Sanader bi trebao početi pisati memoare

U svom prvom komentaru na nepravomoćnu presudu Branimiru Glavašu i ostalima optuženima premijer Ivo Sanader nije imao ništa drugo za reći nego upasti u potpunu kontradikciju unutar samo dvije rečenice. Prvo je kategorički odbio tvrdnje po kojima se izvršna vlast uplitala u sudski postupak, jer u Hrvatskoj postoji "trodioba vlasti", da bi onda u sljedećoj rečenici optužio sudsku vlast da se visinom kazne i vremenom kada je izrečena izravno miješa u lokalne izbore. A budući da se Sanader nije uhvatio tamo gdje ga ne peče, i budući smo i mi već odavno dojma kako se u slučaju Glavaš sudska vlast bavila prvenstveno politikom umjesto pravdom, možemo samo zaključiti kako je Sanader izgubio još jednu bitku u nizu. Zapravo, sve nam više postaje jasno da Sanader gotovo više i ne vlada Hrvatskom, već predstavlja samo zgodan paravan za politiku koja je započela 2000. godine. Sanader je još tu kako bi možda ponekom svome poslušniku osigurao ponegdje poneki upravni odbor, a jedinu vlast koju trenutno u stvarnosti ima je ona unutar HDZ-a. U to smo se uvjerili i sami, u inače srdačnim kontaktima s više HDZ-ovih dužnosnika na lokalnoj razini, koji se iskreno boje surađivati čak i s našim Portalom na nepolitičkim temama kako se ne bi zamjerili središnjici.

Sanader je svoju vlast u Hrvatskoj temeljio na stalnom popuštanju političkim protivnicima u zamjenu za novih pet minuta mira, kako na vanjskopolitičkom tako i na unutarnjopolitičkom planu. Na vanjskopolitičkom planu najviše je možda odjeknulo odustajanje o ZERP-a, a baš se neki dan odustalo u razgraničenju sa Slovenijom od Međunarodnog suda pravde u Haagu. Treba isto tako podsjetiti kako je u odnosima s Haaškim sudom učinjen niz katastrofalnih "grješaka". Na kraju, temelj hrvatske državnosti, Domovinski rat, postao je upitan zajednički zločinački pothvat, sudi se za prekomjerno granatiranje Knina, dok su istovremeno razaranje Vukovara i tisuće ubijenih civila po mnogim hrvatskim gradovima davno zaboravljeni. Slična situacija je sa suđenjima u Hrvatskoj, naravno, budući da su ona samo i jedino u funkciji politike koja stoji i iza vrhovnog suda, onog u Haagu.

Na unutarnjopolitičkom planu kandidaturom Jadranke Kosor osiguran je drugi mandat predsjedniku Stjepanu Mesiću. Slično sada u Zagrebu gledamo kandidaturu Jasena Mesića, a u korist Milana Bandića. Na svim razinama vlasti, kao i u medijima, Sanaderov HDZ namještao je i podupirao osobe koje s  izbornim tijelom HDZ-a nemaju nikakve veze, uključujući i zadnje izmjene u Vladi poslije ubojstva Ivane Hodak. No, ova razina prepuštanja vlasti političkim protivnicima morala se negdje kompenzirati. A kompenzirala se u betoniranju Račanovih i Mesićevih čistki nakon smjene vlasti 2000. godine. Osobe koje su se našle na udaru tada i danas su u bunkeru, a svaki pokušaj otpora anacionalnoj i amoralnoj politici unutar HDZ-a rješavao se po brzom postupku izbacivanjem iz stranke. Zato po ideološkim osnovama gotovo da i nema više razlike između baštinika komunističke ideologije i današnjeg HDZ-a. I jedni i drugi su za Trg maršala Tita, samo bez ono maršala, i jedni i drugi objašnjavaju nam kako je temelj hrvatske državnosti u Trećem zajedanju ZAVNOH-a, a ne u Domovinskom ratu. Kosti stotina tisuća ubijenih od strane komunista i dalje se skrivaju po hrvatskim jamama i slovenskim gorama, a oni koji tvrde da su partizanski zločini zločin nazivaju se povijesnim revizionistima.

I zbog svega skupa rečenog teško se možemo složiti s optužbama Branimira Glavaša kako ga proganja premijer Ivo Sanader. Ne proganja ga on, jer on jednostavno nema nikakvu stvarnu moć da to učini, već ga proganjaju puno pametniji i puno perfidniji krugovi u Republici Hrvatskoj. Oni koji su točno znali da će Branimir Glavaš dobiti državljanstvo i utočište u Bosni i Hercegovini, i oni koji su točno znali kako će to u nastavku vješto politički iskoristiti. A to očigledno nije ni samom Glavašu još jasno - jedno je bilo braniti i obraniti Osijek a drugo je snaći se u agramerskim političkim vodama. Uostalom, upravo je Branimir Glavaš po vlastitim tvrdnjama pomagao Ivi Sanaderu uzurpirati vlast u HDZ-u namještajući u njegovu korist stranačke izbore 2002. godine. Također, upravo je HDSSB podržao ukidanje ZERP-a kada su se Pupovac i ostali mudro pritajili. Zato je Branimir Glavaš zadnji koji bi se trebao ljutiti na Ivu Sanadera, već bi se trebao ljutiti na samog sebe što je pristao na nečasne kompromise, a na svoju žalost pri tome još i s nekompetentnim osobama.

No, vratimo se mi premijeru i predsjedniku HDZ-a Ivi Sanaderu. Možda bi bilo vrijeme da «umorni kapetan»  napusti kormilo i  dade ga nekom drugom, sposobnijem, ambicioznijem čovjeku kojem će Hrvatska biti više na srcu od primjerice želje za osobnim probitkom i stvaranjem «svjetske političke karijere». U slobodno vrijeme dr. Ivo Sanader mogao bi započeti s pisanjem memoara, kao nekakav general. Barem u romansiranoj inačici, jer je sve svoje bitke predao. A ako se ne varamo, pisanje romansiranih sadržaja bilo bi mu ipak puno bliže struci. U kojoj se, nadamo se, puno bolje snalazi od političkog bazena u koji je skočio, ali na veliku žalost Hrvatske i Hrvata nikada nije proplivao, nego nas je kao uteg oko vrata zajedno sa sobom povukao i stalno vuče sve dublje, prema dnu dna.

M. M.

{mxc}