Što bi bilo bez hrvatskih zajedničkih zločinačkih pothvata?

Da nisu Hrvati stali u obranu svojih ognjišta, dok je bošnjačko-muslimansko vodstvo lutalo nadajući se dogovoru i nekakvoj imaginarnoj milosti Slobodana Miloševića i njegovih suradnika, Bosna i Hercegovina bila bi pregažena gotovo u trenu. No, Hrvati su se organizirali, stvorili vojsku nazvavši je Hrvatskim vijećem obrane, i zaustavili jugoslavenske tenkove na područjima gdje su bili većina ili gdje ih je bilo dovoljno za pružanje organiziranog otpora. Jedna od značajnijih ranih vojnih pobjeda bilo je odbacivanje agresorske vojske iz područja Mostara, čime je obranjen najveći grad u Bosni i Hercegovini u kojem Hrvati čine većinu. U nastavku rata, preko područja koja su Hrvati obranili i kontrolirali počelo je stizati oružje i bošnjačko-muslimanskoj strani, nakon što je s debelim zakašnjenjem shvatila da je sam opstanak njezinog naroda u pitanju. Istovremeno, stotine tisuća pripadnika tog istog naroda slijevale kao izbjeglice u Hrvatsku. Sam kraj rata u Bosni i Hercegovini donijeli su opet Hrvati, odnosno Hrvatska vojska napredovanjem prema Banja Luci. Dakle, početak i kraj vojnih napora koji su Bosnu i Hercegovinu učinili nezavisnom i suverenom državom iznijeli su Hrvati, njihovo vodstvo u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, Hrvatsko vijeće oprane, Hrvatska vojska, i njihove vojne pobjede. I pored svih tih tako jednostavnih činjenica danas se u Haagu Hrvatima sudi za zajednički zločinački poduhvat i agresiju Hrvatske na Bosnu i Hercegovinu. Dobro, a što bi bilo da tog zajedničkog zločinačkog poduhvata nije bilo, odnosno što bi bilo s Bosnom i Hercegovinom bez Hrvata i HVO-a? Odgovor je vrlo jednostavan - Velika Srbija. Pa, kada je ona tako draga mnogima, u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini te Europi, idemo si malo zamisliti život kakav bi bio danas bez hrvatskih zajedničkih zločinačkih pothvata u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj, gdje ovog drugog zbog već uvelike predugačkog uvoda samo usput spominjemo.

Zbog nekog razloga prvi nam je pao napamet Denis Kuljiš koji danas bez zajedničkih zločinačkih pothvata zasigurno ne bi pisao u banjalučkim Nezavisnim novinama nego u uglednom beogradskom Ninu, a zemljište Jadran filma doživotno bi ga financijski namirilo. Igor Mandić uređivao bi Vjesnik, a Latinica Denisa Latina išla bi svaki drugi tjedan, alternirajući s emisijom beogradske televizije Da-Možda-Ne urednice Olivere Kovačević. Treći program HRT-a kupila bi Radio Television Pink a ne RTL, tako da bi se najpopularniji realiti šou "Farma" prije možda zvao "Salaš u velikom ritu" (op. ur.: autor je pogriješio, na RTL-u se emitira Big-Brother, a "Farma" se emitira na Nova TV).

U hrvatskom medijskom prostoru gostovali bi brojni ugledni srbijanski intelektualci i s našim moralnim vertikalama razmjenjivali mišljenja je li hrvatski jezik srpski ili nije, i može li Jugoslavija bez daljnje demokratizacije biti članica Europske unije. Miroslav Lazanski bio bi ugledni vojni stručnjak, pilot, avanturist, moderni heroj, otrov za žene, te bi redovito izvještavao o najnovijim trendovima svjetskog i domaćeg (JNA) naoružanja i vojne opreme za popularni obiteljski TV magazin "Nedeljno popodne". Fran Višnjar izvještavao bi za neke zapadne novine.

Stjepan Mesić branio bi hrvatske interese s podignutim obrvama i ozbiljnim pogledom na Dedinje, a ne na park s puno životinjica i paunova koji danas okružuje Predsjedničke dvore. Njegovi savjetnici bili bi mu jednako pri ruci kao i danas, samo na visokim saveznim funkcijama. Svi oni pozorno bi pratili što kažu Veljko Kadijević i Slobodan Milošević, gdje je za pretpostaviti da bi Milošević danas još bio živ, a ne mrtav zbog narušenog zdravlja nakon svih trauma koje su mu nanijeli hrvatski zajednički zločinački pothvati.

Kad smo već kod saveznih dužnosnika, za Mirka Galića vjerojatno ne bi bilo puno promjene. Bio bi lako moguće jednako kao i danas veleposlanik u Parizu, a zagrebački Dnevnik jednako bi revnosno kao i danas donosio priloge sa skupova u veleposlanstvu na kojima se okupilo i više od 20 ljudi.

Zoran Milanović s vremena na vrijeme izlazio bi iz savezne Skupštine, koju su prije toga napustili Slovenci, vraćajući se ubrzo bez njih. Ivo Sanader radio bi i dalje za popularni magazin Start. Josip Boljkovac bi se mogao u miru kritički osvrtati na prenaglašeni nacionalni element Sime Dubajića i raspravljati o mladenalačkim podvizima.

Vladimir Faber bi bio Alfa i Omega za policijski nadzor utakmica Prve jugoslavenske nogometne lige. Luka Modrić ne bi igrao za Hrvatsku reprezentaciju nego za Jugoslovensku, a za braću Kovač, Klasnića, Šimunića i Rakitića nikada ne bismo čuli. Ćiro Blažević bio bi godinu dana trener Crvene Zvezde, a Zdravko Mamić najdraži gost uglednih srbijanskih klubova u kojima se sviraju cajke. Severina bi bila najperspektivnija nasljednica Lepa Brene na jugoslovenskim prostorima. Let 3 bi s JAT-om letio promovirati svoju prošle godine izdanu, kako kažu, prekretnice rock glazbe na području Jugoslavije. "Ruža hrvatska" bi i danas bila najpopularnija pjesma Prljavog kazališta.

Mladen Bajić bi vjerojatno i dalje bio tužitelj kao za vrijeme Domovinskog rata, a profesionalnu karijeru bi mu olakšalo to što bi umjesto hrvatskih časnika čija imena svi znaju mogao tužiti anonimne adolescente zbog pjevanja nacionalističkih pjesama. Ante Nobilo ne bi morao mijenjati svoj habitus i od tužitelja postajati branitelj.

Tomislav Karamarko predavao bi "Obranu i zaštitu".

Umjesto autocesta, Hrvatska bi izgradila kilometre i kilometre brzih cesta, kako u Hrvatskoj tako i bratski u drugim republikama i pokrajinama. Hrvatske željeznice u ispostavi Knin imale bi više zaposlenih nego u ispostavi Zagreb. Prihod od turizma ne bi opterećivali republičku blagajnu, već bi bio dio saveznog budžeta. Brojna odmarališta na Jadranu bila bi dupkom puna gostima iz cele Jugoslavije, a udruge sindikata bi se izborile da se svima uvećaju plaće do šest posto kada prođe kriza, s korekcijama prema izjednačavanju prosjeka na nivou cijele zemlje.

Hrvatski ljudi i dalje bi u velikom broju radili u Njemačkoj i tako doprinosili europskim integracijama - na najbolji način koji se od njih očekuje - a ne ovako kao danas ostajali u Hrvatskoj zarađujući kune umjesto dinara.

U Hrvatskoj bi se vozila mahom vozila tipa Zastave 102, a o BMW-ovima, Mercedesima, Maybachima zlatna mladež čitala bi iz bogato ilustriranih magazina.

Žarko Puhovski imao bi još manje kose zbog teških razgovora koje je vodio sa svojim kolegama iz Beograda, a Ivo Banac bio bi i dalje najugledniji predavač na američkom sveučilištu Yale koji u Hrvatskoj povoljno nabavlja namještaj. Ivan Zvonimir Čičak imao bi barem četiri štanda na Trešnjevačkom placu.

U svakom trenutku loša natalitetna politika mogla bi se nadomjestiti radnom snagom iz južne nerazvijene srbijanske pokrajine.

Katolička crkva u Hrvatskoj bila bi tamo gdje joj i danas oni posebno glasni misle da je mjesto, na optuženičkoj klupi. Zbog? Pa, bilo čega. Recimo, potpore nacistima i ustašama, što uvijek dobro zvuči. Sveti otac nikada ne bi tri puta pohodio područje Demokratske Federalne Republike Hrvatske, jer bi to savezna diplomacija uspješno riješila jednim posjetom Beogradu i kraćim zadržavanjem u Zračnoj luci Zagreb.

Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti imala bi kraticu JAZU, a njezino vodstvo krajnje ozbiljno bi razmatralo pitanje do kuda se SANU-u može dopustiti ići.

M. M.

{mxc}