Posvetimo se nakon dugo vremena našoj domovini

Prošli tjedan Republika je Hrvatska primljena u NATO, čime je nakon zaista vrlo dugo vremena i bezbroj puno ustupaka napokon zabilježen vanjskopolitički uspjeh. Nema sumnje kako članstvo u NATO-u osigurava bolju poziciju našoj zemlji već u pregovorima s Europskom Unijom, jer nakon što napokon može mahati nekakvim stvarnim uspjehom hrvatska politička elita sada valjda više ne će bezglavo juriti u popuštanju svakojakim ucjenama. To se posebno tiče premijera Sanadera, koji sada lako može primanje u NATO kapitalizirati na izborima koji nas očekuju, kako onim lokalnima tako i onima na nacionalnoj razini. Mnogi analitičari slažu se u procjeni i da je članstvo u NATO-u važan korak s kojim se Republika Hrvatska udaljava od zapadnobalkanskih integracija. To je nesumnjivo točno, međutim samo do trenutka dok se ostale zemlje uključene u Zapadni Balkan također ne pridruže NATO savezu. Zapravo, ako i kada se Srbija priključi isto NATO-u, ovaj savez mogao bi upravo postati novi zamašnjak zapadnobalkanskim integracija, pri čemu bi se preko stvaranja zajedničkih postrojbi za raznorazne mirovne misije, budući da se svi "lepo razumemo", institucionalizirao oblik suradnje koji bi se onda mogao i lakše usmjeriti prema politički ambicioznijim projektima.

Od hrvatskog primanja u NATO ne bi zasigurno bilo ništa kada hrvatski vojnici ne bi bili već više godina u Afganistanu, što je bila cijena koju se trebalo platiti ako se željelo imati SAD na svojoj strani. Ovakva vrst suradnje, naravno, nije svojstvena samo Hrvatskoj, već su i mnoge druge istočnoeuropske zemlje iskoristile interese SAD-a i sa svojim vojnim angažmanom na strani prve svjetske sile sa sebe uspjele smanjiti pritisak velikih europskih zemalja tijekom priključivanja Europskoj Uniji.

Dakle, može se reći kako se radi o već dobro uhodanom receptu koji je svima dobro poznat. Zemlja koja se želi osloniti na političku podršku SAD jedino što treba napraviti je poslati svoje vojnike nekada u Irak, danas Afganistan, sutra tko zna već gdje dalje, i željenu političku podršku će dobiti upravo razmjerno broju vojnika i opasnosti kojoj su oni izloženi na terenu. Republika Srbija, stoga, može razmjerno brzo preskočiti nekoliko stepenica u odnosima sa zapadnim saveznicima samo ako se odluči svoje vojnike uputiti u Afganistan ili neko drugo krizno žarište na kojem djeluju vojne snage NATO saveza. Možda zbog pitanja Kosova i nije realno očekivati da će se Srbija brzo odlučiti na taj korak, ali isto tako je krivo misliti kako je NATO strateško rješenje svih naših problema zbog čega Hrvatska može zadržati današnju razinu funkcioniranja i nadati se sretnoj i sigurnoj budućnosti.

Istina je na žalost potpuno drugačija. Stanje u Hrvatskoj zapravo je vrlo teško i može se slobodno reći kako se naša zemlja ne suočava s nekom prolaznom manjom krizom, nego je zahvaćena nazadovanjem i propadanjem, i to gotovo na svim poljima. Najteže je možda stanje u samom društvu, u kojem gotovo da i nema više nade da se išta može promijeniti. Korupcija, dvoličnost, neodgovornost, laganje i podmetanje, prizemno manipuliranje s javnošću, to je hrvatska svakidašnjost, pa iako je možda minula izravna opasnost od institucionalnog uključivanja Hrvatske u zapadnobalkanske integracije, Hrvatska s druge strane propada iznutra, i zapravo sama se iznutra pretvara u Balkan. Primitivizam i lažne vrijednosti koje su zahvatile dobar dio javne scene je toliki da se ponekada treba pitati kako su stvari mogle degradirati u desetak godina do takve razine. Sve je to posljedica činjenice nepostojanja bilo kakva odgovornost za pripadnike hrvatske političke, medijske i gospodarske scene za pogrešno učinjeno, napisano i izrečeno. Društvo u kojem pojedinci mogu biti uhvaćeni u krađi i laganju, a da već sutra ponovo javno djeluju s pozicija moralnih vertikala jednostavno nema budućnost. Posljednji sustavan i učinkovit otpor ovakvom stanju u Hrvatskoj daje Katolička Crkva, i za iskreno nadati se je da će to biti dovoljno dok se ne stvore uvijeti za ozbiljne promjene.

Građani Republike Hrvatske mogu se nadati boljoj budućnosti samo ako se u Hrvatskoj pristupi ozbiljnom zaokretu, a članstvo u NATO-u tu malošto može pomoći. Štoviše, ni stanje na Zapadu ne ide Hrvatskoj na ruku, budući da se iza ekonomske krize koja trenutno potresa zapadne zemlje ne kriju mali, već ozbiljni strukturni problemi. Zadnji sastanak najrazvijenijih zemalja svijeta G20 dao je niz vrlo jasnih pokazatelja kako se ravnoteža u svijetu mijenja, i kako je utjecaj brzo razvijajuće Kine svakim danom sve veći, počevši od ideje o uvođenju nove svjetske valute koja bi zamijenila dolar. Zato slike njihovog rukovanja s Barackom Obamom mogu biti osobito drage našim političarima, ali to sigurno ne će utjecati na smjer kojim Hrvatska danas ide. A taj smjer hitno treba mijenjati jer bi se moglo lako dogoditi da svojoj djeci ostavimo jedno veliko ništa, umjesto Domovine za koju je hrvatska mladost ginula od kote 212, spomenute ove subote u (iz skromnosti nepotpisanom) tekstu o akciji Maslenica, pa do svih drugih kota gdje su ratovali junaci Domovinskog rata. Ako smo tada kao nacija znali kako se treba boriti za Domovinu, sigurno bi znali i danas samo kada bi se napokon riješili korova koji nas guši sve ovo vrijeme.

M. M.

{mxc}