Od Đapića do HDZ–a i natrag

Kao da na nacionalnom političkom krilu gotovo nitko nije izvukao pouke iz katastrofalnoga poraza na zadnjim izborima. Ponajprije, unatoč svim upozorenjima, brojne su „domoljubne" stranke, od Đapićeve nadalje, uspješno razmrvile već i onako rezignirano glasačko tijelo, koje sve teže nalazi bilo kakav motiv za izlazak na izbore. Međutim, umjesto da se s tih strana čuje poneka ozbiljna ocjena političkog učinka „desnice" nakon što su se rasplinule tlapnje i obećanja o mijenjanju Hrvatske, prečesto se čuju riječi samohvale za postignute izborne rezultate kao da se u najmanju ruku u Saboru dostigla solidna većina, a ne da se nije uspjelo prijeći izborni prag, s iznimkom samo jedne osobe u jednoj izbornoj jedinici.

Zato u ovakvim okolnostima nije svejedno što će biti sa strankom koja je gotovo u zadnji čas izbjegla fatalni poraz, koji bi odmah doveo do njezinog potpunog rasula. Dakako, radi se ovdje o HDZ-u, stranci koju je, kao i hrvatsku državu, stvorio u prvom redu Franjo Tuđman, vođa od čije su političke ostavštine mnogi profitirali. Jednako oni koji već dvadeset godina žive od njezinoga razgrađivanja i sabotiranja, kao i oni koji žive od deklarativnog pozivanja na tu ostavštinu, ne čineći baš puno da ju stvarno i sačuvaju. Zato se ne treba čuditi što mnogi razočarani glasači HDZ-a i sami znaju reći kako bi bilo dobro da HDZ-a kao stranke, takve kakva je danas, jednostavno nema.

Međutim, ono što takvi često previđaju jesu slabosti alternative onome što miču i brišu. Naime, imalo pažljiviji promatrač zbivanja na hrvatskoj političkoj sceni kroz zadnjih godinu-dvije mogao je primijetiti da je praktički sve vodilo samo u jednom smjeru. Nije se vodila borba za smjenu vlasti porazom političkog protivnika, već za potpuno političko uništenje HDZ-a. Vodila se borba za dolazak na vlast političkim i ideološkim prevratom kojim bi se u sljedećim desetljećima osiguralo jednoumlje. Motiv tog obračuna nije bio uklanjanje današnjeg HDZ-a kao stranke Ive Sanadera, nego HDZ-a kao stvarnog narodnog pokreta i nosioca ideja Franje Tuđmana za ostvarenje nacionalnog identiteta i za čuvanje nacionalnih interesa.

U društvenoj zajednici koja na tešku gospodarsku krizu odgovara tek inflacijom strančica nije jednostavno osnovati novu stranku koja će zamijeniti onu s daleko najvećim članstvom u državi. Toga su sigurno jako dobro svjesni upravo oni koji krizama stvarno upravljaju, i kojima ne trebaju dodatne komplikacije sa snagama koje bi za hrvatski narod tražile samopoštovanje i samosvojnost. Njima trebaju Josipovići, Milanovići i Čačići, kasta političkih glumaca, koja će osigurati da se u Hrvatskoj ništa ne promijeni, baš kao što su to dugo vremena uspješno radili njihovi prethodnici u bivšoj državi.

No, da bi projekt uspio trebaju postojati svjesni ili nesvjesni suradnici i na drugoj strani. A tih HDZ-ovih Đapića ima izgleda i previše, jer se mnogi čelnici HDZ ovih dana preko iznenada im otvorenih medija nadmeću kako dalje rastrojiti stranku. Pri tome im ne pada na pamet javno se baviti pitanjem kako to da danas više nema ni jednog većeg medija, uključujući nacionalnu televiziju, sklonog nacionalnim interesima, nego upravo obrnuto. Slično kao i u slučaju lidera „stranaka" koje nisu uspjele prijeći izborni prag, tako ni od mnogih HDZ-ovih veličina ne čujemo ni jednu javnu riječ samokritike ili objašnjenja zašto su gotovo cijelo desetljeće tolerirali pogubnu politiku Ive Sanadera, dok je ovaj još oštrije nastavljao tamo gdje je Račan stao. Nema ni pokušaja kritičnog objašnjena političkog projekta koji je završio time da se njegov predvodnik danas još može samo veseliti što ga nakon izbora puštaju braniti se sa slobode.

Mora se zaista biti slabo politički obrazovan ili svjesno zlonamjeran i vjerovati da će se u sljedećem ozbiljnom političkom razdoblju HDZ očuvati plitkim zakulisnim igricama i kozmetičkim promjenama. HDZ je iznutra toliko rastrojen da ima samo još jednu, posljednju šansu – predstojeće unutarstranačke izbore. HDZ još samo može iskoristiti zadnju priliku u vrijeme dok njegovi bahati i samouobraženi protivnici nesposobno vladaju, da izvede istinski zaokret. Taj zaokret podrazumijeva promjene načina unutarnjeg života stranke na svim razinama, s nadom da će, pored većine članstva, to prepoznati još i neki od onih koji nisu izgubili nadu u političku Hrvatsku. Bez toga će HDZ odista postati stranka izgubljenog smisla, kao što to mnogi već danas tvrde, i tako i sam pridonijeti konačnom obezglavljenju hrvatskog političkog bića.

M. M.