Koliko je trenutno u Hrvatskoj, vjerojatno i više no ikad aktualan trend ili bolje rečeno proces kontinuiranog i sustavnog traganja za sugovornicima i partnerima za širenje jugo-ideja, jasno pokazuju emisije, koje se, ironično , prikazuju upravo na takozvanoj Hrvatskoj televiziji. I dok Denis Latin iz Latinice u Latinicu marljivo radi na tome da se razbiju svi «neopravdani» Jugo-strahovi, Aleksandar Stanković je u svojoj emisiji Nedjeljom u 2 ugostio Branislava Lečića, glumca i bivšega ministra kulture u Đinđićevoj vladi. Lečić je u emisiji iznio nekoliko već toliko puta izgovorenih fraza, koje će uskoro, ako zbog ničega drugog a ono zbog učestalosti ponavljanja vjerojatno zaživjeti i kao nekakva poluistina.

Primjerice, govoreći o ratnim događajima 90-ih, naglasio je da je pojava Miloševića “rodila” i Tuđmana i Izetbegovića što je na kraju dovelo do velike nesreće. Dakle, ponovno se na nacionalnoj televiziji šire ideje o podjeljenoj krivnji. Postavlja se pitanje po čemu je to prvi hrvatski predsjednik bio tako velika prijetnja, opasnost i nesreća za hrvatski narod? Da nije bilo Miloševića, hrvatska bi se u skladu s Ustavom i odcijepila na potpuno miran i legitiman način. Vrlo se dobro zna tko je i zašto htio rat. To što je spomenuti Lečić bio u miloševićevoj opoziciji ne daje mu demokratski legitimitet i ne znači da je automatski amnestiran od velikosrpskih ideja koje danas manifestiraju i najveći "demokrati" u Srbiji.

To jedino i samo znači da je smatrao da postoje drugačiji i bolji načini i sredstva pomoću kojih Srbija može ostvariti svoje konačne ciljeve. Sljedeća izgovorena fraza jest ona o problemu da se ljudi na ovim prostorima još uvijek nisu suočili s istinom. S kojom se to istinom nismo suočili nije pobliže objasnio, ali vrlo će vjerojatno za tako nešto ubrzo imati priliku, jer se kod Stankovića pokazao idealnim kandidatom za sugovornika u angažiranim projektima Denisa Latina. Lečić je između ostaloga odobravajući govorio i o dolasku srpske Televizije Pink u Hrvatsku: "Sa strane ulaganja, odobravam dolazak Pinka u Hrvatsku. Ako je kapital slobodan i ako idemo u EU, onda tu ne treba praviti probleme. To je dobro za nas, ta vrsta konkurencije će nas dovesti u red", misli Lečić.

Problem naravno nije u Televiziji Pink, iako zaista nema potrebe za širenjem takve količine medijskoga kiča i šunda po kojem je njihov program i najviše poznat, nego u činjenici da Hrvati u Hrvatskoj nemaju svoju, hrvatsku televiziju. A ta je činjenica također posljedica procesa kontinuiranog rada na cementiranju takozvanog "Balkanskog partnerstva" unutar Lijepe Naše, na svim područjima, od medija do politike, a na koji nikakvih ozbiljnijih reakcija nije bilo. A reakcije su svakako potrebite, jer jedino gore od veličanja EU-je, jest ono što se događa u jednakoj ako ne i većoj mjeri, a to je prikriveno veličanje ideja o Jugoslaviji, u svim mogućim oblicima i varijacijama na temu, i sa svim posljedicama koje idu vezano uz to.

M.M.B.

{mxc}