Čega se svi boje?

Od kada je Sanader jučer podnio ostavku reakcije su se redale kao natekućoj traci. Mnoga su nagađanja zašto se čelni čovjek HDZ-a odlučio na ovaj potez, a osim novinara u razne spekulacije upustili su se i brojni političari. Poruka zadnjih zbivanja može se iščitati i ovako: kada me ne želite primiti u Europsku uniju, onda imajte sami posla s desnim krilom HDZ-a. A ja se u svakom trenutku mogu vratiti preko Jadranke Kosor ako me budete htjeli. U svakom slučaju, u cijeloj ovoj gužvi primjetna je velika žurba, čak i onih koji obično ne žure toliko. Tako se već odmah u srijedu oglasio priopćenjem State Department, posebno naglašavajući kako se očekuje dobra suradnja s novom hrvatskom vladom. Drugim riječima, State Department se požurio dati podršku najavljenoj novoj vladi s Jadrankom Kosor na čelu, s očiglednom namjerom da se izbjegnu bilo kakve veće nestabilnosti u Republici Hrvatskoj.

I nisu samo iz kurtoazije, nekoliko sati nakon ostavke, Sanadera na sva usta hvalili predsjednik Europske komisije José Manuel Barroso, povjerenik za proširenje Olli Rehn i predsjednik zastupničke skupine Europske pučke stranke u Europskom parlamentu Joseph Daul. Povjerenik za proširenje tom prilikom naglasio je još kako je važno nastaviti s europskim integracijama kako bi na vrijeme završili pregovore, odnosno "da je potrebno deblokirati pregovore". Sada odjednom dakle postaje posebno poželjno na vrijeme završiti pregovore, dok je još jučer hrvatsko-slovenski spor bio bilateralno pitanje s kojim Europska unija ne će više imati veze.

Sanaderovom ostavkom mnogi nisu zadovoljni, osim možda preambicioznih jurišnika kao što su Milanović i Čačić, koji jednostavno ne razumiju da takve notorne i zadrte likove strani čimbenici ne trebaju sve dok imaju kontrolu na HDZ-om. Naime, puno je pogodnije imati desnu stranku na vlasti nego reformirane komuniste, jer onda je puno lakše spriječiti bilo kakvo državotvorno okupljanje, što se dobro vidjelo svih ovih šest godina. Govor na splitskoj Rivi, recimo, nikada se više nije ponovio, zar ne?

Nezadovoljstvo Sanaderovim potezom nije krio ni predsjednik Mesić, jer je i pored ponekih manjih prepucavanja po medijima od premijera uvijek imao samo koristi. Mogao je raditi i pričati što god je htio, obračunavati se i prijetiti svakome kome je htio. Hrvatska se iznutra vratila na način funkcioniranja prije demokratskih promjena, što bolje može od toga? A sada naprasita Sanaderova ostavka sve to može dijelom ugoziti.

Možda najbolje od svega zašto se svi žure, odnosno čega se svi boje, oslikava komentar Davora Butkovića u Jutarnjem listu. On odlično otkriva mentalni sklop medijske klike koja vlada Hrvatskom. Butković doslovno piše: "Najgora vijest koju smo čuli poslije Sanaderove ostavke jest sastav novog vodstva Hrvatske demokratske zajednice" i plaši sebe i svoje čitatelje desnom, radikalnom i nacionalističkom frakcijom unutar HDZ-a. Nešto slično slušali smo i prije prvih izbora kada se govorilo o stranci opasnih namjera. To što je "stranka opasnih namjera" stvorila i obranila hrvatsku državu, u kojoj su novinari EPH-a sve ove godine mogli pisati o bilo čemu što god su htjeli, spomenutog autora  nije spriječilo napinjati se svim silama protiv povratka na politiku prvog hrvatskog predsjednika. Prema napisu, čitatelji Jutarnjeg lista trebali bi se posebice bojati uloge Andrije Hebranga, jer je u jednom trenutku čak bio u HIP-u s prof. dr. Miroslavom Tuđmanom. Odista, strašno da strašnije ne može biti.

Neovisno jesu li za nove izbore ili podržavaju brzu uspostavu nove HDZ-ove koalicijske vlade, svima ovdje do sada spomenutima je zajednički strah od stvarnih promjena u Republici Hrvatskoj. Mogućnost da se na valu nezadovoljstva opet pojavi jedan pokret koji će izroditi politiku očuvanja nacionalnih interesa, umjesto služenja stranim, nešto je što pod svaku cijenu treba izbjeći.

A čega bi se trebali građani bojati? Građani bi se trebali prvenstveno bojati dužničkog i kolonijalnog ropstva u koje je pala Hrvatska i činjenice da ih nitko od toga više gotovo ne može zaštititi.  To je strah kojeg hrvatski političari nemaju, ali narod bi trebao imati. Ako nije već kasno.

M. M.

{mxc}