Svaki pokušaj da se Gotovinu stavi u politički kontekst za njega je štetan

Kako se bliži dan kada će hrvatska, ali i svjetska javnost doznati za prvostupanjsku presudu hrvatskim generalima u procesu protiv Gotovine, Čermaka i Markača, a udari na Hrvatsku i njezine branitelje svakim danom bivaju sve bahatiji i otvoreniji, tako raste i zabrinutost onih koji su pratili dosadašnju praksu rada Haaškog suda. U međunarodnoj instituciji kao što je Haaški sud, u kojoj politika ima toliko eklatantan utjecaj, optužnice, procesi i sudske presude prvenstveno su politički čin donesen s političkim motivima na umu. Zato držimo da ideja što ju je prije desetak dana iznio prof. dr. Zdravko Tomac u Hrvatskom listu o liderskoj ulozi generala Gotovine u novom pokretu koji bi smijenio današnje upravljačke strukture može u prvom redu ozbiljno naštetiti samom generalu.

Svaki imalo objektivniji promatrač procesa protiv generala Gotovine trebao bi vidjeti kako su se teze iz optužnice tijekom suđenja raspršile poput mjehura od sapunice, tako da je čak srpski predsjednik Tadić svojedobno morao otkriti svoje pravo lice i reći kako bi „za odnose Hrvatske i Srbije bilo jako loše da Gotovina bude oslobođen". Nama koji smo proživjeli Domovinski rat i koji znamo što se u Hrvatskoj zaista događalo devedesetih uspješno pobijanje optužnice može se činiti potpuno samorazumljivim, ali jedno je znati da su teze o pretjeranom granatiranju Knina ili u hrvatskom progonu stanovništva srpske nacionalnosti potpune nebuloze, a drugo je to dokazati u sudskom procesu gdje druga strana ne preže ni od ičega. Prisjetimo se samo koliko je političkih ucjena, smicalica i podmetanja bilo u zadnjoj rundi oko nečega što uopće ne postoji i nije nikada postojalo - topničkih dnevnika.

U situaciji kada nema stvarnih dokaza protiv hrvatskih generala, oni mogu biti osuđeni samo iz političkih interesa. A političkih interesa za osuđujuće presude ima toliko da bi njihovo nabrajanje jako potrajalo. Za početak ograničit ćemo se zato samo na nekoliko momenata koji jasno pokazuju kako oslobađajuće presude nikako ne idu u korist licenciranim političkim akterima u Hrvatskoj. Možemo krenuti od haaškog krivokletnika Stjepana Mesića koji trenutno u Hrvatskoj politički djeluje kao da je još uvijek predsjednik, preko jugosferskog Josipovića koji je oduzimanjem činova i odličja Norcu i Glavašu već „očistio palubu" da isto učini i Gotovini ako za to bude prilike, pa sve do HDZ-ovih odličnika za koje je od kada su u izvršnoj vlasti vrijedilo 'kud haaško Tužiteljstvo okom tuda oni skokom'. Zapravo, puno je lakše nabrojati kome bi oslobađajuća presuda odgovarala nego one kojima ne bi odgovarala. Odgovarala bi istini i pravdi, i kao takva bi onda bila u interesu hrvatskoga naroda i hrvatske države. Već sama ta činjenica izuzetno je teško političko breme koje naši optuženici nose u haaškom procesu i zato to breme ne treba dodatno otežavati njihovim stavljanjem u kontekst unutarhrvatskih političkih preslagivanja.

Ideja o svehrvatskom općem saboru na kojemu bi se usvojila politička povelja o budućnosti hrvatskoga naroda bit će prirodno simpatična svakom hrvatskome domoljubu. Simpatična je bila i biskupu Bogoviću koji je također o tome govorio u Hrvatskom listu, odgovarajući na pitanja novinara o onome što je u broju prije pisao prof. dr. Zdravko Tomac. No, već je biskup jasno rekao da se Tomčeva inicijativa o svehrvatskom općem saboru na Udbini ne treba poistovjetiti s projektom Crkve hrvatskih mučenika, što bi površni čitatelji mogli pomisliti, kao i to da na izbor vođe ne gleda tako isključivo kao Tomac kada zagovara tezu o Gotovini kao jedinom čovjeku za tu ulogu. Svoja razmišljanja o ulozi Gotovine u Tomčevoj viziji Bogović zaključuje: „To, dakako, graniči s fantazijama", i dodaje: „Mislim da je Tomac Krbavsko polje ... izabrao zbog njegove simbolike, a ne zato što vjeruje da bi se takav sabor trebao ondje sastati." Dodamo li da vjerojatno samoga generala Gotovinu o Tomčevoj ideji nitko nije ništa pitao, onda je jasno da su mnogi lako mogli steći dojam da je pred njima ozbiljno pripremljen politički projekt oko kojeg postoji konsenzus svih aktera, dok bi istina mogla biti potpuno drugačija.

Hrvatski generali u Haagu već su dali takvu osobnu žrtvu za Hrvatsku, kako tijekom rata, tako i tijekom višegodišnje haaške trakavice za koju je tek najavljena prvostupanjska presuda, da se od njih stvarno više ne treba ništa tražiti. Njima je već osigurano počasno mjesto u hrvatskoj povijesti, a ako netko od njih bude mogao i želio još pomoći bit će zasigurno objeručke dočekan. Ako pak netko u Hrvatskoj sada iskreno hoće promjene neka se onda prihvati posla i svoj talent upregne prema onome što u Hrvatskoj trenutno imamo. A toga nemamo tako malo, samo što tome treba pristupiti odmah, sustavno, kratkoročno i dugoročno. Veliki dio problema leži u ovom posljednjem, jer sustavno i dugoročno je ono čega u Hrvatskoj već desetak godina zaista jako manjka.

M. M.