Ivo josipović, Žalobni pjev za sve nas

Predsjednik Republike Hrvatske ovih dana nije uspio pregristi jezik nakon kraja glavne rasprave u slučaju Gotovina, Markač, Čermak. Čak dva puta. O prvoj izjavi već smo pisali, kada je hrvatskoj javnosti poručio da se u Oluji dogodilo zlo za kojeg će netko sigurno odgovarati. U njoj razlike između haaškog Tužiteljstva i hrvatskoga predsjednika nema. Obje instance potpuno s istim tezama pušu u rog perverzne britanske politike koja svoju dominaciju na prostoru bivše Jugoslavije održava tako da pri svakom svjetskom potresu izginu stotine tisuća ljudi. Hrvata, Srba, svejedno, što se to njih zapravo tiče, oni misle samo na sebe.

I za haaške odvjetnike i za predsjednika lučonošu Oluja je zajednički zločinački pothvat za koji se mora suditi znanima i neznanima. To što Josipović kaže da zlo ima ime i prezime samo je varka za nesretnu hrvatsku javnost, jer istovremeno nositelj PravDe nije rekao koja su to imena i prezimena. Pa stoga mogu biti bilo koja, počevši od onih kojima je upravo završilo suđenje u Haagu, odnosno kako već bude politički odgovaralo PravDinim političkim mentorima.

Vikend u Dubrovniku

Veliki pravni autoritet prošetao se preko vikenda Dubrovnikom gdje su ga uvijek istraživački nastrojeni hrvatski novinari „spontano" priupitali što će biti s činovima Ante Gotovine, Mladena Markača i Ivana Čermaka ako ih Haaški sud osudi. Sveučilišni profesor s Pravnog fakulteta na Trgu maršala Tita nije izdržao pričekati ni donošenje prvostupanjske presude, da o pravomoćnoj i ne govorimo, već se odlučio odmah poentirati. Obznanio je da će se hrvatskih generala ako budu osuđeni Republika Hrvatska koju on personificira i formalno odreći oduzimanjem hrvatskih odličja i činova.

Ali je zato u Dubrovniku bilo jednog drugačijeg iskazivanja predsjednikove humanosti i moralnosti vezanog uz rat, onog kroz glazbu. Tako je u prepunom Kneževom dvoru u nedjelju na tradicionalnom „Koncertu u bijelom" kao prva točka bila izvedena skladba „Žalobni pjev za violinu i glasovir", djelo za koje su se kritičari odmah složili da „pred izvođače postavlja brojne zahtjeve". Hrvatski mediji uspjeli su doznali i da je ovu skladbu, mi primjećujemo krajnje korektnog naslova prema homoseksualnoj manjini u hrvatskom društvu, krasi i krajnja politička korektnost. Naime, „Žalobni pjev za violinu i glasovir" nastao je kao plod osobite dvotjedne inspiracije još 1994. godine, točnije kao „refleksija na stradanja mnogih ljudi za vrijeme rata".

Naravno, složit ćemo se odmah sa svima onima koji pišu kako je koncert u Kneževom dvoru bio posebna prilika, jer se zaista rijetko događa da autor skladbe sjedi u prvom redu i da uz „gromoglasni pljesak auditorija" osobno čestita glazbenicima na izvedbi. No, mi ćemo ipak primijetiti da to što je skladatelj ujedno i trenutni predsjednik Republike i autor zakona o ZAMP-u nije valjda samo puka slučajnost. Mi ćemo zato ostati ponešto skeptični, neovisno što u hrvatskim medijima nema traga sumnji u povezanost uspjeha predsjednikovih glazbenih nadahnuća s političkim položajem kojeg obnaša te posebnim vezama koje ima s glazbenom industrijom. Predvidjet ćemo radije da će od sada pa sve do kraja mandata teško biti vidjeti neki glazbeni festival na kojem se ne će izvoditi žalobni pjevovi trenutnog predsjednika Republike Hrvatske. Ciguli miguli.

Uostalom, ako je Neron mogao recitirati svoje stihove dok je gorio Rim, koja bi uopće glazba mogla više priličiti današnjem hrvatskom političkom trenutku od Josipovićevih kvinti i oktava.

S tjelesnim na fakultete

Nakon nedjelje u Dubrovniku, prvi dan škole predsjednik Josipović dočekao je u Zagrebu, među mališanima. Prvašićima istina nije krenuo objašnjavati što bi trebalo učiniti s hrvatskim generalima, nego je umjesto toga poručio kako je siguran da će vrijednosti njegove generacije biti i vrijednosti generacije koja sada kreće u školu. Znači, drug Tito, Jugoslavija, bratstvo i jedinstvo naroda i narodnosti, zvijezda petokraka, državne službe za podobne, bauštela za ambicioznije, sve te vrijednosti Josipovićeve generacije trebale bi biti hrvatske vrijednosti sljedećih pedeset godina. Svijetle li budućnosti!

A koji je predsjedniku bio najdraži predmet? Tjelesni. Da već u startu ne bi prvašići i njihovi roditelji pridavali previše pažnje predmetima poput hrvatskog jezika ili matematike. S tim neka se bakću nastavnici ako im se da

M. M