U laži su kratke noge

Ovih dana s pozornošću se čekalo očitovanje bivšega predsjednika Republike Stjepana Mesića u svezi s ilegalnim dilanjem transkripata audio snimki njegova prethodnika. S jedne strane postoji velika sumnja u autentičnost ovih transkripata u inačici u kakvoj su se pojavili u javnosti i Haagu, što sada priznaje čak i trenutni predsjednik Republike Ivo Josipović u izjavi da se "postavlja pitanje vjerodostojnosti brijunskih transkripata". S druge strane, neovisno o tome da li su transkripti vjerodostojni ili ne, i ima li uopće u njima nečega što bi opravdalo haašku optužnicu, ostaje pitanje legalnosti njihove objave. Odnosno, postavlja se pitanje da li se s materijalom s oznakom državne tajne radilo u skladu sa zakonskom procedurom ili je prekršena državna tajna zbog čega bi netko morao snositi odgovornost propisanu zakonom?

Stjepan Mesić je presudu koju je cijela Hrvatska danima čekala u najvećoj mogućoj napetosti dočekao u Kini, tako da je praktički sve do četvrtka trebalo čekati njegovu prvu izjavu. Izbjegavši izravan susret s novinarima, Mesić se odlučio oglasiti preko stranica Novoga lista, odbivši bilo kakvu odgovornost:

"Moj je Ured u tome igrao ulogu servisa, jer su zahtjevi Haaškog suda preko Vladinog ureda dolazili nama, mi bismo transkripte našli, ili ih ne bismo našli i ono što se pronašlo slali bismo Vladinom uredu koji je onda to dalje prosljeđivao u Haag".

Štoviše, za zbivanja s brijunskim transkriptima lopticu je prebacio trenutnom ministru unutarnjih poslova Tomislavu Karamarku:

"Taj je zapis, zajedno sa skraćenim video zapisom, Protuobavještajna agencija (POA) čiji je ravnatelj tada bio Tomislav Karamarko pronašla u podrumskome Arhivu što sam ga već spominjao. Izuzela ga je, te nakon što je utvrdila njegovu autentičnost, taj je zapis predan Haaškom sudu ."

Frapantno je ovdje što sada Stjepan Mesić bez ikakvog daljnjeg objašnjenja demantira samoga sebe iz 2000. godine, kao i glasnogovornicu svoga Ureda. Ovdje ćemo podsjetiti samo na neke od izjava danih tom prilikom. Tako je glasnogovornica predsjednika Hrvatske Stjepana Mesića za hrvatske medije 2000. godine izjavila:

"Predsjednik je i ranije, u nekoliko svojih izjava, najavljivao da će puštati dokumente sve dok se kriminalci ne procesuiraju. Neke se stvari moraju rješavati, pa zato predsjednik povremeno pušta određene dokumente u javnost. On osobno smatra da treba potaknuti da se neke stvari riješe, a na rješavanje ključnih problema u državi ne može se dugo čekati."

"Predsjednik, kad se određeni dokumenti nađu, procjenjuje kad što treba izaći u javnost kako bi ona bila senzibilizirana i kako bi se potaknulo rješavanje problema. Nacional je doista prvi dobio dokumente ... zato što oni ... vrlo dobro istražuju, pa su i zaslužili da to dobiju prvi."

Svoj odnos s Haagom i hrvatskim medijima u Vjesniku 11. studenoga 2000. godine objasnio je do kraja sam predsjednik Mesić:

"Haaškim istražiteljima dali smo jedino na uvid transkripte objavljene u hrvatskim medijima kako bi se uvjerili u njihovu autentičnost."

Dakle, iz ovoga se ništa drugoga ne može zaključiti osim onoga što piše. Dakle, da su iz predsjednikova Ureda medijima "određeni dokumenti" slani na objavu, i onda davani Haaškim istražiteljima na uvid kako bi se uvjerili u njihovu autentičnost. Štoviše, sve su činjenice sada javne i poznate, pa je sada od onoga što danas govori Stjepan Mesić zapravo puno relevantnije pitanje što su "institucije sustava", počevši od Državnog odvjetništva, čekale sve ove godine kako bi se sve do kraja ispitalo i rasvijetlilo. I što čekaju danas?

M. M.

VEZANO

Prof. dr. Miroslav Tuđman: Hrvatski scenaristi haških optužnica