Zašto bi Hrvatska jamčila za izgradnju crnogorske autoceste?

Ovih su se dana na političkoj sceni i u hrvatskoj javnosti općenito lomila koplja treba li Republika Hrvatska dati jamstva koja su hrvatskom konzorciju Konstruktor-IGH-Tehnika potrebna kako bi se sklopio takozvani „posao stoljeća“. A taj „posao stoljeća“ značio bi gradnju autoceste u Crnoj Gori, koja zapravo spaja Srbiju s crnogorskim morem. Spomenuti ugovor s hrvatskim konzorcijem ukupno je trebao vrijediti 2,77 milijardi eura. Ali, kako uvijek i svugdje postoji neka zamka, pa ovoga puta od čitave priče na koncu ne će biti ništa jer je Vlada na čelu s Jadrankom Kosor na spomenuta jamstva Republike Hrvatske stavila veto.

Taj i takav potez mogao bi se okarakterizirati kao pozitivan ili negativan, ovisno o tome kako tko razmišlja. Pisac ovih redaka ovu odluku Vlade nesumnjivo pozdravlja. Zašto? Nitko nema ništa protiv da bilo koja hrvatska tvrtka, pa tako ni ova sklopi unosan posao od kojeg bi uostalom profitirali i hrvatski radnici zaposleni na istom. Samo, opravdano se postavlja pitanje zašto bi država Hrvatska financirala jedan projekt upitne rentabilnosti. Naime, logično je da Vlada daje jamstva za poslove upitne rentabilnosti ako su oni od nacionalnih interesa pa se obavljaju u RH. Ono što baš nije jasno jest zašto bi hrvatska Država jamčila za izgradnju ceste u drugoj državi.

Tako nešto neodoljivo podsjeća na princip po kojem su se poslovi sklapali, izvršavali i što je najvažnije financirali za vrijeme i na prostoru bivše Jugoslavije. Dovoljno je samo prisjetiti se kako je Hrvatska velikim dijelom financirala „rentabilnu“ željezničku prugu Beograd – Bar dugu 476 kilometara, dok istovremeno „nije bilo“ novca da se recimo autocestom spoje Zagreb i Rijeka. Hrvatska autocesta je za jednu turističku zemlju, najveću luku na istočnom dijelu Jadrana i najjače industrijsko, financijsko i trgovačko središte u bivšoj Jugoslaviji prema procjenama tadašnjeg jugoslavenskog političkog vodstva bio nepotreban trošak.

Dakle, opravdano se čini kako je Vlada RH rekavši ne davanju jamstava možda nešto dugoročno uspjela uštedjeti ili spasiti. A sudeći prema vijestima koje ovih dana dolaze iz Rusije, možda će nešto konačno uspjeti i zaraditi. Riječ je o ugovoru sklapanjem kojeg je Hrvatska, četiri godine nakon što je tadašnji ruski predsjednik Vladimir Putin predložio da naša zemlja uđe u sustav plinovoda Južni tok, na to pristala. No, danas pod puno nepovoljnijim uvjetima negoli kada je Putin to prvi puta nudio.

Jedno od čvorišta plinovoda trebalo je biti u Hrvatskoj a kroz Hrvatsku bi prolazio i magistralni vod. No, nakon odbijanja ponude za vrijeme Mesićevog i Sanaderovog mandata, valjda pod dojmom sugestija nekog sa za nas nadasve konstruktivnoga Zapada, Rusija je isto ponudila susjednoj Mađarskoj. Ova zemlja je na ponudu pristala pa će magistralni vod sada prolaziti kroz tu zemlju. Treba li uopće reći kako svojedobno Srbija s ulaskom u Južni tok nije čekala, prepoznajući ispravno svoje interese? No, dobro. Može se reći kako je Hrvatska sada s Jadrankom Kosor uhvatila nekakav vagon ako već ne cijeli vlak. Pa ako je i na sporednom kolosijeku, čini se da smo se barem u njega konačno nekako ukrcali.

M.M.B.