Nebulozno i bezobrazno

Ovih ljetnih dana dio hrvatskih medija izvijestio je da će haaško Tužiteljstvo za generala Antu Gotovinu tražiti 27, Mladena Markača 23, a Ivana Čermaka 17 godina zatvora. Međutim, kolikogod ove tražene kazne bile nebulozne, one jasno pokazuju beskrupuloznost međunarodnih čimbenika što stoje u sjeni, diktirajući rad haaškog Tužiteljstva i imajući također i znatan utjecaj na rad cijeloga Suda. Na žalost, po pitanju Haaškog suda zajednički jezik s britanskim interesima našli su i određeni moćni krugovi unutar Hrvatske, tako da je suđenje za „zajednički zločinački pothvat" eskaliralo do takvih granica da su sami temelji moderne hrvatske državnosti na ozbiljnoj kušnji.

Krugovima unutar Hrvatske, koje se najčešće asocira s bivšim, ali nimalo umirovljenim predsjednikom Stjepanom Mesićem, Haaška sudnica trebala je za obračun s Prvim hrvatskim predsjednikom. Suđenja „Tuđmanovim" generalima i „Tuđmanovim" ljudima viđena su kao idealno sredstvo za političke obračune sredstvima koja inače normalne demokracije ne poznaju. Preuzimanje vlasti u Hrvatskom državnom saboru 1994. godine Mesiću i Manoliću nije bilo uspjelo, ali je barem ovaj prvi svoju upornost kasnije debelo naplatio. Uz podršku vanjskih čimbenika nakon 2000. godine mogli su se provoditi razni akcijski planovi, konstrukcijama i izmišljotinama kroz medije diskvalificirati svi nepodobni, tajiti istinu i javno lagati. Sve to bilo je dozvoljeno, kršenja pravnih i demokratskih normi na Zapadu odjednom nikoga nije smetalo, sve moguće udruge za zaštitu ljudskih prava i demokratskih standarda ostale su nijeme. Još jednom se pokazalo u svoj svojoj jadnosti činjenica kako se ljudska prava u prijestolnicama onih koje se obično zove zapadne razvijene zemlje shvaćaju samo kao sredstvo za političke manipulacije, a ne nekakav viši cilj.

Uspjeh u obračunu s političkim protivnicima tvorce antituđmanovske histerije u Hrvatskoj ipak je na kraju, međutim, dosta koštao. Dolaskom Ive Josipovića na vlast britanski interesi kao da su dobili najbolje mogućeg saveznika, pa su tako drugi po to pitanju postali puno manje potrebni. Istovremeno, odlaskom s Pantovčaka u ured u Grškovićevu ulicu morao se silom prilika izgubiti dio utjecaja, i pored toga što su u sastavu novoga predsjednikova Uredu ostali neki od ključnih osoba iz starog Ureda. Što god mislili o Stjepanu Mesiću, razina prijateljstva koju je Ivo Josipović razvio sa srbijanskim predsjednikom ipak mu je bila strana, jer, na kraju krajeva, ambicije ljudi oko njega nisu bile iste kao i one ljudi oko Ive Josipovića. Mesićeva politika daleko od toga da je bila prohrvatska, ali je imala svojih samostalno donesenih odluka i jasno definiranih interesa. S druge strane, u slučaju današnjeg predsjednika Republike, osim na turneje po susjednim balkanskim zemljama, teško se može prstom pokazati na ijedan drugi konkretni potez.

No, to ne znači da će se u Hrvatskoj proizvedene farse i podmetanja s i oko Haaškog suda zaustaviti. Kao u onoj basni o škorpionu koji ubode kornjaču i pored toga što ga ona plivajući nosi na drug kraj rijeke, tako i Hrvatska pliva po sve nemirnijim i opasnijim vodama, dok njezina politička elita ne pokazuje nikakvu želju da promijeni bilo što od svoje škorpionske naravi. To što će devedeset posto hrvatskih građana radije izabrati slobodu za generala Gotovinu od ulaska u Europsku uniju, loše sluge loših gospodara ne smeta dalje tražiti imaginarne topničke dnevnike, a pisce raznih pamfleta širiti krug optuženih i optužbi. Posljednji primjer za one koji ne čitaju redovno riječki Novi list može se naći na stranicama prof. dr. Miroslava Tuđmana, na kojima su jučer prenesena dva teksta bivšeg Feralovca Ivice Đikića objavljena u već spomenutom riječkom dnevniku.

Đikić je s jedne strane odlično upućen pa zna sve što su navodno radile hrvatske obavještajne službe prije smjene vlasti 2000. godine, dok s druge strane nije u stanju javnosti ni slovcem objasniti što su to topnički dnevnici oko kojih se toliko zapjenio o svom „istraživačkom" tekstu. Đikiću je nevjerojatno da osim člana Gotovinog odvjetničkog tima Marina Ivanovića, dosad nitko ozbiljnije nije ispitivao o sudbini nestalih materijala o upotrebi topništva u »Oluji«, ali mu nije nevjerojatno da se sada kada Haaško tužiteljstvo već zna svoj prijedlog visine kazne još uvijek traže navodno ključni dokazi za te kazne. Kao da bi sada, petnaest godina nakon oslobođenja, nekakvi dokumenti mogli kao čarobnim štapićem od ratom gotovo netaknutog Knina napraviti ruševine.

Nabrajanje apsurda i nedosljednosti napisanih kroz sve ove godine u brojnim novinskim člancima poput ovih Ivice Đikića mogli bi naravno sada u nedogled, no pitanje koliko to više ima smisla. Sve je bliži trenutak kada ćemo dobiti odgovor na ključno pitanje što je Haaški sud odlučio presuditi u predmetu Gotovina, Markač, Čermak i hoće li se sljedeće godine Ivo Josipović grliti s Borisom Tadićem kao predsjednik države nastale na „zajedničkom zločinačkom pothvatu". Nesumnjivo, ova presuda imat će dalekosežne posljedice, ali već sada se može reći kako je haaška kampanja u svom osnovnom cilju ipak podbacila. Za nas Hrvate, Ante Gotovina je heroj, i tako će zauvijek ostati!

M. M.