Koja je razlika između Vojislava Šešelja i Miljenka Jergovića?

Već duže Miljenko Jergović osim što zarađuje u Jutarnjem listu piše i za „najstariji dnevni list na Balkanu", čiji je „prvi broj izašao 25. januara 1904. godine". Za one koji ne znaju reći ćemo kako se radi se o srbijanskom dnevniku Politika, gdje izlazi Jergovićeva kolumna „Pogled sa strane". Srpskim novinarima sada kada se Republika Srbija umila i navukla moderno nasmijano europsko lice ne bi priličilo objavljivati članke u kojima se prema Hrvatima govori govorom mržnje, pa su se zato dosjetili muci i pogledali koga imaju preko granice u Hrvatskoj. I tko sada može prigovoriti urednicima Politike što se u članku koji su objavili legalna i od naroda na slobodnim izborima izabrana vlast u Republici Hrvatskoj naziva klerofašističkom kada je to napisao Miljenko Jergović, osoba koja se predstavlja i onda općenito doživljava kao „hrvatski književnik"?

U zadnjem članku „Hajka na glavnog analitičara" objavljenom 30. travnja, pišući o liku i djelu Dejana Jovića, glavnog analitičara Ive Josipovića, Miljenko Jergović se obračunava s hrvatskom prošlom i aktualnom vlasti. Čini to na način da bi kao Srbi, kada bi vjerovali svemu onome što piše, nesumnjivo osjetili potrebu stati na kraj hrvatskim negativcima. Lažnim konstrukcijama i vulgarnim izvrtanjem činjenica Miljenko Jerković svojim srpskim čitateljima ne ostavlja ni tračak sumnje da su u Hrvatskoj svi osim onih na liniji „lijevo orijentiranog i antifašističkog predsjednika" najgori mračnjaci, koji ništa ne zaslužuju osim biti poraženi na ovaj ili onaj način. Učinak na srpske čitatelje mora biti tim veći kada to piše „ugledni književnik" iz Hrvatske, a ne neki srpski novinar u čiju bi se objektivnost lakše posumnjalo.

Svojedobno je Vojislav Šešelj putovao Hrvatskom i u mjestima sa srpskom većinom govorio o ustašama i klerofašistima za koje ne smije biti milosti. U to vrijeme ideje o probuđenim ustašama i klerofašistima koji su pogubni za Srbe širila je Miloševićeva propagandna mašinerija gdje god je mogla, a ne može se reći kako one nisu pale na plodno tlo. Sve to što je počelo naizgled dosta naivno kulminiralo je onim možda najpoznatijim Šešeljevim govorom krajem travnja 1991. u mjestu Jagodnjak u Baranji, kada je srpskom stanovništvu odaslana poruka „da svakoga onoga tko kaže da Baranja nije Srbija imaju pravo kao kera ubiti kraj tarabe". Istina, bilo je to još dosta prije početka većih ratnih djelovanja, ali opet neposredno prije napada na hrvatske policajce u Borovom selu. U što je sve to skupa eskaliralo znaju svi.

Ima li bitne razlike između velikosrpske propagande devedesetih i sljedećih tvrdnji objavljenih u beogradskom dnevniku koji slovi kao ozbiljan list, rado čitan među inteligencijom? U hrvatskom prijevodu dio teksta Miljenka Jergovića koji smo ovdje izvukli zvuči ovako:

„Kosorica je nasrnula preko državne televizije i pisanih medija koje kontrolira, te preko policije i dragovoljačkih udruga. U istome onom ustašoidnom duhu, u kakvome su bile vođene slične kampanje u devedesetima, pokrenula je široku hajku protiv Dejana Jovića, optuživši ga, za početak, da je pisao Josipovićev sarajevski govor. Ali to, naravno, niti je dovoljno, niti ispunjava smisao i svrhu tuđmanovske rekonkviste, koja je povedena nakon Sanaderovog odlaska: Jovića je Jadranka Kosor optužila i da je ideolog treće Jugoslavije i špijun britanskih obavještajnih službi, da se srami Hrvatske pa u svome životopisu piše kako je rođen u bivšoj Jugoslaviji, te da je – strašnog li grijeha – negdje izjavio ili napisao da su hrvatski i srpski isti jezici. To nije izgovoreno, ali naravno da premijerka i njezine službe podrazumijevaju da svi mi znamo i da u njegovome imenu i prezimenu to čujemo, kako je Dejan Jović još i – Srbin."

Što će misliti srpski čitatelj o današnjoj Vladi Republike Hrvatske, koja usput budi rečeno koalira s Pupovčevom strankom srpske nacionalne manjine, kada pročita da Jadranka Kosor u ustašoidnom duhu ljude huška u Hrvatskoj time što je netko Srbin? Čemu služi i gdje vodi ovako pisanje? Boljem razumijevanju između Hrvata i Srba ili upravo obrnuto, instrumentaliziranju Srba radi uplitanja u unutarnje stvari Hrvatske.

Jesu li Miljenko Jergović i njegovi politički istomišljenici shvatili da sami iznutra ne će moći preokrenuti stanje u Hrvatskoj i da im za to treba pomoć vanjskih čimbenika i saveznici u Srbiji sada nije ni važno. Isto tako nije važno jesu li oni samo zaslijepljeni mržnjom prema hrvatskoj Državi i sredini u kojoj žive ili svjesno odrađuju posao za određene centre moći. Važno je da su započeli jednu opasnu igru koja bi mogla opet završiti krvavim razvojem događaja. U Bosni i Hercegovini rat može početi već sada u svakom trenutku, tamo svi sve već mrze. Srbi i Srbija nisu ozbiljno shvatili poruke zadnjega rata, jer je na kraju haaških farsi Srbija kao država amnestirana od bilo kakve odgovornosti za počinjene zločine i agresiju. No, jedno je misliti da za nešto nisi bio odgovoran, a drugo je misliti da si bio u pravu i da su negativci i agresori bili oni drugi. Za ovo drugo brine se izgleda danas Miljenko Jergović.

M. M.