Karika koja nedostaje

Ovih dana rasplamsale su se rasprave o ulasku Hrvatske u Europsku uniju, dijelom vjerojatno i zato što zadnja ispitivanja javnog mijenja ukazuju na to da je većina građana protiv ulasku u ovu organizaciju. I na ovom portalu objavilo smo više članaka na ovu temu u kojima je iznijet bez sumnje niz jakih razloga zbog čega bi hrvatsko članstvo u Europskoj uniji bilo loše za našu zemlju. No, nekako je u raspravama izostala jedna važna karika u lancu prosuđivanja što je najbolje učiniti. Naime, rijetko kada tko postavlja pitanje što će se dogoditi s Hrvatskom ako Hrvatska odbije članstvo?

Ulazak Hrvatske u Europsku uniju bio je, navodno, unazad zadnjih deset godina strateški cilj svake hrvatske vlasti. Na tom putu Hrvatska se odricala jednog po jednoga interesa i elementa svoje državnosti, tako da se danas hrvatski suverenitet srozao na vrlo niske grane. I to građani vide i ne slažu se s time, zbog čega onda iskazuju u anketama nezadovoljstvo prema hrvatskom članstvu u Europskoj uniji. Zato postoji i ozbiljna šansa da bi se opće nezadovoljstvo trenutnom situacijom moglo prenijeti i na referendum za ulazak u EU, kao šamar domaćim upravljačkim strukturama.

No, koliko su iskrene bile želje pojedinih naših struktura prema ulasku u EU? Nisu li pojedini centri moći, i ne rade li to i dalje, sve učinili kako bi se hrvatska državnost dokinula a Hrvatska strpala u nekakvu novu balkansku integraciju? Nije li sumnjivo da do sada najveći pobornici dogme o tome da hrvatski put u Europsku uniju nema alternative i da sve za njega treba biti žrtvovano i njemu podređeno odjednom vrlo lako i gotovo s veseljem primaju rezultate anketa o protivljenju hrvatskih građana ulasku u EU?

Nije li možda ipak bliže istini konstatacija da europske integracije nisu imale alternative sve dok su bile sredstvo za dokidanje hrvatskog subjektiviteta. A sada kada te europske integracije postaju stvarnost i nadohvat ruke, za razliku recimo od slučaja sa Srbijom i drugim državama s područja bivše Jugoslavije, odjednom se volja i predanost „velikom" cilju dežurnih dušobrižnika rasprsnula kao balon od sapunice. Naime, hrvatski ulazak u Europsku uniju nesumnjivo bi poremetio projekt držanja Hrvatske i Srbije unutar istoga političkoga rješenja, barem na skali od pet do deset godina, dok i Srbija ne uđe u Europsku uniju. Štoviše, imajući na umu u kojem je gospodarskom stanju Srbija i kako se općenito gleda na daljnje širenje Unije unutar same Unije, vremensko razdoblje u kojem bi se Hrvatska i Srbija mogle naći na različitim stranama Schengenske granice moglo bi potrajati i duže.

Iako bi po mnogim mišljenjima za Hrvatsku bilo najpoželjnije kao u švicarskom primjeru stajati dalje i od europskih i od regionalnih integracija, ostvarivog scenarija o tome kako izvesti tako nešto nema ni približno na vidiku. Koja će to relevantna politička snaga u Hrvatskoj spriječiti da Republika Hrvatska kada odbije članstvo u Europskoj uniji ne bude u sljedećem koraku potpuno usisana u balkanske integracije? Ako niste htjeli s nama, onda budite s njima, dragi Hrvati! Sloveniji je bilo dopušteno napustiti Jugoslaviju, ali Hrvatska je morala izdržati cijeli jedan rat za takav luksuz. Slovenija je lako ušla u Europsku uniju, ali ne i Hrvatska, nju se ucjenjivalo do besvijesti. Zato nitko ne bi smio podcjenjivati ozbiljnost sadašnje situacije i neodgovorno zagovarati jedno, a da nema odgovor na drugo.

Balkanske integracije odvijaju se pred našim očima već godinama a da nitko nije ništa ozbiljno osmislio ili napravio da ih zaustavi. Upravo suprotno, nakon staroga predsjednika Republike Hrvatske koji je Hrvatsku temeljito izbalkanizirao na unutarnjem planu, došao je novi i u tom smislu možda i još opasniji predsjednik. Predsjednik Josipović zajedno sa svojim srpskim kolegom ubrzano gradi veliki most „prijateljstva" bez da su za to, barem što se hrvatskih temeljnih nacionalnih interesa tiče, elementarne pretpostavke zadovoljene. Tako, uzmimo samo ovaj primjer, sada između povlačenja uzajamnih hrvatskih i srpskih tužbi za genocid stoji još samo vlada Jadranke Kosor. Nije teško predvidjeti što će biti kada ona padne, a past će sigurno ako propadne referendum o ulasku u EU, ako ne i puno ranije. Nije teško predvidjeti i u kojem će smjeru hrvatski dužnosnici, predstavnici gospodarskih subjekata i kulturno-estradni djelatnici najviše putovati van hrvatskih granica ako na vlast dođu Milanović i Kukuriku društvo, i dobiju potpunu kontrolu nad onim milijardama u hrvatskome državnom proračunu.

Kada se govori protiv ulaska Hrvatske u Europsku uniju onda sigurno nije dovoljno samo reći što sve ne valjda u Europskoj uniji. Treba odgovoriti i na neka druga ključna pitanja od kojih je ovdje bilo riječi samo o jednom - što i tko će spriječiti daljnju balkanizaciju Hrvatske jednom kada se odbije ulazak u Europsku uniju i ostane u istom društvu sa Srbijom, Bosnom i Hercegovinom, Crnom Gorom, Kosovom, Makedonijom i Albanijom?

Oni koji su za jaku, ponosnu, suverenu i nezavisnu Hrvatsku neka prvo osvoje vlast, i naprave Hrvatsku jakom, ponosnom, suverenom i nezavisnom. A onda će takva Hrvatska moći samostalno odlučivati i o tome želi li biti u Europskoj uniji ili će za izlazak iz Unije raspisati isti onaj referendum s kojim je i ušla. Danas kad Hrvatska praktički ni o čemu više samostalno ne odlučuje, tvrditi da bi joj bilo bolje imati isti status kao i bivše jugoslavenske republike, nego biti u društvu Njemačke, Austrije, Francuske, Švedske, Mađarske, Irske i Danske vrlo je riskantna i potencijalno vrlo opasna politička platforma, za koju je teško pronaći i jedan argument da ne će biti zlouporabljena od strane najvećih hrvatskih neprijatelja.

M. M.