A što se iz ovih nekoliko apstraktnih i neodređenih izjava zapravo krije? Dakle, predsjednika države u tom slučaju više ne bi birali hrvatski građani nego Hrvatski sabor, a dosadašnje njegove ovlasti iz područja vanjske politike, obrane i tajnih službi potpuno bi prešle u ruke Premijera i eventualno parlamenta. Iako nikakve zaključke ne bi valjalo prejudicirati, izgleda da bi takav potez potpunoga razvlašćivanja predsjednika države mogao biti samo korak unatrag što se demokratizacije društva tiče. Jer, dioba vlasti nije sustav koji je izmišljen jučer, već način na koji demokratska društva funkcioniraju i o svojoj sudbini odlučuju već stoljećima. Što bi se zapravo dogodilo kad bi se ova konkretna zamisao provela dosljedno i u potpunosti?

Sva bi se vlast koncentrirala u rukama predsjednika Vlade uz saborske zastupnike koji ionako predstavljaju biračku mašinu izabrane, odnosno vladajuće većine. Time bi se zapravo vratili na čisti predsjednički sustav (a ne polupredsjednički ili četvrtpredsjednički kakav imamo sada), jedino što bi sve ovlasti pripadale predsjedniku Vlade, a ne države. No, postoji i bitna razlika naspram Tuđmanovih vremena. Naime, tada se predsjednik Republike Hrvatske birao izravno na izborima, a ne inercijom preko stranačke liste. Pa je mogao pobijediti "bilo tko", odnosno dva puta Stjepan Mesić koji nije pripadao ni jednoj velikoj stranci. Da li je izbor Stjepana Mesića bila dobra ili loša stvar za Hrvatsku ovdje nije toliko bitno. Bitno je da je postojala alternativa stranačkoj mašineriji.

Svakom je valjda jasno da bi se spomenutim izmjenama Ustava koje nude Vladimir Šeks i Smiljko Sokol u Hrvatskoj zacementiralo dvostranačje. Naime, ako malo bolje promotrimo aktualni politički trend, rezultati posljednjih parlamentarnih izbora upravo pokazuju bipolarizaciju biračkoga tijela i jačanje moći HDZ-a i SDP-a, kao i očitu silaznu putanju malih stranaka. Do sada je bar osoba predsjednika imala u rukama nekakav mehanizam za korekciju anomalija koje su neizbježne kada se dvije stranke u miru iza kulisa mogu dogovarati kako hoće. A na građanima je bilo kakvog će se predsjednika izabrati.

Dakle, na predsjedničku poziciju prema dosadašnjim iskustvima uz razumnu kampanju mogao je biti izabran čovjek koji ne spada nužno u spomenuta dva politička lobija u Hrvata. Ako se u Ustavu ukine ova mogućnost onda će se sve moći sažeti jednom krilaticom - svi smo mi za Ivu Sadanera ili Zorana Milanovića. Kojega točno, ne će biti posebno ni važno.

M.M.B.

{mxc}