Istina nema vlasništva

Priča o nestanku spomen-ploče o agresiji na kulturnu baštinu grada Zadra tijekom Domovinskog rata, a o čemu smo izvijestili prije dva dana, dobila je svoj nastavak. Prema pisanju zadarskog portala 057info, policija je već utvrdila da je ploču skinuo S. R. s obrazloženjem kako "je ona vlasništvo udruge kojoj je on na čelu". Međutim, ovo obrazloženje zapravo nimalo ne objašnjava zašto je trebalo skinuti spomen-ploču, kao da nečije vlasništvo ili ne vlasništvo ima nešto s tim. Umjesto toga ostaje samo konačni rezultat. A to je da je spomen-ploča s istinom o teškim stradanjima Zadra tijekom Domovinskoga rata maknuta sada već po drugi puta.

Ne možemo se oteti dojmu da su zbivanja sa zadarskom spomen-pločom zapravo dio jedne šire i sustavne kampanje zatiranja istine o Domovinskom radu. Uostalom, u normalnim okolnostima ovakve spomen-ploče trebale bi postojati u svakom hrvatskom gradu koji je bio granatiran tijekom srpske agresije, jednako kao što bi inicijative za ovakve spomen-ploče trebale dolaziti od gradskih tijela vlasti, a ne od pojedinaca i udruga. No, u Hrvatskoj je na sceni politika zaborava i prešućivanja hrvatskih žrtava, čiji obrazac u mnogome podsjeća na prešućivanja hrvatskih žrtava iz Drugoga svjetskoga rata i poraća. Ta sličnost i ne treba čuditi puno, jer upravo politički nasljednici komunističkih struktura i danas vedre i oblače hrvatskim javnim životom.

O tome je lijepo neki dan na jednoj od alternativnih televizija, jer do Javne se naravno ne može, govorio urednik Glasa Koncila Ivan Miklenić. Gostujući povodom Znanstvenoga skupa Matice hrvatske o represiji i zločinima komunističkog režima Miklenić je rekao kako odnos prema tim hrvatskim žrtvama najbolje pokazuje kako su danas u Hrvatskoj na vlasti strukture koje su bliske strukturama koje su zločine i počinile.

Te strukture, koje istinski vladaju Hrvatskom, međutim, ne izlaze na izbore jer kada bi otvoreno izašle sa svojim programom nikakve izbore ne bi mogle dobiti. One djeluju iz sjene, preko poluga koje još iz komunizma imaju u svim strukturama javnoga života i državne te pravosudne vlasti, sve do hrvatskih medija koji možda danas igraju i ključnu ulogu. Dovoljno je pogledati koju su dreku pojedini mediji digli nakon što je Ivan Miklenić, kao glavni urednik Glasa Koncila, samo konstatirao još jednu očiglednu stvar - da hrvatski mediji nisu slobodni i da u njima rade pojedini novinari za koje se čak znaju kodna imena za javnost više ne postojećeg KOS-a i Udbe. Kada to ne bi bilo tako, čemu bi onda bila tolika vika?

No, vratimo se mi nazad zadarskoj spomen-ploči i pitanju vlasništva. Ta ploča prestala je imati vlasnika u trenutku kada je na njoj isklesano ono što je isklesano. A to je da je u agresiji na Zadar poginulo 305 građana i branitelja, a nekoliko tisuća ih je ranjeno. Od toga trenutka obična ploča je postala spomen-pločom i od toga trenutka komad kamena postao je svjedokom istine. I to ne bilo koje istine, nego one o stradanjima i ubijanjima ljudi. A takva istina, kao uostalom i sve druge univerzalne istine, ne može imati vlasnika. Štoviše, ona bi svima, počevši od onih koji su je dali isklesati trebala biti svetinja koja kada se jednom stavi se više nikada ne skida!

M. M.

Spomen-ploča o agresiji na kulturnu baštinu grada Zadra postavljena 9. travnja 2011. i uklonjena 6. svibnja u noćnim satima u povijesnoj jezgri Zadra (Nova vrata gradskih bedema).