Kako je trenutno aktualno razdoblje u kojem hrvatskim maturantima završava njihovo srednjoškolsko obrazovanje, a mnogima od njih započinju pripreme za upis na fakultete, zanimljivo je pročitati priče koje mediji donose o dijelu onih koji se tijekom školovanja nametnuo svojom sposobnošću. Bolje rečeno – o planovima za budućnost tih mladih ljudi, koji su, ako bi odabrani uzorak zaista i predstavljao mišljenje većine, za budućnost ove države itekako zabrinjavajući. Večernji list tako piše o dvojici mladića i jednoj djevojci koji školovanje namjeravaju nastaviti na prestižnim svjetskim sveučilištima.Taj princip, naravno ne predstavlja nikakvu novost, godinama iz gotovo svake generacije na školovanje u inozemstvo odlazi određeni broj mladih ljudi, željnih učenja, usavršavanja i mogućnosti koje im, barem što se određenih područja tiče, fakulteti u Hrvatskoj možda i ne mogu pružiti na razini koju imaju strane škole. Tu se prije svega ne misli na mogućnost dobivanja znanja, jer većina je sveučilišnih profesora u Hrvatskoj itekako stručno osposobljena, uostalom mnogi su od njih dio svojega života također proveli izvan Hrvatske na stručnim usavršavanjima. (mmb)

 

 

Sudeći prema najavama medijskih izvora «bliskih» Sanaderu, relativno pozitivno izvješće koje je o suradnji Hrvatske s Haškim sudom Vijeću sigurnosti UN-a podnio glavni haški tužitelj Serge Brammertz, nikoga nije pretjerano iznenadilo. A što u izvješću piše? Brammertz je dakle naveo kako je Hrvatska u proteklih šest mjeseci učinila pomak te je čak zahvalio premijeru Ivi Sanaderu na njegovu osobnom angažmanu i pomoći. Ipak, istaknuo je kako Ured tužitelja nije uspio dobiti određeni broj «ključnih vojnih dokumenata» vezanih uz akciju Oluja. Riječ je, naravno, o takozvanim topničkim dnevnicima. Pritom Brammertz, kao uostalom i nitko drugi od strane tužiteljstva ili Haškog suda općenito nisu našli shodnim objasniti kada su to i na koji način imaginarni topnički dnevnici za njih postali «ključnim dokazom» s obzirom da je optužnica protiv Ante Gotovine podignuta 2001. godine, a topnički su dnevnici prvi puta službeno spomenuti u jesen prošle godine. Nije li to zapravo svojevrsni potez očajnih tužitelja, kojima se politički skrojena optužnica na očigled čitavog svijeta raspada po šavovima?(mmb)

 

 

Slobodni i neovisni mediji trebali bi biti ili bar u razvijenim državama jesu, svojevrsne udarne snage provođenja i razvoja demokracije. Na žalost, barem što se Hrvata u Bosni i Hercegovini tiče, oni će s ostvarenjem svojih demokratskih prava na slobodu medija morati još neko vrijeme pričekati. Ponajviše iz razloga što na nacionalnoj razini za razliku od mnogobrojnih srpskih i muslimanskih programa, ne djeluje ni jedan program na hrvatskom jeziku. Mogućnost dobivanja objektivne informacije svodi se dakle na svega nekoliko lokalnih TV kuća sa slabim signalom i još slabijom kvalitetom i nekoliko tjednika koji se također ne mogu pohvaliti kvalitetnom i dosljednom uređivačkom politikom. Slična, ako ne i ista situacija trenutno je sa stanjem medija i u Hrvatskoj. O slobodi i neovisnosti onih «najvećih» u Hrvatskoj danas govoriti je zaista pretenciozno. Tiskovine, a na žalost i TV kuće (pa čak i ona nacionalna) sveli su se na poslušnike reklamiranja samo određenih političkih opcija i ideja, dok su svi koji se usude misliti drugačije svim mogućim sredstvima u svakom smislu gurnuti doslovno na margine zbivanja.(mmb)

 

 

Nakon što je u nedjelju održan i drugi krug lokalnih izbora, konačno se može podvući crta i realno sagledati što je i koliko tko dobio, a tko izgubio. Pod tim «tko» prvenstveno se podrazumijevaju naravno dvije najveće stranke u Hrvatskoj, HDZ i SDP. Što se «raspodjele moći» tiče, odnos snaga ostao je poprilično nepromijenjen. HDZ je prošao bolje od očekivanja s obzirom na ekonomsku krizu i niz afera koje su dobro prodrmale državu. Ipak, zadovoljstva nema previše jer su pritom ipak izgubili Split, Rijeku i Osijek, (Zagreb nisu ni imali) pa čak i Vukovar i Dubrovnik što bi za sljedeće parlamentarne izbore moglo biti itekako znakovito. SDP je također, s obzirom na činjenicu da se na lokalnim izborima u pravilu glasa protiv aktualne vlasti, debelo podbacio, odnosno u drugom krugu uspio izgubiti sa svoje tri najveće uzdanice – Ostojićem u Splitu, Piculom u Velikoj Gorici i Vidovićem u Sisku. No ostave li se na trenutak HDZ i SDP i njihova međusobna natezanja u smislu tko je dobio, a tko izgubio više po strani, lako je uočiti kako su najveći pobjednici netom održanih izbora manje više zapravo «ničiji ljudi». (mmb)

 

 

Hrvatsku je ovih dana zahvatila «loto histerija». Iznos nagrade popeo se na za većinu smrtnika gotovo nezamislivih 26 milijuna kuna, stoga i ne čudi da je listić u proteklom kolu uplatilo više od 600 000 ljudi. S obzirom da se radi o 15 milijuna kombinacija što znači da je realna šansa za dobitak mala, ali nešto veća u odnosu na prethodna kola kad je igralo značajno manje ljudi. Najviše će naravno i ovoga puta zaraditi upravo Hrvatska lutrija. No, interes za loto kao i općenito igre na sreću postoji u cijelom svijetu, na kraju krajeva – netko ipak i dobije novac. No ono što je posebno zanimljivo, sudeći po raznoraznim ispovijestima dobitnika u medijima, taj lako zarađeni novac za koji se, kako narod voli reći nije moralo «ni orati ni kopati» u većini slučajeva procuri kroz prste gotovo jednako brzo kako je i došao. Novine su tako pune priča o ljudima koji su dobili milijunske iznose, jedan od njih čak 7 milijuna, a danas od toga nemaju ništa, čak se nalaze u dugovima i minusima, što je istodobno i žalosno i smiješno. U obzir naravno treba uzeti da svi ljudi ne znaju jednako dobro s novcem, ali otići na prosjački štap kraj tolikih milijuna koje većina ljudi ne bi zaradila u «tri života», mora se priznati, pravo je «umijeće».(mmb)

 

 

Slobodna se Dalmacija prije tri dana u članku jednog od svojih novinara prihvatila uvijek osebujnog hrvatskog istraživačkog novinarstva, pišući o nekretninama Katoličke Crkve u Republici Hrvatskoj. Autor je tako nadahnuto primijetio, odnosno ostao iznenađen činjenicom da Caritas humanitarno djeluje u čak, pazite sada podatka, 13 gradova, i da se u pojedinim mjestima Katolička Crkva odvažila otvariti i voditi javne kuhinje. Stvarno krajnje zabrinjavajuće humanitarno djelovanje jedne vjerske organizacije. I to usred svjetske krize. Nadalje, u Slobodnoj Dalmaciji otkrili su i  postojanje četiri katoličko-bogoslovna fakulteta o kojima novinar možda i ne bi pisao  da se neki ne nalaze, kako kaže, u samom centru Zagreba i Splita - gdje kvadrati stoje iznimno puno. Šteta što se u svojoj konsternaciji autor teksta ograničio uglavnom na konstatiranje zabrinjavajućeg stanja, ne predlažeći kako stoljećima katoličanstva u Hrvatskoj nakupljane probleme riješiti. Tako nije predloženo ni neko bolje mjesto na koje bi se katoličko-bogoslovni fakulteti mogli smjestiti – mogao bi to primjerice biti otok Jabuka ili neko drugo mjesto dovoljno udaljeno, a da se istraživačkom novinaru od pomisli na kvadrate prostora spornih fakulteta u gradskim zonama ne podigne tlak u žilama. (mmb)

 

 

Sveopća politička zbrka i medijski kaos koji kao neizostavna kulisa prate svake izbore u Hrvatskoj pa tako i netom održane lokalne, polako jenjavaju, a građanima Hrvatske ponovno preostaje još jedno, poprilično bolno «otriježnjenje» i svijest o tome kako se ni ovoga puta, baš kao ni mnogo puta do sad ništa – barem na bolje i barem za sad – promijeniti neće. Ovogodišnje lokalne izbore u Hrvatskoj obilježio je i uvelike oslikao jedan izborni slogan kojeg se dosjetila neka politička glava u Imotskom, a koji glasi – «Meni sve, a vama ništa». Taj je slogan trebao biti inovativan, provokativan, no ispao je zapravo i prije svega bolno istinit. Istinit za većinu onih koji pak većinu hrvatskih političara i to nažalost s pravom doživljavaju kao najobičniju «bandu lopovsku». I baš iz razloga što je tome tako čak se i takav slogan pokazao dobitnom kombinacijom za one koji su ga se dosjetili. Biračima se valjda simpatičnom učinila ironija i cinizam te poruke u situaciji kad je isti taj cinizam i osjećaj rezigniranosti i nemoći među građanima ove države jači nego ikad. A da je tome tako pokazuje i žalostan odaziv birača kojih je na izbore izašlo nešto više od trećine, što zbog mišljenja da nemaju koga birati, što zbog mišljenja da oni kojima bi mogli dati povjerenje i nemaju previše šanse protiv ustaljenih stranačkih divova s pozamašnim sredstvima financiranja i utjecajnim medijskim lobijem koji vjerno iza njih stoji. (mmb)

 

 

Nakon što su se smirile uzavrele političke strasti vezano uz pitanje tko će se najviše omastiti lokalnim izborima, barem u onim mjestima gdje su stvari odlučene u prvom krugu, na dnevni red ponovno dolaze lamentiranja o raznoraznim oblicima «regionalne suradnje» koja se jednostavno rečeno mogu svesti na zajednički nazivnik – Zapadni Balkan. Sa svih strana pristižu informacije o zapadnobalkanskim aktivnostima. Tako se primjerice ovih dana na Brijunima održava treća po redu regionalna konferencija državnih odvjetnika. Na konferenciji se navodno raspravlja o procesuiranju ratnih zločina, a sudjeluju i glavni tužitelj Međunarodnog suda za bivšu Jugoslaviju Serge Brammertz, ministar pravosuđa Ivan Šimonović, američki veleposlanik za pitanje ratnih zločina Clint Williamson te oko 200 regionalnih državnih odvjetnika i sudaca. Drugim riječima, «regionalni» dužnosnici dva dana ljetuju, jedu i piju na hrvatskoj obali u rezidencijalnim objektima Josipa Broza Tita, a ako se baci pogled na «zaključke» s dvije već održane konferencije jasno je da su stvarni učinci njihova druženja 0%, dok su s druge strane oni politički učinci 100%-tni.(mmb)