Kako stoji u tekstu, tijekom 1945. godine ubijeno je tisuće ratnih zarobljenika pretežno ustaša, ali je na nama pogoditi koliko je tih tisuća bilo i što je s Bleiburgom. Saznajemo kako je u kolovozu 1945. najveći dio zarobljenih Hrvata pušten i to uglavnom domobrana, ali i kako je potkraj 1945. u Jugoslaviji je bilo 355.785 ratnih zarobljenika, od čega oko 114.000 državljana Jugoslavije, ponajviše Hrvata. Pitanje koje se nameće je koliko je onda u kolovozu bilo zarobljenih Hrvata kada je ova brojka od kraja godine tek njihov manji dio.

Saznajemo i kako je u Zagrebu u prvih 10 dana partizanske vlasti ubijeno "tek" 200 ljudi, zbog čega se bunio Aleksandar Ranković. Također, saznajemo kako je načelnik OZN-e za Hrvatsku Stevo Krajačić apelirao u srpnju na “drugove da konačno prestanu s likvidacijama”. I da je «unatoč Titovoj zapovijedi od 6. prosinca 1944. po kojoj se sa zarobljenicima moralo postupati po međunarodnom pravu te onoj od 14. svibnja 1945. po kojoj je trebalo energično spriječiti ubijanja pojedinaca, zarobljenike ipak ubijalo te da je to uglavnom prolazilo nekažnjeno».

Članak u Večernjem listu sadrži i dijelove koji teško terete vlasti. Uostalom, članak prenosimo u nastavku, pa svaki čitatelj može donijeti sam svoj sud. Mi smo dojma kako se iz članka može zaključiti tek kako je zločina od strane partizanske vlasti bilo, ali razmjeri zločina i koliko su oni bili planski provedeni ostaje potpuno nejasnim. Ostaje nejasno i što je sa žrtvama vezanim uz Bleiburg, odnosno svim onim ljudima koji su zarobljeni u Sloveniji i u koju oni računicu spadaju.

Imajući na umu kako je knjigu «Partizanska i komunistička represija i zločini u Hrvatskoj 1944. - 1946. Dokumenti» izdao Hrvatski institut za povijest, ne treba sumnjati kako će se o njoj još puno pričati. Mi ćemo sigurno pratiti što o knjizi imaju za reći oni koji su o njoj najpozvaniji govoriti, a to su povjesničari. Za vjerovati je kako o temama s kojima se bavi spomenuta knjiga zasigurno imaju puno toga za reći i neki od onih koji su sudjelovali na tribinama naše udruge.

M. M. B. i M. M.

Zločini i represija bili su sustavni i organizirani

Zločini nad poraženim vojnim i političkim neprijateljima u središnjoj Hrvatskoj od 1944. do 1946., kao i na području cijele Jugoslavije, provodili su se sustavno, institucionalno, ali još više izvaninstitucionalno, po nalogu partijskih, vojnih i državnih vlasti, zaključak je treće knjige “Partizanska i komunistička represija i zločini u Hrvatskoj 1944. - 1946. Dokumenti” u izdanju Hrvatskog instituta za povijest, koja se odnosi na središnju Hrvatsku s naglaskom na Zagreb. Uočivši da je najveći broj radova s tom i sličnom tematikom nastao tek na osnovi iskaza preživjelih sudionika tih događaja, mahom onih s poražene strane, Dr. Vladimir Geiger, Mate Rupić, Mario Kevo, Egon Kraljević i Zvonimir Despot o tom su dobu prikupili i objavili dokumente vojnih, partijskih te jugoslavenskih federativnih i hrvatskih republičkih državnih tijela.

Dokumenti OZN-e

Oko 1000 stranica s više od 400 dokumenata, a posebno dokumentacija OZN-e, svjedoče o masovnim i pojedinačnim ubijanjima, konfiskaciji te protjerivanju pripadnika nacionalnih manjina. Autori su u predgovoru naveli da je u poslijeratnoj zapadnoj Europi također bilo “čišćenja” i osvete, čak i u izvansudskim likvidacijama, ali da se denacifikacija u pravilu ipak temeljila na sudskim procesima i Ženevskoj konvenciji o postupanju s ratnim zarobljenicima. Dokumentacija OZN-e do koje su došli autori svjedoči o 80.000 zarobljenika krajem travnja 1945., uglavnom ustaša, njemačkih vojnika i domobrana, te nešto četnika, belogardejaca i ostalih, smještenih u 19 zarobljeničkih logora. Potkraj 1945. u Jugoslaviji je bilo 355.785 ratnih zarobljenika, od čega oko 114.000 državljana Jugoslavije, ponajviše Hrvata. Kako je Josip Broz Tito tek 30. lipnja izdao naređenje za osnivanje Odsjeka za ratne zarobljenike, u knjizi se zaključuje da se do tada s njima postupalo samovoljno i neujednačeno. Tisuće zarobljenih vojnika ubijene su ili su poumirale, kao što je tijekom svibnja 1945. nakon Bleiburga veliki dio, uglavnom ustaša, likvidiran bez suđenja, zaključuju autori, i navode dokument iz svibnja 1945. u kojem se načelnik OZN-e Aleksandar Ranković bunio što je za 10 dana u oslobođenom Zagrebu streljano “samo 200 bandita”.

Ulazak partizana u Zagreb

U knjizi se također navodi da se, unatoč Titovoj zapovijedi od 6. prosinca 1944. po kojoj se sa zarobljenicima moralo postupati po međunarodnom pravu te onoj od 14. svibnja 1945. po kojoj je trebalo energično spriječiti ubijanja pojedinaca, zarobljenike ipak ubijalo te da je to uglavnom prolazilo nekažnjeno. Autori se pozivaju na brojne dokumente, od kojih se ističe dopis OZN-e za Okrug Banija centrali u Zagrebu od 6. lipnja 1945. kako se u vrhu II. bataljuna Narodne obrane ništa nije učinilo vezano uza smjenu odgovornih za raniju likvidaciju 194 zarobljenika. OZN-a je često zabrinuta zbog dojma koji takve stvari ostavljaju na narod, zbog čega je u srpnju 1945. načelnik OZN-e za Hrvatsku Stevo Krajačić apelirao na “drugove da konačno prestanu s likvidacijama”. U srpnju se čak javni tužitelj DF Hrvatske žalio pretpostavljenima u Beogradu da je u “Narodnu miliciju u najvišem postotku ušao ološ, koji čini pljačke, ubojstva i slično” kao i greške OZN-e zbog uhićenja bez dokaza.

Logori za Nijemce

Ukazom predsjedništva AVNOJ-a o općoj amnestiji i pomilovanju u kolovozu 1945. najveći dio zarobljenih Hrvata je pušten, i to uglavnom domobrana. Oni, pak, koji su osuđeni tijekom 1945. i 1946., kazne su izdržavali u logorima i kaznionicama u Staroj Gradiški, Lepoglavi, Glini i Požegi. Stoga početkom 1947. u Hrvatskoj postoji samo 12 logora, u kojima se nalaze isključivo zarobljeni njemački vojnici. Uglavnom, u knjizi se ističe da je odnos vlasti na svim razinama prema samovoljnim represijama i zločinima, odnosno na temelju osobnih, političkih ili nacionalnih razloga, proizlazio iz ratnog i revolucionarnog ozračja, a da je nekažnjavanje počinitelja bilo posljedica dijelom masovnosti takvih djela te dijelom nezainteresiranosti vlasti jer su počinitelji ipak “naši”, a žrtve “njihovi”.

Posebno mjesto u knjizi zauzima progon folksdojčera, pripadnika Njemačke manjine, kojih je u logore internirano najmanje pola od ukupno 20.000 i koji su u izrazito teškim uvjetima korišteni kao radna snaga. Rješenje Zemaljske komisije za repatrijaciju Nijemaca od 7. srpnja 1947. objašnjava koga se u odnosu na podrijetlo smatra Nijemcem te određuje da ih se protjera iz zemlje, a njihova imovina konfiscira. Neki drugi dokumenti u knjizi objašnjavaju da se njihovim iseljavanjem htjelo otvoriti prostor i materijalno potpomognuti naseljavanje u ratu osiromašenog stanovništva. Sudski procesi protiv optuženih za ratne zločine te stvarnih ili pretpostavljenih političkih protivnika u knjizi su opisani kao često temeljeni na paušalnim optužbama te se spominju i slučajevi u kojima se sudovima i prijetilo ako bi ih se ocijenilo nedovoljno strogima. Marko Belinić, javnosti poznatiji kao prvoborac, osnivač NK Dinama te suborac i prijatelj Franje Tuđmana

Pojedinačni primjeri

Iako je potpuno jasno da bi ljudi poput Martina Nemeca, upravitelja koprivničkog logora “Danica”, ili komandanta u logoru u Jasenovcu Miroslava Filipovića Majstorovića zbog svojih zločina zasigurno svugdje u poratnoj Europi bili osuđeni na smrt, jednako kao što su osuđeni u Hrvatskoj, dokumenti koje su prikupili autori svjedoče da su na smrt i konfiskaciju imovine kao ratni zločinci često osuđivani i politički angažirane osobe na nižim razinama te kolaboracionisti koji bi u zapadnoj Europi dobili tek zatvorske kazne. Drastičan primjer je slučaj sveučilišnog profesora Ljudevita Juraka koji je 9. lipnja 1945. osuđen na smrt strijeljanjem jer je 25. VII 1943. napisao članak i objavio fotografiju o svom radu u međunarodnom povjerenstvu koje je netom istraživalo pokolje koje su tijekom 1938. i 1939. počinili vojnici SSSR-a u ukrajinskom mjestu Vinica, što je protumačeno kao propaganda protiv prijateljske sovjetske Rusije.

U knjizi se navodi i to da su mnoge presude donošene kako bi se došlo do nečije imovine te da je konfiskacija bila zamišljena kao sredstvo onemogućavanja neprijatelja u eventualnom budućem sukobu. Jedan od zaključaka knjige na osnovi prikupljenih dokumenata jest to da su pojedine slučajeve represije i zločina osuđivali čak i pojedinci iz ustanova i postrojba nalogodavaca te izvršitelja, o čemu se govorilo i na sjednicama CK KP Hrvatske, a indikativnim je ocijenjeno i to što je gradivo OZN-e tijekom niza godina povremeno uništavano kako bi se zločini, kao nepoćudni i kompromitirajući po vlast, prikrili.

Sergej Županić
Večernji list

{mxc}