Vrlo stvarna milijarda kuna potrošena na vrlo virtualno unapređivanje školstva
HDZ-ov ministar, za čije se javne istupe brine šest dobro plaćenih PR-ovaca, pohvalio se u Scienceu svjetskom auditoriju projektom umrežavanja osnovnih i srednjih škola, đačkih domova i knjižnica; postavljanjem elektronskih obrazovnih sadržaja iz matematike, kemije, fizike i biologije; jedinstvenim hrvatskim proizvodom kojim je osigurano povezivanje otočnih škola s kopnom najsuvremenijim videokonferencijskim sustavom; dodatnim obrazovanjem nastavnika za informatičke tehnologije; 280 škola opremljenih pametnim pločama osjetljivim na dodir na koje se može projicirati slika iz računala. Sve su to projekti koji su Hrvatsku trebali učiniti valjda Primorčevim "društvom znanja", kao da se znanje stječe zurenjem u računalne zaslone i surfanjem Internetom, a ne staromodnim učenjem i klasičnim grijanjem stolca. Kao da računala mogu zamijeniti knjige, nastavnike i strpljivi rad, i kao da će baš svatko pasti u trans kada čuje pojam škola na Internetu. Evo, mi u trans nismo uspjeli pasti, iako većinu slobodnog vremena provodimo na Internetu, i uostalom, samo postojanje našeg medija dugujemo upravo ovoj svjetskoj računalnoj mreži.
Što se sve samo moglo s milijardu kuna? Mogao se ostvariti gotovo savršen program stipendija i poticaja za uspješne učenike, studente, nastavnike i profesore, nešto što Hrvatskoj godinama i uporno nedostaje. Ili, moglo se kroz četiri godine vrlo pristojno plaćati dodatnih 2.500 ljudi u sustavu školstva, visoke naobrazbe i znanosti. Ali umjesto toga, plaćani su američki proizvođači procesora i čipova, tajvanski slagatelji matičnih ploča i kineski sastavljači tipkovnica, a naši stručnjaci u tisućama napuštali su Hrvatsku. Pa tko ne bi u SAD blizak proizvođačima računalne opreme poželio da i druge zemlje krenu hrvatskim stopama? Tko ne bi žrtvovao stranicu u prestižnom znanstvenom časopisu u nadi da će i neke druge države svoje školstvo krenuti unaprijediti na isti virtualni način kao i naša jedina Hrvatska?
Za milijardu kuna mogla se u našoj zemlji povesti medijska kampanja u korist znanja, učenja i cijenjenja nastavnika takvih razmjera da bi ona u očaj i jad bacila i potpuno zasjenila sve marketinške kampanje mobilnih operatera i proizvođača piva zajedno, a s kojima je već godinama prezasićen hrvatski medijski prostor. Ali onda ne bi imali naciju što troši silno vrijeme i novac za igranje s finskim, korejskim, američkim i njemačkim pokretnim telefonima i naciju posebno dragu stranim vlasnicima hrvatskih pivovara, već bi imali naciju u kojoj se cijeni znanje i rad. Imali bi možda i generaciju zdravo postavljenih mladih ljudi spremnu danas sutra povesti Hrvatsku u društvo najrazvijenijih zemalja svijeta i u Scienceu objavljivati prave znanstvene članke.
Milijarda kuna poreznih obveznika je veliki novac, ali od njega ne ostaje ništa jednom kada se potroši na virtualna dobra i isprazne vizije primjene informatičkih tehnologija. Nažalost, da bi to postalo bjelodano svima, elektroničkoj školi ministra Primorca nije dovoljno isključiti struju i vidjeti što se dogodilo. Naime, s ovom virtualnom školom ili bez nje stvari se ne mijenjaju, pa nitko ne bi ni primijetio da li je ima ili nema. Treba nešto bolje smisliti, ali mi na žalost jednostavno ne znamo više što.
M. M.
{mxc}