U ponedjeljak smo objavili već jedan osvrt dijelom potaknut sindikalnim referendumom. U njemu se uspjelo prikupljanje potpisa pripisuje sazreloj želji hrvatskoga društva da napokon i ono o nečemu stvarno odlučuje. No, kako svaka medalja ima dvije strane, naišli smo i na potpuno suprotna mišljenja po kojima je tako veliki broj prikupljenih potpisa znak kako hrvatski građani jednostavno nisu spremni odreći se komotnosti i sigurnosti državnih službi i općenito života na državnim jaslama. Drugim riječima, biranje između novog Zakona o radu kakvog predlaže Vlada, i raznih sadašnjih beneficija propisanih kolektivnim ugovorima, a koje često nisu opravdane produktivnošću i kompetentnošću, treba shvatiti kao biranje između dvije suštinski različite Hrvatske. One s kompetitivnom privredom kojoj barem deklarativno težimo, i stvarne sadašnje Hrvatske, s da ne kažemo dogovornom ekonomijom, gdje većina društva živi na račun produktivne manjine.

Jasno je da dok je sposobni i agilni dio društva s malim utjecajem na društvene tokove, a poduzetnički duh opterećen silnim nametima, Hrvatska ne može uhvatiti priključak s modernim gospodarstvima. Međutim, isto je tako jasno da zbog načina na koji Hrvatska funkcionira stezanje remena najviše odgovara stranom kapitalu, pa i raznim domaćim tajkunima, koji nemaju nikakvog osjećaja za socijalnu odgovornost, kao ni obvezu prema hrvatskim građanima. Već nebrojeno smo se puta uvjerili kako je krupnom kapitalu jedino u interesu zarada, dok do samih djelatnika drže kao do lanjskog snijega. Stoga se današnje kolektivne ugovore ne može gledati samo kao kočnicu bržeg hrvatskoga razvoja, već su ipak i svojevrsna zaštita od nezajažljivog eksploatiranja hrvatskoga radništva. Kako pomiriti zaštitu radnika i potrebu za fleksibilnijim tržištem rada sigurno nije jednostavno pitanje, pogotovo kada se uzme u obzir tko o tome odlučuje i tko u čije ime danas nastupa.

O temi sindikalnog referenduma zato treba govoriti i s aspekta motiva organizatora prikupljanja potpisa za njegovo raspisivanje. O tome vrlo rječito govori Ivica Šola, kolumnist Glasa Slavonije, čiji tekst prenosimo u nastavku. Osim što vrlo jasno razdvaja situaciju radnika u privatnom od one u javnom sektoru, o samim sindikalistima Šola piše vrlo kritično. S takvom intonacijom trebao bi se svatko složiti tko sindikalne vođe vidi kao dio upravljačke oligarhije što Hrvatsku jednostavno nije sposobna, a niti želi iskreno izvući iz krize. Uostalom, sindikalisti i ovih dana u raspravama oko zahtjeva za pokretanje referenduma koji je potpisalo više od 700.000 ljudi ostavljaju dojam političara koji pripadaju jednoj političkoj opciji, a ponajmanje se u njihovim izjavama osjeća želja i vizija za nekom boljom i pravednijom Hrvatskom. Ipak, dojma smo da nedvojbeno prisutnu želju hrvatskih ljudi, kako onih koji su potpisali tako i onih koji nisu potpisali zahtjev za pokretanjem referenduma, ne treba poistovjećivati s još jednom političkom uravnilovkom koja se upravo odigrava pred našim očima.

M. M.

Protiv Vlade, protiv sindikata: Za kapitalizam

Hrvatskom vlada divlji kapitalizam? Prije bi se reklo da vlada divlji sindikalizam. Stalno se, posebno u javnom sektoru, traži nešto nerealano, nešto što nije zarađeno. Nema ovdje nikakvog "divljeg kapitalizma", možda tek divlji statalizam, nešto između Marxa i Ludwiga von Misesa. Hrvatska je žrtva krupnog kapitala? Krupni kapital zaobilazi Hrvatsku u širokom luku. Kapital traži (pravnu) sigurnost i red, a ovdje vlada kaos i nered. Ovdje riječ profit zvuči kao psovka, riječ kapitalizam sinonim je za nepravdu i krađu, riječ tržište sinonim je moralne iskvarenosti i kulturalne imbecilnosti. Zato, upravo suprotno, u Hrvatsku gotovo nitko ne želi investirati zbog jednostavnog razloga: preskupo, prekomplicirano (nekompetentna državna birokracija).

Nepostojeći krupni kapital

Umišljamo si da nas krupni kapital eksploatira, a mi još nismo došli ni na razinu da budemo dostojni takvog prljavog pokušaja. Hrvatska je socijalna država? Nije, Hrvatska je parazitska država u kojoj najbolje prolaze gospoda poput Ozrena Matijaševića, Vilima Ribića, Spomenke Avberšek... koji su od plemenitih ideja kao što je solidarnost napravili osobni biznis i postali medijske zvijezde, što, da su ostali u struci, nikada ne bi uspjeli postići ovih 15 minuta slave sa showom zvanim referendum. Kao i mnogi sindikalni voždovi, inferiornost u struci kompenzirali su sindikalnim aktivizmom, pa primaju masne plaće s puno manje truda, žive u državnim ili sindikalnim stanovima, kupuju skupa građevinska zemljišta po Zagrebu... Zbog solidarnosti, shvaćene kao dobrotvorje tuđim novcem i dođosmo dovde. Ovaj referendum je nastavak toga mentaliteta i prakse. Tu su sindikati i Vlada isti, uzmi drugima i daj trećima, potencijalnim glasačima ili onima koji će plaćati članarinu i financirati sindikalni tajkunizam. Sada se pripadnici iste demagogije, kada je ponestalo (tuđeg) novca za bančenje, počeli svađati, optuživati. I harač je plod tako shvaćene "solidarnosti"; kada je državnoj birokraciji i javnom sektoru došla u pitanje isplata plaća, oderi po svima. No kada su desetci tisuća radnika u privatnom sektoru završavali i na ulici, nigdje solidarnosti. Socijalna država kakvu smo poznavali u drugoj polovini prošlog stoljeća propada i u EU, a njene štete tek se zbrajaju. Jedna je sigurna: delegirajući solidarnost kravi muzari zvanoj socijalna država, ubijena je individualna, obiteljska i društvena solidarnost i odgovornost. I to će zasigurno riješiti neki referendum. Sindikati štite prava radnika? Ma, dajte. Sindikati uljuljkavaju radnike i od toga jako dobro žive. Oni ne žele reći, na primjer, pravo na rad ne postoji. Zapravo, postoji: Možeš cio dan tucati kamen, ali ako taj kamen nitko neće kupiti, ako tržište (pardon, tržište je zlo) nema potrebe za tom vrstom proizvoda, možeš ga tucati stoljećima i ostvarivati svoje pravo.

Tucači kamena

Pravo na rad efektivno postoji kada se njime proizvede nešto za čim postoji potreba kod drugog koji je za to spreman platiti razumnu cijenu. Pravo na rad nastat će kada se hrvatski tucači kamena odluče na stalno učenje u uvjetima sve jezivije konkurencije, na prekvalifikacije, pa čekić, primjerice, pokušaju zamijeniti tastaturom, a sve to pokrenu i financijski pomognu, uz poslodavce, Vlada i sindikati. Nikakav "kolektivni ugovor" i deklarativno "pravo na rad" ili "pravednu plaću" neće spasiti tucače kamena od propasti. Vremena je malo: Bauk kruži Hrvatskom, bauk kapitalizma! (P.S. Ovaj tekst djelo je totalnog neznalice, koji jedino što zna jest plaćati poreze i ine namete, pa se, eto, drznuo upustiti u stvari o kojima pojma nema.)

Ivica Šola
Glas Slavonije