Svi su oni sve znali
Ovih dana hrvatski su mediji preplavljeni vijestima i prilozima o crnim fondovima HDZ-a. Provjerene i neprovjerene informacije dolaze odasvud, ali ponajviše od tamo odakle ne bi smjele uopće dolaziti do završetka istrage, a to je iz tajnih iskaza danih Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske. I kao što su to pokazale mnoge ranije afere i „afere“, tako je i ovaj zadnji slučaj s crnim stranačkim fondovima pokazao sve licemjerstvo hrvatske političke scene.
Javna tajna
Posve je, naime jasno, i o tome su mediji mnogo pisali, da sve veće stranke u Hrvatskoj imaju crne fondove, odnosno tajne kanale preko kojih se bez pravilnog knjiženja financiraju kampanje.
Treba se samo sjetiti zadnjih predsjedničkih izbora, kad su u završnici kampanje jednostavno nije moglo prebaciti program ili baciti pogledati kroz prozor a de se ne ugleda lik Ive Josipovića ili Milana Bandića. Koliko su samo morali koštati tisuće jumbo plakata, uz cijenu mjesečnog iznajmljivanja koja je obično četveroznamenkasti broj. Koliko se samo predizbornih spotova izvrtjelo na televiziji u udarnim terminima i koliko je to sve koštalo kada je cijena jedne sekunde na HRT-u u vremenu od 18 do 22 sata također dostiže četveroznamenkaste brojeve. Da se ne spominju oglašavanja u tiskovnim medijima, na radiju, organiziranje koncerata, gdje su pojedini izvođači znali bez problema dobiti peteroznamenkaste iznose u eurima. Koliko materijala za istragu! No, nikakve istrage nije bilo!
Bloger – Državni neprijatelj broj jedan
Umjesto da se DORH pozabavi kampanjama dvaju najraskošnijih kandidata, koji su, gle neobične li okolnosti,oba proizašla iz SDP-a - čime je ova stranka pokazala iznimnu financijsku agilnost - državni neprijatelj nakon izbora u mjesecu nakon izbora postao je – bloger.
Mnogi su sada već vjerojatno zaboravili, a i mediji su se pobrinuli da slučaj brzo nestane, na slučaj Mislava Šutala. Nakon kraćeg dopisivanja sa samim predsjednikom o čudnim elementima financiranja njegove kampanje DORH je djelovao gotovo trenutno. M. Š. se ujutro našao na ugodnom razgovoru u policiji, uz oduzimanje računala.
Stranački reket
Naravno, nisu sva financiranja na crno bila onako sirova kao kada je Ivo Sanader sazvao sastanak s nizom direktora državnih firmi i praktički im naredio financirati HDZ kroz poslove s Fimi-Medijom. No, da građani općenito plaćaju ceh stranačkih financiranja na crno nema sumnje. Primjerice, državna firma u prvom koraku zakupi reklamni prostor za jumbo-plakate i onda ih tijekom kampanje za puno manje novaca „proda“ nekom kandidatu ili stranci. Takvo financiranje čak ne zahtjeva posebne crne fondove, već se dogovara u četiri oka. Usluga danas vraća se uslugom sutra jednom kada se osvoji ili ostane na vlasti. Što je jednostavnije osobi na položaju nego dodijeli posao tvrtki koja je obilnije financirala kampanju?
Uostalom, državne tvrtke bile su široke ruke čak i kada je trebalo financirati pojedine nogometne klubove. Ako se s nogometnim funkcionerima nalazio tako lako zajednički jezik treba li uopće sumnjati je li se nalazio s političarima. "Čisti" SDPUsporedi li se to samo s prijavljenim i službenim troškovima kampanje Ive Josipovića od 9 milijuna kuna ili Bandićevih 15 milijuna, otkriva se da bi SDP trebao skupljati novce sljedećih 72 godine tempom kao u prvih šest mjeseci ove izborne godine da može platiti ove dvije kampanjeMožda je sve na papiru legalno kada Hrvatska elektroprivreda milijunima kuna sponzorira godinama nogometni klub iz Zagreba, odnosno kada iz džepa poreznih obveznika za „reklamu“ odvaja novce i prelijeva ga u blagajnu kluba na kojem su neke privatne osobe zaradile basnoslovne svote. I sve to iako se radi o potpunom monopolistu na tržištu kojem reklame uopće ne trebaju.
No, stranački reket i općenito reket današnjeg upravljačkog sloja ne zadržava se samo na financiranju vlastite stranke. U mnogim sredinama privrednici ni ne pomišljaju financirati kampanje onih koji su izvan reketa kako ne bi navukli na sebe bijes struktura. Financiranje nezavisnih kandidata i stvarne opozicije HDZ-u i SDP-u začas može navući brojne nevolje, beskonačne provjere poslovanja, računovodstvenih knjiga te uvjeta rada, uz plaćanje brojnih kazni koje uz krajnje rastezljive i ograničavajuće hrvatske zakone nije nikada teško napisati, ma koliko se neki privrednik trudio poslovati po baš svim zakonima i propisima.
Koliko ih stvarno vole
Koliko naša vodeće stranke građani stvarno vole i cijene, i koliko su onda u skladu s tim spremni donirati novaca najzornije govore podatci za prvih šest mjeseci ove godine. HDZ je prikupio 188.000 kuna, a SDP 167,056 kuna. Usporedi li se to samo s prijavljenim i službenim troškovima kampanje Ive Josipovića od 9 milijuna kuna ili Bandićevih 15 milijuna, otkriva se da bi SDP trebao skupljati novce sljedećih 72 godine tempom kao u prvih šest mjeseci ove izborne godine da može platiti ove dvije kampanje.
Ako pak preuzmemo, nesumnjivo vrlo konzervativne procjene stvarnih troškova kampanje koje je iznio svojedobno Transparency International Hrvatska od 16 milijuna i 25,6 milijuna kuna u Josipovićevom i Bandićevom slučaju, onda se onih 72 godine za SDP da prikupi sredstva donacijama za kampanje penju na čak 125 godina. A to je, priznat će valjda svi, stvarno puno. To je duže čak i od dužine života (85 godina) našeg najmlađeg od 43.557 „antifašista“ s povlaštenim mirovinama!
M.M., D.J.L.
karikatura: Srećko Puntarić, Večernji list