su se zbile za četiri godine rata i okupacije. U isto vrijeme, Tito je lakomo svrnuo svoj pogled prema tisućama izbjeglica trenutno pod sigurnom paskom britanskih tenkova i topova.
Peti je korpus do 15. svibnja uglavnom uspio stabilizirati još do prije četrdesetosam sati nerješiv problem izbjeglica. Drava je bila vrlo djelotvorna linija razgraničenja. Usvojene su stroge mjere kako bi se zadržao golem broj Hrvata koji u posljednji tren očajnički pokušavahu prodrijeti preko nje. S južne strane rijeke jedinice Hrvatske vojske nekoliko su dana nastavljale s borbama i zadale ozbiljne udarce partizanima. Demoralizirani i prorijeđeni, oni su podlijegali ili sa suborcima završavali u 'marševima smrti' u kojima je, kako se zna, ubijeno više desetaka tisuća ljudi. Pokušaji da se forsira britanska linija bili su bezuspješni jer su 's nekih mostova skidane asfaltne ploče, dok su drugi mostovi bili razneseni'.
Kada se više tisuća Hrvata uspjelo skloniti, vrata su se čvrsto zatvorila. Mnogi su izbjegli povratak s onima koji su u Bleiburgu bili vraćeni, dok su se ostali skupljali na raznim mjestima uzduž granice. Bezbrojni su potonuli, a ostali su se raspršili po zarobljeničkim logorima u Griffenu, Roseggu, Klagenfurtu, Tamswegu i drugdje. Šesta oklopna divizija držala je u ono vrijeme oko 11.000 Hrvata, a još su mnogi bili zatočeni u području 46. pješadijske divizije.
Ako su mislili da su na sigurnom, ubrzo su bili razuvjereni. Onoga dana kada je zapovjednik Scott u Bleiburgu vratio glavninu Hrvata, zapovjednik Low u zapovjedništvu korpusa složio se s partizanskim pukovnikom Hočevarom da će 'uhvatiti, razoružati, zatvoriti u logor a potom vratiti u Jugoslaviju sve one koji prebjegnu u Austriju.' Pukovnik Hočevar na taj prijedlog nije uložio nikakav prigovor, pa je sljedećeg dana Low Osmu armiju izvjestio o postignutom 'sporazumu o najskorijem vraćanju Hrvata u Jugoslaviju, no do tada zarobljeni Hrvati u Austriji ostaju pod našom kontrolom.' U isto vrijeme. Šesta je oklopna divizija do Prve gardijske brigade proslijedila jednu naredbu koja jasno daje na znanje da se ne razmišlja samo o potezima protiv Hrvata:
Primili smo naredbu... kojom se bgda obavještava da ne poduzima nikakve neposredne korake, jer se svi antititoisti moraju izručiti Titu. Na drugim se mjestima ta politika već provodi i prvi pokušaji izručenja Hrvata nisu bili sasvim bezuspješni. U području Sittersdorfa oko 15.000 Hrvata bilo je izručeno Titu, a naše su se trupe povukle sjeverno od Drave. Posljednja je vijest da su južno od mosta izbile borbe Hrvata i Titovih ljudi. Situacija je nejasna.
Kao što vidimo iz navedenog izvještaja, razdoblje koje je uslijedilo nakon dolaska Britanaca u Austriju bilo je krajnje zamršeno, a izbjeglice i partizani upadali su preko slabe britanske linije na vrlo širokoj fronti. Nitko još nije znao što će donijeti sukob Tita i Saveznika, partizani su se čvrsto utaborili u Klagenfurtu, a u štabove su svakoga sata stizali izvještaji o brojnim neugodnim incidentima. Samo su iznimno strpljenje i taktičnost britanskih trupa spriječili rasplamsavanje opasnog sukoba.
Brutalnost i nedisciplina Titovih jedinica nevjerojatno su utjecale na sve oficirske činove, a posebno na vojničku hijerarhiju Britanske vojske u Austriji. Tijekom borbi koje su na području Italije i dalje trajale, saveznička je propaganda od Titovih partizana u vojničkim umovima stvorila herojske borce pokreta otpora koji se za demokratsku stvar protiv njemačkih okupatora bore s iznimnom požrtvovnošću. Sada, kada su se s njima u Koruškoj neposredno suočili, gotovo preko noći stvorilo se ogorčeno neprijateljstvo i prezir.
Andrew Gibson-Watt, u to vrijeme niži oficir Velške garde, prisjeća se stavova vojnika u jedinici:
Velški su gardisti bez iznimke od početka prema partizanima pokazivali krajnji prezir i strasnu mržnju. To je bilo vrlo iznenađujuće, jer je glavnina vojnika imala vrlo radikalne ljevičarske političke stavove. No, oni su ih jednostavno mrzili i stalno su nas oficire pitali kad ćemo im dopustiti da ih najure otkuda su i došli. Naši su viši oficiri na početku očito vjerovali da naši ljudi neće biti tako željni borbe protiv partizana koji su se tako hrabro borili za zajedničku stvar, ali su uskoro shvatili kakvi osjećaji vladaju u jedinici.
Takvi su stavovi vladali u Prvoj gardijskoj brigadi. Isti je slučaj, čini se, bio i u susjednoj 61. pješadijskoj brigadi. Sir James Wilson, mlađi oficir Zelenih bereta piše:
'Partizani su sljedećih četrnaest dana doista dominirali našim životima. Premda su nas Vijesti Osme brigade podučavale da Tita i njegove sljedbenike smatramo herojima, bilo nam je potrebno vrlo malo da se razočaramo. 'Jugići' su bili prljavi, nedisciplinirani i nepouzdani; koliko smo mogli prosuditi, oni nisu imali nikakva prava da budu u Koruškoj, a lokalnim je stanovnicima, koje smo ubrzo počeli poštovati i kojima nije bilo teško pokazivati svoju naklonost, njihova prisutnost očito bila nedobrodošla. Jugoslavenska parola 'Koruška - slovenska provincija' bila je očita glupost, a partizanska praksa da se plavom bojom na zidovima pa čak i na ulicama šara 'Živel Tito' (sic) bila je posve neuvjerljiva.'
Prisjećanje Gibson-Watta sasvim precizno ocrtava posljedice koje je susret ostavio na više zapovjedništvo. David Bendall, oficir štaba u zapovjedništvu Petog korpusa, prisjeća se 1978.:
Brzina kojom su jedinice same došle do zaključka da komunističke snage, partizanske ili koje bilo, nisu prijateljski, galantni saveznici, već gomila gadnih, bezobzirnih divljaka, jest jedan od dojmova koji neću zaboraviti.
Premda je prije par dana maršal Alexander razgnjevio Churchilla raspitujući se o voljnosti Saveznika da se angažiraju u borbi protiv svog novog saveznika, već je 17. svibnja bio sposoban izvijestiti Združeni generalštab:
'Ponašanje Jugoslavena u Austriji i Julijskoj krajini ostavlja vrlo nepovoljan dojam na savezničke američke i britanske jedinice. Naši su ljudi prisiljeni sjediti i pasivno promatrati, dok su s druge strane dopušteni postupci koji vrijeđaju njihov tradicionalni smisao za pravdu. Nadalje, naši ljudi misle da neaktivnošću podržavaju takvo ponašanje. Zbog toga gnjev prema Jugoslavenima svakim danom postaje sve jači.'
U tom početnom razdoblju prilagođavanja, izručenja Hrvata po dogovoru Low-Hočevar izvodila su se sasvim ad hoc prema lokalnim prilikama. Ponekad su se pod oružanom zaštitom skupine izručivale izravno Titovim jedinicama, katkada su varkom bile primorane na kobno putovanje, a ponekad su sami partizani upadali i preuzimali gomile zarobljenika. Kako korpus još nije izdao neku opću naredbu, trupe na fronti imale su dosta slobodnog prostora, što je za bjegunce katkada bila prednost a katkad nedostatak.
Hrvati su sami izjavili kako su britanske trupe prema pojedincima najčešće postupale u skladu sa svojom poslovičnom humanošću; one nisu izručivale iznimno zastrašene skupine ili su pak potencijalne žrtve upozoravale na opasnost s kojom su suočene. Dr Jure Petričević, poznati agronom koji sada živi u Švicarskoj, nalazio se u skupini Hrvata koju je držala irska jedinica. On se sa zahvalnošću prisjeća kako su ga vojnici nagovarali na bijeg, a tu su priliku on i drugi odmah iskoristili.
Kako je svakim danom situacija bila sve stabilnija, Toby Low se pripremao za opći izgon preostalih Hrvata iz tog područja. Sedamnaestoga svibnja Alexander je zaustavio prisilnu repatrijaciju svih Jugoslavena bez obzira na etničku pripadnost, no te su večeri poslali jednog oficira štaba korpusa da provjeri raspored Hrvata u nadležnosti Prve gardijske brigade. Vojnici brigade isprva nisu znali što se događa: 'Kamo idu?' zapitao je kapetan Nicolson u 20.30.
Odgovor je bio kratak i jasan:
Izbj Hrvati u Rosenbachu-
Noćas ostaju tamo-
Ujutro 18. svibnja Titov viši oficir javit će se u zap bgd i biti poslan u 2. Coy WG [Velška garda] [u St Peter] da preuzme Hrvate. Korpus će srediti prijevoz vlakom ili cestom radi njihova daljnjeg prebacivanja.
Rosenbach je bio prikladan jer leži blizu jugoslavenske granice, a sljedećeg poslijepodneva, 18. svibnja, Šesta oklopna divizija dobila je obavijest:
Korpus je naredio da se svi Hrvati pošalju u područje Rosenbacha radi ukrcavanja za Jugoslaviju, Tranzitni logor formirati u području WG, ne preblizu Rosenbacha, jer žrtve ne smiju znati svoje odredište. Možemo prihvatiti 5.000 ljudi. Prvu seriju ukrcati u području Portschach sutra u 8.00 - Stražu i pratnju osigurava [Prva gardijska] bgda. Prema izvještaju u području div. ima oko 11.000 Hrvata.
Nigel Nicolson, oficir tajne službe Prve gardijske brigade koga je zapala dužnost da prenese te naredbe, zabilježio je te večeri u devet sati svoje duboke sumnje:
Sutra ujutro evakuirat ćemo oko 2.000 Hrvata iz dva velika logora na sjevernoj obali Wörtherseea; Hrvate, među kojima ima mnogo žena i djece, kamionima ćemo transportirati u područje Velške garde; tamo će u privremenom logoru ostati dok ih ne pozovu u Rosenbach 0271, gdje je Tito već pripremio svoje ozloglašene da ih pokupi. Hrvati do samog trenutka izručenja neće biti upozoreni o svojoj sudbini, dopustili smo im da vjeruju kako njihovo odredište nije Jugoslavija, već Italija. Cijeli je pothvat vrlo nedoličan, a britanske trupe pokazuju krajnje gađenje u izvršavanju naredbi. Još nije poznalo koji viši ciljevi leže iza ove odluke.
Britanskim vojnicima odgovornim za operaciju predaje na terenu pravo je odredište 'žrtava' ostalo do posljednjega trenutka skriveno. Devetnaestog svibnja pukovnik Robin Rose Price iz Treće velške garde prokomentirao je u svom ratnom dnevniku: 'Divan dan. Započinje evakuacija Hrvata. Primili smo naredbu najgore dvoličnosti - da Hrvate koji misle da idu u Italiju predamo njihovim neprijateljima, tj. Titu u Jugoslaviju. Titove straže u vlaku skrivene u gardijskim vozilima. 2,500 Hrvata evakuirati sa stanice Maria Elend do večeri 19. svibnja.'
Unatoč proroštvu pukovnika Rosea Pricea, prvi su dojmovi ukazivali da sudbina vraćenih zatvorenika možda neće biti neprirodno gruba. U svom večernjem izvještaju Nigel Nicolson je zapisao:
3. WG i Titov major djelotvorno su izveli prebacivanje; potonji je pokazao mnogo taktičnosti prikrivanjem svojih vojnika na terenu. Prvi dojmovi o dogovorenom prihvaćanju Hrvata svakako su dobri. Prihvatili su ih uljudno i djelotvorno, a prije putovanja vlakom u Jugoslaviju dali su im malo osvježavajućih pića. Titov povjerenik rekao je da će od njih samo ratni zločinci biti suđeni, a ostale će poslati da rade na svojim imanjima. Sve govori da će se ta politika, kad se uskladi s prethodnom praksom Titovih ljudi, vjerno provesti.
Međutim to diplomatsko stajalište nije se dugo održalo i britanske su trupe ubrzo postale svjesne realnosti situacije. U Trećoj velškoj gardi, bataljonu prvenstveno odgovornom za izvršenje operacije, srdžba i odvratnost ubrzo se proširila među vojnicima svih činova. Velečasni Malcolm Richards, bataljonski kapelan, zabilježio je izuzetnu odvratnost koju su dijelili svi vojnici bataljona prema svome nevojničkom zadatku:
Izručenje Hrvata i četnika koje smo držali u nadležnosti bilo je britanski dio pogodbe u Titovom povlačenju. Izvršili smo tu nerazumljivu i nemoralnu zadaću, ali ne bez teških, očitih laži i brojnih slučajeva grižnje savjesti. Svjedocima je ponašanje nekih Titovih štićenika bilo brutalno, krvoločno i neizrecivo neugodno. Stražar... pored njega gnjevno udari jednog od Titovih, i tresne ga o drvo. Odnijeli su ga k vojnom liječniku da mu sašije ranu na glavi, a stražara... osudiše radi neposlušnosti!! Od ženskih krika, buke i galame taj je metež gotovo eksplodirao i prošlo je neko vrijeme dok su se uvjeti ponovno stabilizirali. Hrvatske obitelji bile su dopremljene u Muhlbach; hranile su se glasinama da idu u Italiju sve dok ih nismo prebacili do obližnje željezničke stanice i predali nesigurnoj i gadnoj sudbini - u Titove ruke. S tom mučnom rabotom mogli smo nastaviti samo stalnim podsjećanjem na to kako su prethodna zbivanja jasno pokazala da obrnuta situacija ne bi bila manje pogubna. Unatoč tomu, čovjek na taj način ne razmišlja kada mu se naredi da s pasivnim otporom promatra nečovječni postupak prema muškarcima, ženama i djeci.
Richardsonova slutnja o 'nesigurnoj i gadnoj sudbini' bila je međutim i suviše realna. Hugo Baring bio je u to vrijeme major 69. pješadijske brigade. Bilo mu je naređeno da izruči ljude koji su, prema opisu, bili ustaše - ozloglašeni hrvatski fašisti, premda se zapravo radilo se o zastrašenim izbjeglicama u mokrim i prljavim prnjama; žene i djeca sačinjavali su velik dio te skupine. Skupina je izručena partizanima koji su čekali na planinskoj granici. Kada su komunisti potjerali svoje zarobljenike do obližnjih stijena, major Baring 'čuo je pucnjeve iz strojnica'. Nakon toga odbio je da nastavi s pratnjom idućih izbjegličkih skupina.
Otprilike u to vrijeme poručnik Philip Brutton iz 3. velške garde dobio je naređenje... da Titovom pukovniku na austrijskom dijelu Ijubeljskog tunela preda oko stotinu članova bivše hrvatske vlade sa ženama i djecom. Vozili smo ih iz Beča u povorci kamiona od tri tone i prebacili na vlak koji je čekao da ih povede na dugo i nesigurno putovanje u Jugoslaviju. Dva tjedna potom čuo sam kako su ih smjestili u hotel, nakon ručka postavili pred vrtni zid i pokosili vatrom iz mitraljeza. Jedan je čovjek pobjegao: bio je u klozetu pa su ga previdjeli žurno tražeći mjesto za klanje. Pobjegao je preko planina, ostavio grobove svoje obitelji, ispričao priču i tada bio prihvaćen kao izbjeglica.
Brutton je izgon četnika i Hrvata u svom dnevniku 18. svibnja opisao kao 'vrlo mučan'.
Gospodin John M. Parry sa sličnim se gnušanjem prisjeća operacije:
Kad je rat završio, bio sam zapovjednik voda u 1. bataljonu velške regimente [6. oklopna divizija] na granici Austrije [Koruške] i Jugoslavije. Nekoliko se tisuća ustaša (obitelji, svećenika, boraca i neboraca) predalo nama a ne Titu, u nadi da će Britanci prema njima časno postupati kao prema ratnim zarobljenicima. Da ih nismo prihvatili, borili bi se do smrti.
Nekoliko tjedana potom bili smo zaprepašteni i šokirani kad smo ih ponovno morali primiti, sada s uputama za njihovo ukrcavanje u stočne vagone, kojima će se iz obližnjeg sela Maria Elend uputiti dalje u koncentracione logore u Jugoslaviji. Pri užasnoj vrućini, vezali smo ih i upakirali kao sardine. Kad ih je vozač lokomotive na nekom slavenskom jeziku obavijestio o odredištu, ljudi su počeli grabiti naše oružje i na koljenima nas moliti da ih ubijemo!! To nije bila vojna akcija (vojnik prema vojniku), to je nadilazilo naša vjerovanja i razum.
Parry i danas osjeća velik bijes kada se prisjeti onoga dana kad su ga prisilili da sudjeluje u tako nevojničkoj akciji i da sa svojim vojnicima čini ratni zločin koji se može usporediti sa zločinima njihovih neprijatelja:
Čak i ako znamo da su ustaše počinile zvjerstva i pokolje, možemo se zapitati kada počinje legalna vojna poslušnost i disciplina a kada naša savjest i čovječnost imaju prednost?
Kada se počinje primjenjivati odredba 'ratnog zločina'? Kad započne istraga? Onda kad je zločin počinjen? Ili u nekom prijelaznom razdoblju? Ako zemlja ili zemlje 'dobiju' rat, izgleda kao da slične akcije više nisu zločin!! U mom su slučaju Tito i Macmillan bili 'pobjednici', zato su sve njihove (tadašnje) akcije i instrukcije bile legalne i opravdane. Kakva je to prokleta glupost? O kakvoj se mjeri uljuđenosti radi u takvu razmišljanju?
Velška je garda tada izručila oko 5.000 Hrvata, a druge su jedinice na isti način otposlale idućih nekoliko tisuća. Preživjelim hrvatskim žrtvama cijela epizoda, razumljivo, izgleda neizrecivo podmuklo, no čak su i oni ponekad znali cijeniti to što se među britanskim vojnicima koji su izvodili cijeli taj posao širila odvratnost. Jedan hrvatski izvor bilježi plemenito ponašanje britanskog zapovjednika u St. Ste-fanu blizu Wolfsberga. Po predaji tamo su uputili cijelu skupinu:
Samo su neki od njih bili izručeni. Zahvaljujući razboritosti i poštenju ovdašnjeg britanskog zapovjednika, životi velike većine su sačuvani. On je sasvim otvoreno rekao Hrvatima kako je od viših engleskih vlasti dobio naredbu da sve izbjeglice preda partizanima. Zatim je počeo razvlačiti o postupku izručenja, stalno ponavljajući da će samo oni pojedinci koji se smatraju vojnicima morati biti vraćeni u Jugoslaviju... Oklijevanje Engleza s izručenjem u tom je trenutku omogućilo hrvatskim vojnicima u skupini da se preobuku u civile. Civile je britanski oficir odbio predati partizanima.
U skladu s Titovom naredbom, po povratku u Jugoslaviju velika je većina Hrvata bila pobijena. Jedan zatvorenik što je s drugovima marširao pored jedne od klaonica u šumi Brezovica izvještava:
Osjetio sam odvratan smrad koji je zagadio zrak. Nastavljajući naš marš kroz šumu, hodali smo preko gomile sasvim nagih leševa. Rekao bih da je u toj šumi bilo oko pet do deset tisuća leševa. Oni koje sam vidio s male udaljenosti bili su ubijeni, a na mnogim su se tijelima jasno vidjele rupe od metaka.
Jedan nam je partizan rekao: 'Ubijali smo ih tri sata lakim i teškim mitraljeskim oružjem.'
Tijela su bila naslagana jedno na drugo na razmaku od jedne milje.
Tisuće su Hrvata svakodnevno prelazile granicu - sve do 24. svibnja. Naredba generala Robertsona izdana 14. svibnja stvorila je politiku repatrijacije bez obzira na volju Hrvata i bila odgovor na strah od najezde hrvatskog naroda na granice Austrije pod britanskom okupacijom. Zbog pogrešnog uvjerenja da se oko 200.000 Hrvata predalo britanskim snagama, petnaestog je svibnja maršal Alexander predložio da se vrate Titu, pa je dogovor o povratu Hrvata u britanskim rukama vođen istog dana između zapovjednika brigade Lowa i partizanskog pukovnika Hočevara, bio u suglasnosti s politikom AFHQ-a. Improvizirana odredba smišljena na brzinu, na temelju koje je pokrenuta takva strategija, bila je odgovor na neočekivanu opasnost najvećih razmjera, pa je ne smijemo pogrešno kritizirati zbog toga što sada znamo što je trebalo učiniti.
Za vrijeme krize koja je trajala četrdeset osam sati Alexander je morao ostaviti po strani svoje političke upute kako bi riješio vojnu opasnost. Osnovne smjernice za rješavanje problema 'četnika i njemačko-hrvatskih trupa' dale su početkom mjeseca vlade Velike Britanije i Sjedinjenih Država, a one su bile 'da se Jugoslaveni razoružaju i smjeste u izbjegličke logore'.
Kad je kriza prošla i kada je shvatio da se 200.000 Hrvata zapravo nije predalo Britancima, on je odmah izdao naredbu navedenu u prošlom poglavlju prema kojoj se 'svi četnici i jugoslavenski disidenti ubačeni' u područje Petog korpusa trebaju evakuirati u Italiju. Alexander se od 17. svibnja više nije obazirao na ideju o prisilnom vraćanju Jugoslavena iz područja vlastite nadležnosti, nadležnosti vrhovnog zapovjednika savezničkih snaga, sve dok nije primio svježe instrukcije od Združenog generalštaba. No, kako smo upravo vidjeli, repatrijacija Hrvata, dogovorena 15. svibnja, nije započela prije devetnaestog. Kako je došlo do toga? Je li to primjer 'pravog' vojničkog duha koji nije kadar prekinuti započetu operaciju?
Izgleda da bismo tako nešto u slučaju Hrvata mogli uzeti u obzir, jer su Hrvati bili dio neprijateljske vojske čiji izgon možda možemo smatrati nastavkom blajburške operacije. Rasprava između Lowa i Hočevara 15. svibnja bila je, međutim, tek prvi od tri sporazuma. Posljednji i najzagonetniji bio je ugovoren gotovo tjedan dana poslije Alexanderove zabrane izdane 17. svibnja.
Vratimo se slijedu zbivanja. Sedamnaestoga svibnja, na dan Alexanderove zabrane daljnjih izručenja, zapovjednik brigade Low u štabu Petog korpusa izdao je divizijskim zapovjednicima sljedeću naredbu:
0.462 tajno (.) svi Jugoslaveni u području korpusa bit će izručeni Titovim snagama što je prije moguće (.) te će snage biti odmah razoružane, ali im se ne smije reći odredište (.) organizaciju izručenja koordinirat će ovo zapovjedništvo zajedno s [komunističkim] jugoslavenskim snagama (.) vremensko trajanje izručenja ovisit će o [logističkim] poteškoćama jugoslavenskog prihvaćanja (.) fmns bit će odgovoran za pratnju osoblja do točke određene našom naredbom na kojoj će biti predani Titovim snagama (.)
priredio: dr. sc. Miroslav Međimorec
Istinom protiv povijesnih neistina – sažeti pogled na Drugi svjetski rat – Zaključak (18)
Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na 
