Human Rights Watch - Organizacija za obezvređivanje ljudskih prava

Nevladina organizacija za zaštitu ljudskih prava Human Rights Watch, sa sjedištem u Washingtonu, u četvrtak je objavila izvješće o stanju ljudskih prava u svijetu za 2008. godinu u kojem, u dijelu koji se odnosi na Hrvatsku, ocjenjuje kako je "tijekom 2007. godine u Hrvatskoj došlo do skromnih postignuća u poštivanju ljudskih prava koja su djelomice povezana s njenom kandidaturom za članstvo u Europskoj uniji". Ključni problemi koji još uvijek postoje odnose se na naslijeđe iz rata u Hrvatskoj od 1991. do 1995. Ostvaren je, ali još uvijek nedostatan, napredak u otklanjanju preostalih zapreka koje stoje na putu povratku i reintegraciji izbjeglih Srba. Napravljeni su neki pomaci k utvrđivanju stvarne odgovornosti za povrede ljudskih prava tijekom rata, s tim da su još uvijek u pitanju nepristranost i učinkovitost kaznenih progona pred domaćim sudovima, ističe HRW.

Navodi se da je, prema podacima iz srpnja 2007., registriran povratak u Hrvatsku oko 125.000, od 300.000 do 350.000 srpskih izbjeglica koji su napustili zemlju tijekom rata. Oko 60 posto onih koji su se vratili, ostali su živjeti u Hrvatskoj. Prema UNHCR-u, 1.745 Srba se vratilo u razdoblju od siječnja do rujna 2007. godine. Preko 80.000 izbjeglica u susjednim zemljama još nije donijelo odluku o svojoj budućnosti. "Srbi, osobito povratnici, i dalje su izloženi nasilju i zastrašivanju, mada manje 2007. nego prethodnih godina. Policija je učinkovitija u uhićenju počinitelja međuetničkih kaznenih djela", navodi HRW, dodajući da kazneno gonjenje često dugo traje, a počinjena djela rijetko se kvalificira "djelima počinjenim iz mržnje".

HRW izdvaja i neke incidente, kao što su napad iz srpnja 2007. na oca i sina srpske nacionalnosti, nakon povratka u selo Gornji Vrhovci, u kojem su izbjegli da budu živi spaljeni, zatim napade na imovinu Srpske pravoslavne crkve i Srbe povratnike u području Kistanja i oštećenje šest obnovljenih kuća Srba u području Zadra u listopadu. Spominju se i problemi Srba kod povrata zauzetih stambenih jedinica, unatoč sudskim rješenjima u njihovu korist, te dodaje kako je u tijeku postupak po najmanje 9.000 žalbi. "Mali napredak je postignut k iznalaženju održivog rješenja za Srbe kojima je tijekom rata oduzeto pravo na povrat stanova u društvenom vlasništvu (stanarskoga prava), pitanje koje je vezano uz povratak Srba", navodi HRW.

Konstatira i da nema napretka na priznanju radnoga staža u razdoblju od 1991. do 1995. godine u područjima koje su Srbi okupirali tijekom rata. Ukazuje se na pomak u provedbi zakonskih propisa o pravima manjina tijekom 2007. godine, i to objavom godišnjega plana zapošljavanja Središnjeg državnog ureda za upravu, koji je prvi put obuhvatio statističke podatke o zapošljavanju manjina i plan zapošljavanja na središnjoj razini i u županijama, ali i da nema takvog plana za pravosuđe. U dijelu koji se odnosi na odgovornost za ratne zločine, HRW spominje pozitivne reakcije na hašku presuda Milanu Martiću na 35 godina zatvora i negativne reakcije na blage presude "vukovarskoj trojci". Navodi se da je tijekom 2007. godine vođeno nekoliko postupaka protiv optuženih Hrvata pred domaćim sudovima, koji su privukli veliku pozornost javnosti, kao što je suđenje Branimiru Glavašu i drugima za ubojstva srpskih civila u Osijeku tijekom rata, te ustupljeni haški proces protiv Rahima Ademija i Mirka Norca za ubojstva srpskih civila u Medačkom džepu.

Ocjenjuje se da Srbi čine ogroman broj optuženih i osuđenih ratnih zločinaca u Hrvatskoj, "čime se stvara tolika disproporcija da ukazuje na pristranost". Citiraju se i statistički podaci Državnog odvjetništva iz svibnja, po kojima je od 3.666 osoba optuženih za ratne zločine od 1991. godine, 3.604 kazneno gonjeno za sudjelovanje u agresiji na Hrvatsku, dok su 62 bili pripadnici hrvatskih oružanih snaga. HRW spominje i kako su tužitelji dobili dokaze ICTY-a koji olakšavaju kazneni progon Tomislava Merčepa za zločine iz 1991. protiv Srba, ali u vrijeme pisanja izvješća suđenje još uvijek nije počelo. Ističe se kako "srpske žrtve drugih povreda tijekom rata, uključujući i nestanak preko 100 civila u Sisku, i dalje čekaju na pravdu". Ocjenjuje se kako su "mnogi kazneni progoni i suđenja Srba i dalje upitnog standarda", posebno suđenja u odsutnosti čiji se manji broj i dalje vodi, unatoč protivljenju Državnog odvjetništva u Zagrebu.

Prema HRW-u, u Hrvatskoj i dalje dominiraju suđenja pred lokalnim sudovima u gradovima u kojima su zločini počinjeni, umjesto pred četiri suda koja su određena kao nadležna za vođenje postupaka u predmetima ratnih zločina. Kao negativni primjer takve prakse ističe se treća oslobađajuća presuda za Mihajla Hrastova u Karlovcu za ubojstvo 13 srpskih rezervista 1991. Izvješće HRW-a konstatira napredak u suradnji Hrvatske sa susjednim zemljama u otklanjanju prepreka kaznenog progona zbog pravila o ekstradiciji, na primjeru ustupanja dokaza iz predmeta Lovas Srbiji, temeljem kojih je uhićeno 12 osoba zbog zločina nad Hrvatima. Hrvatska vlada, po ocjeni HRW-a, "rutinski ignorira nalaze i zahtjeve za informacijama koje joj dostavlja pravobranitelj za ljudska prava", jer se nepoštivanje ne sankcionira.

Ta institucija je također kompromitirana stalnim uvođenjem specijaliziranih pravobranitelja, među njima i pravobranitelja za djecu i za ravnopravnost spolova, umjesto izgradnje jedne institucije sa specijaliziranim odjelima ili zamjenicima pravobranitelja, dodaje se. HRW spominje i ukidanje misije OESS-a u Hrvatskoj u 2007., napominjući kako u vrijeme pisanja izvješća, Stalno vijeće OESS-a još nije donijelo odluku, te ukazuje na angažman misije "po pitanju povratka Srba uz nepokorne vlasti na lokalnoj razini". "Od Hrvatske, kao države kandidatkinje za članstvo u Europskoj uniji, očekuje se da ide putem ispunjenja kriterija EU-a u svezi poštivanja ljudskih prava, iako je još uvijek u pitanju spremnost EU-a da pitanjima preostalima iz rata da prioritet", zaključuje HRW.

Iz ovoga se izvješća organizacije koja sebe voli nazivati organizacijom koja «štiti» ljudska prava s lakoćom može iščitati toliko pristranosti, toliko neobjektivnosti i površnih, ali zlonamjernih zaključaka, da bi se moglo pomisliti kako su njegovi autori iz velikosrpskih krugova ili pak imaju neke druge interese u tome da bi izvješće jedne «ozbiljne» organizacije ispalo ovakvo – pokvareno, jadno i tužno. No, čak i da su ga sastavljali baš i velikosrbi, to ih ne bi amnestiralo za puštanje u javnost ovakvoga, poluprikrivenog govora mržnje, koji vreba iz svake druge, ako ne i iz svake rečenice.

Jer nakon velikosrpske agresije koja je devedesetih godina počinjena nad građanima Republike Hrvatske, a u situaciji da danas u Haagu sudi hrvatskim generalima za zajednički zločinački pothvat dok Šljivančanin slobodno šeće, opravdano se postavlja pitanje do kad će se ovakve idiotarije raznoraznih «izvješća» o raznoraznim «napredcima» hrvatske civiliziranosti i demokracije morati trpjeti i zbog čega? Ljudska prava je pregazila srpska agresija, a njih je onda još međunarodna zajednica svjesno, manipulativno i aktivno suđenjima u Haagu do kraja obezvrijedila. To je jedini pravi i ozbiljan problem koji postoji i potencijalno se čini vrlo opasnim zbog poruke koju je odaslao. To nezavisni nevladini Human Rights Watch naravno ne "vidi".

No, vratimo se ipak Hrvatskoj. Tvrdnje da se u RH sudi prvenstveno po nacionalnom ključu na štetu srpske manjine kao nešto ozbiljno ne vrijedi ni komentirati. Nisu li novine trenutno pune suđenja hrvatskim vojnim i političkim dužnosnicima?

Nadalje, po HRW-u oni Srbi, koji su ničim izazvani s hrvatske strane prebjegli na stranu pobunjenih sunarodnjaka da bi s druge strane bojišnice gledali kako projektili sustavno razaraju naselja u kojima su živjeli, danas bi trebali dobiti povrat izgubljenih stanarskih prava?! Kao nagradu za to što su bili na strani onih koji su rušili hrvatsku državu? Svi dobro znaju, a pogotovo predstavnici međunarodne zajednice, da su prebjegli Srbi svoja stanarska prava izgubili prema odredbama zakona koji jednako tako vrijedio i za Hrvate. Odnosno, nakon izbivanja iz svojih stanova nakon proteka za to zakonom određenoga vremena svatko je u Republici Hrvatskoj izgubio stanarsko pravo, neovisno o nacionalnosti.

Sada bi po idejama nekih organizacija "za zaštitu ljudskih prava" trebalo pisati zapravo rasističke zakone koje građane dijele po nacionalnoj pripadnosti. Kako bi se pripadnicima jednoga naroda davale posebne beneficije, koje bi svi ostali trebali financirati kroz državni proračun.

Da je nevladinoj organizaciji za zaštitu ljudskih prava HRW zaista do zaštite ljudskih prava na području Republike Hrvatske onda bi u svezi Domovinskog rata ova organizacija trebala pozabaviti kažnjavanjem svih odgovornih za sve počinjene zločine. A ne da svojim izvještajima zapravo ide na ruku onima koji se skrivaju u trećim zemljama i za koje je Hrvatska raspisala međunarodne tjeralice. Nismo primijetili da se HRW zalaže za izručenje ili bilo kakvo suđenje onima koji se u Hrvatskoj sumnjiče za najteže zločine. Baš, obrnuto. Samo se daje materijala odvjetnicima onih rijetkih pojedinaca za koje se trenutno razmatra mogućnost izručenja RH.

Sve je to pogrešno i naopako - što može imati teške posljedice u budućnosti. Ipak, utjeha je da će barem u Hrvatskoj institut građanski prava preživjeti i pored ovih obezvrjeđivanja tzv. nevladinih i nezavisnih udruga. Većina hrvatskih građana, naime, na svojoj koži je osjetila izravno što to znači kada se ljudska prava krše, i koje to patnje izaziva - pa to sigurno ne žele drugima.

M.M.B.

{mxc}