Na sudskom procesu protiv hrvatskih generala Gotovine, Čermaka i Markača jučer je «svjedočila» dotična Mira Grubor, laborantica u kninskoj gradskoj bolnici za vrijeme trajanja Oluje. Njen je iskaz vrvio tolikom količinom laži i nebuloza, da na kraju ni sucu Oriu vjerojatno nije bilo previše jasno «što je pjesnik htio reći». No, uspješno raskrinkavanje svake pojedine svjedokinjine izmišljotine ponovno se mora pripisati odvjetničkom timu obrane, koji od samoga početka procesa pokazuje zavidnu razinu znanja, truda i zalaganja u namjeri da se dokaže prava istina. No, to nam u ovome slučaju nikako ne bi smjelo biti dovoljno. Jer, dotična Mira Grubor danas radi ni manje ni više nego kao policajac na Novom Zelandu, stoga bi nadležna tijela svakako trebala ozbiljno porazmisliti o mogućnosti da se protiv nje pokrene postupak za davanje lažnog iskaza, jer je upravo rijetkost da predstavnik policije tako beskrupulozno laže pred sudom.

Obrana generala Ante Gotovine pred Haškim sudom suočila je tako Miru Grubor, koja je tvrdila da je prvog dana Oluje u bolnicu dopremljeno 120 leševa stradalih u granatiranju, od čega 30-40 u civilnoj odjeći, s izvješćima UN-a, hrvatskih snaga i svjetskih medija o tome da su u kninsku bolnicu toga dana dopremljena tijela sedam odnosno osam ubijenih civila, a hrvatske snage sljedećeg su dana po ulasku u bolnicu pronašle 16 tijela u mrtvačnici. Svjedokinja zatim nije mogla locirati položaje s kojih je granatirano niti gdje su padale granate prvih dana Oluje. Obrana generala Gotovine uvela je kao dokaz televizijske snimke neoštećene kninske bolnice od 5., 6., i 7. kolovoza 1995., dok je svjedokinja ustvrdila da je 4. kolovoza poslijepodne na stubištu s južne strane bolnice, gdje je bilo razbijenog stakla, pokupila geler na što je predsjedavajući sudskog vijeća Alphonse Orie tražio da svjedokinja objasni kako je moguće da je geler pronađen s južne strane, kada je logično da bude sa sjeverne strane odakle je, točnije s hrvatskih položaja na Dinari, nadziran Knin i odakle je Hrvatska vojska gađala vojne ciljeve oko Knina.

Grubor je odgovorila kako ona osobno nije vidjela granatiranje kninske bolnice, već je o njemu čula, kao što je «čula» i o granatiranju stambenih objekata i civilnih konvoja, ali je to njeno svjedočenje uspješno pobijeno autentičnim snimkama, kao i dijametralno suprotnim izvješćem komisije UN-a i jedinog preostalog liječnika u kninskoj bolnici kirurga Igora Torbice, koji je u nekoliko navrata ustvrdio kako nikakvih zlostavljanja od strane pripadnika HV-a nije bilo. Taj njegov iskaz dan je i na engleskom jeziku u izravnom razgovoru s pripadnicima UN-a, ali upitana da li se toga može prisjetiti, svjedokinja je kazala kako ne može, jer naime tada nije znala engleski jezik. Što reći, osim da ne može iznenaditi činjenica da ovakva «svjedokinja» radi u policijskim snagama jedne zapadne države poput Novog Zelanda, ako se zna da i u hrvatskoj policiji, ali i na mnogim drugim visokim pozicijama u državi rade ljudi, koji su sudjelovali u srpskoj pobuni devedesetih godina, a koji se stvari sjećaju na jednako selektivan način kao i Mira Grubor.

I sve to po jednom od, kako je kazao jedan od glavnih mozgova velikosrpskoga projekta Dobrica Ćosić, glavnih principa srpskoga naroda: «Lažemo iz ljubavi i čovječnosti, lažemo zbog poštenja. Lažemo zbog slobode. Laž je vid našeg patriotizma i potvrda naše urođene inteligencije. Lažemo stvaralački, maštovito, inventivno». A Hrvati šute i te iste laži gutaju, dok im se kao i nebrojeno puta do sad ponovno ne obiju u glavu. Povijest se ponavlja, a nama učenje ide jako slabo.

M.M.B.

{mxc}